Priča o fotografiji Priča o fotografiji

Pozdrav iz Morovića

Morović je već s početka 20. stoljeća imao svoju razglednicu (anziskartu), o čemu svjedoče časničke odore austrougarske vojske. Na fotografiji je stara morovićka ulica, u puku znana kao Mitrovački šor, i kada sam zavirio na Google, vidim da se ulica i danas zove Mitrovačka ulica. Ni najstariji Morovićani ne sjećaju se da je u Moroviću bila Brückenstrasse, mostanska ili ćuprijska ulica, jer vjerojatno je tako zvana u jednom periodu. Činjenica je da se iz te ulice ide na jedan most preko Bosuta, pa na drugi, most preko Studve, no ne sjećaju se da je nosila taj naziv.

Slično je i sa Šokačkim šorom, koji je s početka 20. stoljeća nosio naziv Ulica kralja Tomislava, a naziv je u vrijeme Banovine Hrvatske promijenjen u Ulicu Matije Gupca, i taj je naziv nosila sve do 1995., a danas je Ulica Nikole Tesle, mada je u puku bila i ostala Šokački šor. Stariji Morovićani, ili bilje rečeno starije Morovićanke, sjećaju se zgrade s fotografije, na uglu ulica Šidske i Mitrovačke, koja je u puku znana kao talandara. Zašto, Bog sveti zna, jer tako se zove način spremanja roštilja, što bi u Hrvatskoj rekli kotlovina. Bilo kako bilo, danas je na tom raskrižju velebno zdanje zgrade Šumarije, sve u staklu, a poslije Drugog svjetskog rata tu je bila jedno vrijeme pošta a poslije i ambulanta. I dok je naziv ulice mostanska ili ćuprijska dvojben, nedvojbeno je da je Morović selo na ušću dviju rijeka, Bosuta i Studve, čije su obale spojene mostovima još od davnina. Zbog tih mostova Morovićani su svoje mjesto prozvali srijemskom Venecijom, a mostovi su dobili nazive, Most ljubavi i Most uzdisaja. E, koliko je ljubavnih izjava palo na morovićkim mostovima...

Prateći kanonske vizitacije, a tu je dolazio još Bartol Kašić, pa sve do biskupa Krtice, nije vidljivo da su morovićke rijeke spojene mostovima, no u vizitaciji iz 1729. godine, koja se čuva u Pečuhu, pohođena je crkva Blažene Djevice Marije u Moroviću koja datira iz 12. stoljeća. Proštenja su uz sudjelovanje mnogobrojnog naroda i hodočasnika iz udaljenih mjesta uvijek na dan Uznesenja BDM, 15. kolovoza. Ovome svetištu hodočastilo se i u vrijeme Turaka. Crkva je prije ulaska u selo, a u selu su žitelji katoličke i pravoslavne vjere. U vizitaciji iz 1875. godine biskup je s pratnjom u Morović krenuo iz Strošinaca preko sedam, osam gajeva, Graškovica, Rađinovci, Žeravince, donja i gornja Debrnja i kroz mlake, gdje su na mjestima složeni trupci umjesto mostova. Prošli su kroz Medjenik i Smogvu, prešli most preko Struga i preko Slezena i Urinaca došli do Morovića, a sunce je već palo i jedva se naziralo kroz krošnje visokih hrastova. U Moroviću su ih dočekali brojni vjernici, a Morović je bio lijep, opasan vodama Studve i Bosuta, koje su krasili veliki drveni mostovi. Ti drveni mostovi svakako datiraju od ranije, a zamijenjeni su novim, željeznim mostovima nakon izborne pobjede mađarona Stevana Popovića Vacka, koji je kod bana Khuena Hedervarya ishodio sredstva na trošak Krajiške investicijske zaklade, pa je most preko Bosuta sagrađen 1899. a preko Studve 1900. godine. Te 1900. godine Morović je imao 441 kuću i 2305 žitelja, od čega je rimokatoličkoj vjeri pripadao 1251 žitelj, pravoslavnoj 935, grkokatoličkoj 45, kalvinskoj 34, luteranskoj 25 i židovskoj 15 žitelja, piše u svojoj knjizi Srijem – naselja i stanovništvo dr. Rudolf Horvat.

Da Morović spada među najstarija naselja u zapadnom Srijemu kaže u svojoj knjizi Geografska monografija općine Šid mr. Radovana Đurčića. Grad ili kaštel sagradila je čuvena vlastelinska obitelj Morović, koji su gospodarili velikim dijelom Srijema, Slavonije i Mačve od 1364. do 1476., kada su ostali bez muške loze, a ugarski kralj Matija Korvin njihove je posjede darovao svojemu sinu Ivanišu. Morović je još jedno vrijeme ostao u posjedu Ivana Morovića, do 1504. godine, kada ga je naslijedio Ladislav More, ali samo do 1528., kada su Morović zauzeli Turci.

Osim spomenute crkve posvećene Blaženoj Djevici Mariji, koja je danas ponovno biskupijsko svetište dignuto na čast Marije pomoćnice kršćana i duša u čistilištu, u Moroviću je i župna crkva sv. Roka, koja se spominje još u vizitacijama biskupa Krtice koncem 18. stoljeća, a na istom je mjestu sagrađena nova od 1822. do 1826. u vrijeme župnika Matije Ujvaryja, a blagoslovio ju je preč. Josip Stanišić, prepošt i župnik mitrovački. U novoj crkvi prva je krštena djevojčica Ana Okrugić. Morović ima i pravoslavnu crkvu, a prvi puta se spominje u izvješću iz 1756. godine kao drvena stara crkva Roždenstva Bogorodice, parohom je bio Jovan Simonović. Crkva je obnovljena 1760. i posvetio ju je mitropolit Pavle Nenadović.

I da se vratim fotografiji. Datira iz 20-ih godina 20. stoljeća, a poslana je iz Morovića u Srijemske Karlovce. Do mojih je ruku došla posredstvom Morovićanke Bernardice Čuljak, čiji je bratić radio kao zaštitar u Ministarstvu socijalne skrbi, a kako svakodnevno komunicira s uposlenicima, zamijetio je kako jedan mladić spominje Morović. Moja je tetka živjela u Moroviću, a danas je u Slatniku kod Broda, a moj je djed podrijetlom iz Morovića, rekao mu je mladić i sutradan mu donio fotografiju i predstavio se kao Okrugić.

Slavko Žebić

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay