Pogled na ovu fotografiju vraća nas u 1957. godinu. Izdvojena je iz obiteljskog albuma pokojnog majstora, kovača i potkivača Mate Andrašića. Poput većine sonćanskih zanatlija, tada dvadesetsedmogodišnji Andrašić bio je vrlo aktivan u DVD-u, u NK »Dinamu« i u KUD-u. Fotografija predstavlja sudionike poznate manifestacije »Grožđebal«, koja se u Sonti u kontinuitetu održava i danas. Na poleđini je jasno vidljiv pečat s napisom Foto Ćapanda iz Bogojeva, 15. IX. 1957. godine.

Grožđebal je berbanski običaj, kojim Sonćani početkom svake jeseni zahvaljuju Bogu za novo grožđe i vino. Jedini pisani trag o utemeljenju ove manifestacije nalazi se u crkvenim knjigama župe Sonta. Na koncu 1928. godine napisani su šturi podaci: »Ove godine u selu je izgrađen mlin, osnovan je Nogometni klub 'Dinamo' i prvi put je organiziran 'Grožđebal'.«

Po živim svjedočenjima najstarijih Sonćana utemeljitelji ove manifestacije bili su učitelj Brazucko, Švaba i Muško pjevačko društvo, koje je djelovalo pri crkvi sv. Lovre.

»Grožđebal« je najveća i najznačajnija kulturna manifestacija šokačkih Hrvata u ovom mjestu, a održava se u slavu grožđa, veselja i vina. Po značaju, ova manifestacija je za Sontu isto što i Dužijanca za Suboticu ili Dužionica za Sombor. Kontinuitet je prekidan samo u nekoliko navrata, zbog ratnih zbivanja 1941., 1944. i 1945. godine. Po izvornom običaju, sudionici bi u nedjelju odlazili na prijepodnevnu misu zahvalnicu, na kojoj bi župnik blagoslovio kneza i kneginju, te zvono napravljeno od najljepših grozdova novoga grožđa. Knezom i kneginjom proglašen bi bio izabrani par, momak i djevojka koji su bili uzorni u svemu, a taj laskavi naziv nosili bi do sljedećeg »Grožđebala«.

U poslijepodnevnim satima uslijedio bi mimohod sonćanskim ulicama. Prvi dio tvorile su okićene zaprege, a drugi dio karnevalska povorka u kojoj su se puku predstavili veseljaci maskirani u Cigane, vraga, majmuna, medvjeda, perjaše, lončare i ostale suklate, pri čemu je svaka krinka simbolizirala neku pojavu ili zbivanje. Na čelu su bili jahači-pudari, predvođeni starim pudarom, potom žandari. Iza jahača bila je najljepša kočija, u kojoj su se vozili kneginja i knez, a na sjedalu do kočijaša sjedila bi prva pudarica, koja bi započinjala svaku pjesmu. Slijedile bi svečano urešene zaprege s ostalim sudionicima u starinskim narodnim nošnjama, a u zadnjem dijelu povorke vozile su se groteskno iskićene zaprege i rasklimani bicikli s perjašima. Kolona bi se zaustavljala na nekoliko predviđenih ćoševa, sudionici bi silazili sa zaprega i konja, a okupljeni puk imao bi prilike vidjeti splet starinskih pisama i igara. Za to vrijeme kreature iz karnevalske povorke izvodile bi razne spačke, »plašeći« gledatelje, osobito djecu. Nakon mimohoda sudionici bi se razilazili kućama na preodijevanje. Jahači-pudari bi za večernji dio manifestacije umjesto bričesa i čizama odijevali svečane gaće i ljope. U večernjim satima održavao bi se bal u dvorani okićenoj grozdovima. Gledatelji su sudjelovali u ritualnom dijelu programa tako što su nastojali ukrasti jedan od grozdova, a da ih žandari ne uhvate na djelu. Ukoliko bi bili uhvaćeni, žandari bi ih privodili knezu i morali bi platiti globu. Poslije ritualnog dijela bala općenarodno veselje znalo bi se često nastaviti i do ranih jutarnjih sati.

Od 1969. organizaciju »Grožđebala« preuzima Omladinsko kulturno-umjetničko društvo »Ivo Lola Ribar«, osnovano u Sonti godinu dana ranije. Od tada do danas ova manifestacija je pretrpjela mnoge izmjene, počevši od komitetske priče o nastanku »Grožđebala« vezanom za, po svemu sudeći izmišljenog učitelja Janka Kneževića, pa sve do same koncepcije, odnosno do zanemarivanja izvorne tradicije. Izbacuje se sve vezano za crkvu, umjesto mise zahvalnice uvodi se »tradicionalno« vjenčanje kneza i kneginje na zadružnoj prikolici, sve uz matičara i »narodnog delegata«, a večernji bal zamjenjuje se programom na pozornici Omladinskog, a kasnije i Doma kulture, na kojoj opančići i šajkače neumoljivo i neumitno potiskuju ljope i šešire.

Ivan Andrašić