Širom Vojvodine
Vinograd ne treba gospodara, nego pudara
Tradicionalni Berbanski dani, 31. po redu, manifestacija koja slavi završetak berbe grožđa i drugog voća, održani su prošlog vikenda na Paliću. Veliki broj izlagača voća, povrća, vina i rakije, starih zanata, kao i brojni posjetitelji još jednom su pokazali kako je ovo jedna od omiljenih manifestacija Subotičana.
Vitezovima vinskog reda Arena Zabatkiensis pripao je zadatak izabrati pudara godine. Ove godine izabran je mladi vinar i vinogradar iz sela Mirgeš pokraj Subotice Nikola Skenderović koji se za dobru reputaciju među vinarima izborio svojom lizom i kevedinkom sa Subotičke pješčare.
Mirgeš (srp. Ljutovo, mađ. Mérges, njem. Ludwiga) je selo u Bačkoj, dvanaest kilometara udaljeno od Subotice, naročito poznato po Ljutovačkoj rakiji, njegovi stanovnici pretežno se bave poljodjelstvom, a s obzirom na sastav tla, uz ratarstvo je zastupljeno i voćarstvo i vinogradarstvo.
Vinogradar godine
»I moj dida Nesto se bavio vinogradarstvom, kao i moj otac Marin. Bile su to manje površine, a otac je posadio 2001. godine plantažu vinograda u redovima. Od malena sam u vinogradu. Na našem imanju je u početku bilo oko pola hektara vinograda, a sada je to otprilike četiri hektara. Iz godine u godinu sadimo neke nove sorte grožđa, a prva posađena sorta je bila liza – to je vinska, karlovačka sorta. Profesor dr. Petar Cindrić iz Male Bosne je stvorio tu sortu pogodnu za ovo podneblje, dakle vinovu lozu visoke otpornosti prema niskim temperaturama i otpornu za naš pjeskoviti teren. Kako su počele blage zime, a ima sve više proljetnih mrazeva, odlučili smo saditi i neke novije karlovačke sorte. Prvo smo sadili čokot ili dva, radi probe. Zasadili smo sorte grožđa – sila i bačka, to smo zasadili prošle godine. Dakle, to su novije sorte, a tu je i naša stara sorta – kevedinka, koju smo posadili prije četiri godine. Sada je posađeno četiri hektara vinograda da se ožile reznice. Polako ulazimo u taj svijet vinarstva, sada pravimo ozbiljniju komešaonu, gdje će se vino komešati. Podrum imamo, ali ga osuvremenjujemo. Dakle, vinogradarstvo radimo kao obiteljski posao, uz oca Marina, tu je i moja mater Marija«, kaže Nikola Skenderović i naglašava kako je ponosan i sretan za dodijeljenu nagradu za vinogradara godine koja se dodjeljuje za plemenito očuvanje tradicije i dobrog glasa vina i njegovanja vinogradarske i vinarske kulture Subotičko-horgoške pješčare.
»Godinama unazad se natječemo na Berbanskim danima. Dobili smo ove godine i srebrne medalje za vina koja smo proizveli – lizu i kevedinku. Vinograd ne treba gospodara, nego pudara. U radu se provodi jako puno vremena – počinjemo krajem siječnja od rezidbe, kako kreće vegetacija dolazi do vezanja u špalir, vezivanja lestara, uvlači se u žicu, već je svibanj, naravno tu je i međuredna obrada vinograda, a kada dođe do berbe, prelazi se na proizvodnju vina. Preko cijele godine ima posla. Kada grožđe rodi, stolne sorte prodajemo, a od vinskih proizvodimo vino, ovdje na imanju, dakle vino sami proizvodimo. Prošle godine u rujnu smo počeli mjeriti šećer – koliko ima šećera u grožđu, kako bi znali kada će biti berba. Mi u sorti liza očekujemo nekih 21-22 posto šećera. Liza ne gubi kiseline, a to je jako bitno, dakle da se na nagura puno šećera i da grožđe gubi kiseline, jer vino onda bude tupo, nije dobrog ukusa. Kada dođe do idealnog vremena, onda se grožđe obere, a idealno vrijeme je kad je usklađen šećer i kiseline, ovisi od sorte. Liza se primjerice bere koncem rujna ili početkom listopada«, kaže Nikola i navodi kako posjeduju opremu za šišanje vinograda, šišanje izdanaka – sada to ne rade ručno, za taj način treba jako puno vremena. Imaju i kopačicu za vinogradarstvo, tako da ne moraju ručno kopati i sve to ubrzava posao.
Berba i proizvodnja vina
»A berba, već kao svaka berba grožđa. Grožđe se smulja, time se odvajaju bobice od peteljke i muljača stiska bobice, ona pukne i pada i preš, koji stiska bobicu i istiska sok i širu i onda se pretače u bačve i dolazi do vremena vrijenja, a kada se završi prvo vrijenje, vrši se prvo pretakanje. Vrijenje traje 15 dana, što ovisi od sorte i vino se toči u novu bačvu i tako ostaje tri tjedna. Oko Nove godine je treće pretakanje, a koncem veljače je opet pretakanje. Kad se vino staloži, mož se piti. Kvalitetu vina testiramo u Vršcu i možemo ga prodavati na rinfuzu kao vino iz Podruma Skenderović. Cilj nam je među ostalim i uključiti se u tzv. vinski turizam. Vinski putevi su postali popularni. Od proizvodnje grožđa se može solidno živjeti. Otkada smo s tim poslom, dvadeset godina malo-pomalo sadimo više vinograda. Ulaganja su stalna za sadnju novih vinograda, a osim vlastitih financijskih sredstava može se uzeti i kredit. Ovo je nekada bio vinogradarski kraj, sorta kevedinke je bila jako rasprostranjena, maltene je svaka kuća, uz kadarku, imala posađenu tu sortu. To su bile dominantne sorte, ali vinogradi su polako nestajali. U Mirgešu sada tek desetak domaćinstava ima manje ili veće vinograde. Ovdje su sada pretežno voćnjaci«, kaže Nikola i ističe kako je u Subotičko-horgoškoj pješčari dobra klima za proizvodnju grožđa.
»Za proizvodnju grožđa jako su bitni proljetni mrazevi i koliko je loza otporna na zimu. Sunce je isto jako važno. Neke sorte se mogu saditi ovdje na pijesku, a neke ne mogu opstati. Ovdje postoji refleksija pijeska i zato radimo međurednu obradu. Ako nema dovoljno sunca, ako je kišna godina, bit će nekvalitetno vino. Sunce je bitno da se nakupi šećera koji daje slast grožđu«, kaže Nikola Skenderović.
Zvonko Sarić
