Širom Vojvodine Širom Vojvodine

Zanat koji koketira s umjetnošću

Za razliku od jorgana kojih danas na tržišu ima od bambusa, svile, mikrofiber vlakana, jorgani koje je Justina Dulić šila pravili su se od materijala dostupnih na našem području, od vune i perja. Jorgane je šila 40 godina, a za to vrijeme ih je napravila sigurno nekoliko tisuća. Nije to nimalo lak posao, pogotovo jer se šilo ručno, a radilo i po 16 sati na dan. Treba imati smisao za crtanje, dobre oči, spretne ruke, a kad netko to i voli, onda je kvaliteta izvjesna.

»Najkvalitetniji i najskuplji jorgani su se pravili od vune i od maška ili paperja. U srednju klasu spadaju jorgani od perja ili sintetske vune, a najjeftiniji su od vate. U tom procesu svaki je korak važan, od materijala do kvalitetnog šivenja i krajnjeg izgleda. Najbolja vuna je bila od domaće pasmine ovce – cigaje, a najbolje perje guščje. Samo od guščijeg pravog, očišćenog perja, i od paperja ili takozvanog maška, to su jorgani lagani i kvalitetni. Pokrivači od vate su malo teži i nisu toliko kvalitetni jer se vata posli sabije i jorgan postane teži, a od perja i paperja uvik ostanu lagani jorgani. Njih smo najviše pravili, a najviše su i bili traženi«, kaže Justina.

Kako se pravi jorgan?

»Treba imati ramu, mašine s kojima se češljala, drndala vuna. Vuna se prvo mora iščešljati, a onda se od nje na mašini naprave table to jest rolne. Na ramu se poslaže istablana vuna, na nju se metne tanka apotekarska CE vata ili tanko KALIKO platno da vuna ne žulja i na to svila koja se zategne. Potom se na 8 i 10 cm od kraja naprave dva štepa (žinora) po obodu jorgana, a onda površinu jorgana treba izdijeliti na onoliki broj mustri koliko može stati da bude simetrično. Mustre se bijelom kredom pomoću šestara iscrtaju na svili i po tom se ručno prošiva. Ako se pravi jorgan od perja, na ramu se zategne donja svila i metne perjevača nasuta perjem. Ono se tada rastanji da bude ravnomjerno po cijeloj površini. Za to se mora imati dobar osjećaj, da bi geometrijski oblici mustre bili svi jednaki. Zategne se i po svili iscrta mustra po kojoj će se šiti. Kad se to sve sašije, kada se jorgan skine s rame, još se, također rukom, jorgan opšije okolo i prišiju dugmad. Ima ko je volio da se napravi i volan. Paperje i perje je moralo biti u prvoklasnoj perjevači koja ne propušta, a prije nego što se počne praviti jorgan, paperje u perjevači se iznosilo na otvoreno da se perje dobro prozrači i osunča«, objašnjava Justina Dulić.

Najlakši su jorgani od paperja – 1,5 kg, a od kvalitetnog perja su 2 kg. Vuneni jorgani su teški 2 kg, od sintetske vune od 2,5 do 3 kg, a najteži su od vate – 3 kg.

Standradna mjera jorgana bila je 2 metra dužine i 140 ili 160 cm širine. Dužina je mogla biti veća i manja, ako je za djecu ili za visoke ljude, a širi jorgani od 180 cm su se rijetko pravili, jer nisu udobni za spavanje.

Neki su voljeli teške jorgane ali lagan, mekani vuneni jorgan daje potrebnu toplotu zimi, a ljeti pod njim nije prevruće.

Najteže je bilo šiti jorgane od teške vate i sintetike koja se lijepi za konac, a vata se i sabije pa jorgani postanu teži. Najviše smo radili, a najviše su se i tražili od vune i paperja koji uvijek ostanu lagani. Najlakše je bilo šiti od paperja i od vune.

Najkvalitetnija atlas svila se kupovala u Sloveniji, a osječka, s brokatom, je bila manje kvalitetna jer je pucala. Obično su gornja i donja strana jorgana bili u svili različite boje, a nekad se umjesto svile stavljao klot. Konac je također morao biti takav da se ne kida, srednje debljine. Bilo je različitih mustri, a za perje je najbolje kad su krupne mustre, sa šavovima, dok su neke pogodnije za prekrivače.

Dodatna »oprema« za spavanje je i dušek ili perna. Perna od vune se pravila u tzv. cviliku, a od perja opet u perjevači. Dušek je bio štepan okolo, a perna je sašivena u kocke. Dunje, koje su težile oko 9 kg, su samo s nasutim perjem i često su se preopravljale za jorgane.

Kod najboljeg jorgandžije

Justina Dulić je 15 godina radila kod majstora Devića koji je imao jorgandžijsku i tapetarsku radnju. Puno se radilo, 14 a vrlo često i po 16 sati na dan. Kod njega i kod još jedne jorgandžince je učila zanat više od godinu dana, a onda je pred komisijom s Radničkog univerziteta položila i majstorski ispit. »Iako je u Subotici bilo nekoliko jorgandžija, a jorgane je strojno pravila i državna firma Bačka produkt, Dević je bio najbolji jorgandžija u gradu. Imao je nekoliko svojih lokala, a stariji se možda još i sjećaju onoga u Ulici Matka Vukovića gdje je kasnije bila prodavaonica ploča Jugoton. Puno posla smo imali, jorgani su se mnogo tražili, obično su se kupovali za štafir djevojkama za udaju. Radili smo na normu, a jedan cijeli jorgan je trebalo završiti za 8, najviše 9 sati«, kaže Justina.

Nakon što je Dević prodao svoje lokale, jorgane je šila kod svoje kuće.

Za one koji imaju mjesta u svojim domovima i vole kvalitetne jorgane, važno je i kako se oni održavaju. Potrebno ih je iznijeti na sunčanje jednom godišnje, ali ne na direktno sunce već u šareni hlad. O njima se vodi računa kao i o sebi, pa ih treba pokriti bijelom plahtom jer inače perje dobije sitnu prašinu – mašak.

Na tisuće jorgana koje je ručno sašila Justina Dulić su svuda po svijetu, gdje su ih ljudi naručivali za svoje drage.

»Jako sam brzo znala šiti i to s dva naprstka i s obje ruke. To mi je jako mnogo značilo, brže mi je išlo i nije toliko bolila ruka ko kad radiš samo jednom rukom. Jako sam to volila radit, jorgani su išli i na izložbu, a dobila sam i prvu nagradu na izložbi u Subotici.«

Sada 81-godišnja Justina komunikativna je i draga osoba, a mnogi ljudi kojima je učinila da spavanje bude ugodno je se sa zadovoljstvom sjećaju.

Nela Skenderović

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika