Širom Vojvodine Širom Vojvodine

Malim motorom u veliku avanturu

Kada je u svom tinejdžerskom dobu, kao 13-ogodišnjak, prvi put sjeo na motor svog starijeg brata, kod Miroslava Čavrgova rodila se ljubav prema ovim motornim dvokotačima, a posebna strast, koja je ostala do današnjih dana, i tako traje više od 40 godina, jeste ona prema Tomosovim modelima. Desetljećima su oni prisutni u njegovom životu na način da ih popravlja, restaurira, »slaže« u svoju kućnu kolekciju, ali ono što je prvi put uradio ovog ljeta jest da se s jednim od njih zaputio na put dug oko 1.600 km, na relaciji Subotica – Tivat – Subotica.

Od odluke do realizacije pet dana

Miroslav i njegov brat Dušan odlučili su krenuti put Tivta kako bi vidjeli svog brata koji tamo živi oko 20 godina. Ne autom, autobusom ili vlakom, već motorima. Ne nekim velikim, jakim, koji mogu izvući 200 i više kilometara na sat, već Tomosovim, 50-kubičnim motorkotačima, koji su, iako mali i slabiji, bez ikakvih problema ispunili želju i misiju svojih vlasnika.

»Na put smo pošli 18., a vratili se 25. kolovoza. Znači, vozili smo po dva dana, tamo i nazad, a na moru smo proveli četiri. Ideja je bila da damo sebi malo oduška, da se malo provozamo i odemo do Tivta kako bi nakon dosta vremena ponovno vidjeli našeg brata. Dušan je sredio svoj Tomos motor, a motor za takva putovanja imam i ja (moj model je Thomos APN 4, a njegov Tomos 3 14) i trebalo nam je nekih pet dana za pripremu koja je podrazumijevala pakiranje garderobe i alata i nekih nužnih dijelova za motor za slučaj kvara, kojeg na sreću nije bilo. Nosio sam malu torbu sa stvarima i torbicu s alatom, što je sve zajedno težilo oko 10 kilograma«, priča nam Miroslav kojem je ovo bilo prvo dugo putovanje s malim motorkotačem, dok s velikim ima, može se reći bogato iskustvo – nekoliko puta je obišao Mađarsku, imao kraće vožnje po Slovačkoj i Rumunjskoj, nekoliko puta vozio do Rijeke i jednom do Trsta.

Putovanje u jednom smjeru trajalo je oko 20 sati uz vožnju u prosjeku od oko 40 km na sat.

»U jednom smjeru to je 800 km, što smo prešli za dva dana. Krenuli smo u 8 ujutro i vozili do 17 sati kada smo stigli do Bajine Bašte gdje smo prespavali. Sljedeći dan smo također krenuli u 8 i na odredište stigli oko 20 h budući da je u Crnoj Gori na magistrali bila gužva pa smo sporije vozili. Vozili smo u prosjeku oko 40 km na sat. Ovo su motori od 50 kubika i najveća brzina koju mogu izvući je nešto preko 60 km na sat«, pojasnio nam je Miroslav navodeći detaljnu relaciju putovanja:

»Prvi dan relacija je bila Subotica – Novi Sad – Ruma – Šabac – Mali Zvornik – Bajina Bašta, a drugi Užice – Zlatibor – Čajetina – Bijelo Polje – Podgorica – Bar – Tivat. Osim zaustavljanja u Bajinoj Bašti, na svakih 50-60 km vožnje pravili smo male stanke za okrjepu. Usput smo sreli dosta ljudi koji su nas s oduševljenjem promatrali, mahali nam iz autobusa, pljeskali kad su vidjeli napakirane motore sa subotičkim tablicama«.

Također ističe kako, u odnosu na veliki, voziti se malim motorkotačima ima svoje prednosti.

»Budući da se ne vozi toliko brzo, više se može uživati u okolini, prirodi, bolje se mogu osmotriti mjesta kroz koja se prolazi, pa čak i ljudi. Posebno je bio lijep pejzaž oko Bajine Bašte i pored Drine, a preko rijeke je BiH i vidjeli smo ljude kako pecaju u Bosni«, prepričava Miroslav dodajući da ih policija nijednom nije zaustavila tijekom puta, jedino su ih na granici dočekali radoznali carinici.

»Na granici su nas pitali kad smo krenuli, koliko putujemo i kad ćemo stići, na što smo odgovorili da smo praktično već stigli kad smo već došli do Crne Gore«, kaže on i ističe kako se poslije svega kući vratio punog srca.

O ljubavi prema Tomos motorkotačima

Nakon priče o ovoj neuobičajenoj, rijetkoj i izazovnoj avanturi, pitanje koje se iz radoznalosti nametnulo bilo je ono o ljubavi prema Tomos motorima, čija je proizvodnja trajala do prije četiri-pet godina.

»Ljubav postoji otkad se njima počeo baviti moj tri godine stariji brat Dušan. Prvi put sam na njegov motor sjeo sa svojih 12-13 godina i odmah mi je to ušlo u krv, priraslo srcu i ostalo do današnjeg dana. U početku sam se tako malo 'šlepao' za njim, a kada je otvorio servis motora, nekoliko godina radili smo zajedno.«

I danas mu je to, kaže, ostao neki hobi i sada se najviše bavi popravkom dijelova za mopede i restauracijom starih motorkotača, i za druge i za sebe, a ima i svoju malu kolekciju starih motora, dodajući kako se neki restaurirani koriste za vožnju, a neki isključivo za izložbe i kao »ukras« u dnevnoj ili nekoj drugoj sobi namijenjenoj nostalgiji.

Miroslavov omiljeni motor koji je do sada i najviše vozio jest ujedno i najstariji koji ima, a to je model T 12 iz '66. godine, koji je nabavio prije oko 30 godina od koleginog oca, kao prvog gazde, i za koji vjeruje da će biti njegov dok je živ.

Pitali smo ga i o povijesti, ali i sadašnjoj sudbini Tomosovih motorkotača.

»Tomosovi motori su slovenske proizvodnje. Tvornica Tomos je u Sloveniji postojala do prije četiri-pet godina kada je i prestala proizvodnja mopeda. Prvi Tomos motor sklopljen je u Jugoslaviji 1957. godine, kada je bio po licenci Puh-a (tvornici motora u Austriji), a poslije su Slovenci razvili svoje modele i svoju proizvodnju. U moje doba su se vozili APN 14, 15, potom Elektronik koji je bio jako lijep i prestižan model, Tomos junior, a kasnije su bili BT, pa CTX, ATX. Posljednji modeli koje su se pravili bili su APN i Automatik, a prije je Tomos imao ogroman asortiman motora i dobro su bili kotirani u Europi. Prodavali su se u Švedskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj, a neko vrijeme i u Mađarskoj. U Švedskoj i Nizozemskoj najviše, čak je tamo bila i proizvodnja Tomos motora, a danas tamo postoje Tomos klubovi. Što se tiče Srbije, u posljednjim godinama oni su se prodavali samo za poštu, dok ih je u slobodnoj prodaji možda i bilo negdje. I kod nas postoje Tomos klubovi. U Subotici nas ima petero-šestero zaljubljenika u Tomos motore, a organizirani smo u okviru Old timer kluba Subotica«, kaže Miroslav. Na konstataciju da se već duže vrijeme, barem po Subotici, ne voze Tomosovi motorkotači, pojašnjava da je donošenjem Zakona o preregistraciji jako puno ovih modela završilo na otpadu.

»Zbog bivšeg vlasnika se nije mogla riješiti papirologija za registraciju, motor nije prepisan sa starog na novog vlasnika, a taj prethodni se ili odselio u inozemstvo ili je preminuo. Također, registracija košta mnogo više u odnosu na vrijednost samog motora, a puno ih je bilo i dotrajalih. A i trendovi su se promijenili. Mladi više vole skutere, a Tomosi su postali demode, međutim moram reći da se sada sve više vraćaju, vjerojatno zbog neke nostalgije. Njihovi zaljubljenici su oni rođeni '60-ih, '70-ih godina, ali ima i onih malo mlađih, čak i dosta mlađih koji su u tome pronašli više neku korist pa prodaju polovne dijelove za ovaj motor. Velika većina Tomosovih motora koji su preživjeli su lijepo očuvani i uređeni«, kaže nam na koncu Miroslav Čavrgov i kao sljedeću avanturu na svom Tomosu za ovaj vikend najavljuje put u Valjevo, udaljeno oko 300 km, gdje je planiran susret oko 50 Tomos motorista iz Subotice, Valjeva, Beograda, te nekoliko njih iz Banata.

I. Petrekanić Sič

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika