Na blagdan Uzvišenja svetog Križa, 14. rujna na pustari između Bikova i Klise, nadomak Subotice podignut je na mjestu staroga, novi križ. Križ je podigao bračni par Ana i Ivan Vojnić Tunić, koji radost radi ovoga čina nisu skrivali.
Samom blagoslovu križa prethodila je sveta misa u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije na Bikovu koju je predvodio vlč. Julije Bašić u zajedništvu s gvardijanom subotičkog franjevačkog samostana fra Zdenkom Gruberom i župnikom župe Marija Majka Crkve preč. Željkom Šipekom.
Po riječima Ane Vojnić Tunić na ovome mjestu križ je bio postavljen još davne 1901. godine i do 1978. godine je bio na Stipićevoj njivi, te je među narodom i dobio naziv Stipićev križ. Kako nam je Ana ispričala, ljudi koji se sjećaju kažu da je križ imao i željeznu ogradu i da su djeca često odlazila nositi cvijeće pod križ. Križ je 1978. godine odnesen ispred crkve sv. Urbana na Paliću.
»Zašto su ga odnijeli, ne znam. Na njegovo mjesto postavljen je običan drveni križ, koji se prije dvije-tri godine srušio. Jednostavno je istrulio. Dobro se toga sjećam, naš sin Nikola je godinama išao odnijeti cvijeće, ruže kod njegovog Isusa, i jednoga dana čim je stigao do križa, poslao mi je fotografiju da je križ srušen. Vrlo je volio taj križ. Znam da sam mu još tada rekla kako će se Bog postarati da bude drugi križ, ali nisam ni sama znala da ćemo ga mi podići«, priča nam Ana i dodaje: »Sada je došao taj vrhunac moje radosti, da baš na blagdan Uzvišenja svetog Križa možemo podići naš križ. Plačem od radosti«.
Ana nam je ispričala i zanimljivost kako je prije puno godina sa svojim suprugom razgovarala tko bi što volio napraviti, uraditi, imati...
»Još tada sam mu rekla da bi ja voljela obnavljati križeve krajputaše, te i mećat nove. Tad sam mislila kako bih na njemu voljela da piše I za tebe sam tu. Zašto? Zato da se i vjernik i nevjernik, ako zastane prid Njim, podsjeti da je Isus i zbog njega tu. Eto drugi maštaju o avionima, kamionima, ali moja mašta i želja su se ostvarile. Jedino što na ovome križu ne piše spomenuti citat, nego vapaj koji mi se motao po glavi, otkad je došla ideja za podizanje ovoga križa – Moj Isuse milosrđe i to je zapisano na ovome križu«, kaže Ana i pojašnjava kako je po njenom mišljenju vapaj upućen u pravo vrijeme kad se nad cijeli svijet nadvio oblak opasnosti od takozvane korone, ali još više od pohlepe.
Stari križ, kako nam je sugovornica rekla, nisu sklonili, nego i dalje leži kraj novoga, da bude primjer i poruka mlađim naraštajima, da kad vide stari križ koji se ruši, postave novi.
Ž. V.
