Širom Vojvodine

Pravo je – domaće

Nije rijedak slučaj, pogotovo u ovom našem okruženju, da je za pristojan život obitelji ili zbog nekih »izvanrednih« okolnosti neophodan koji dinar više u kućnom proračunu, a za što je potrebno, uz onaj uobičajeni, baviti se i nekim dodatnim poslom. No, jest rijetko da se taj dodatni, pokrenut iz financijskih razloga, radi sa zadovoljstvom, da se uživa u njemu i da predstavlja trenutke za opuštanje. Te sreće je naša sugovornica, Subotičanka Zorica Ivković, koja se u posljednjih pet godina bavi izradom domaćeg tijesta, koje, osim za redovite kupce, pravi i za svoju četveročlanu obitelj.

Zadovoljstvo uz zaradu

Izradom domaćeg tijesta (rezanaca, krpica, tijesta za gulaš, tijesta za nasuvo...) Zorica se počela baviti prije pet godina, kada joj je kćerka krenula na fakultet. Budući da su te godine imali dva studenta u kući (sin je bio apsolvent četvrte godine), nisu se mogli osloniti na njezinu i suprugovu plaću i neophodna je bila dodatna zarada.

»Moja majka je pravilo to domaće tijesto, a ja sam joj kao dijete vrlo rado pomagala kad sam odlazila kod nje na selo. Također, otkad imam svoju obitelji, a kad nisam imala vremena za zakuhati, kupovala sam domaće tijesto od jedne bake i pomislila sam zašto ne bih i ja tako mogla praviti i prodavati makar jednom malom krugu prijatelja, poznanika. Odlučila sam početi se baviti s tim, iako je kod mojih ukućana postojala neka nedoumica treba li se u to upustiti. Sada kćer završava četvrtu godinu i pita me kada ću se maniti tog posla, ali ja ne planiram stati. To mi s jedne strane zaista predstavlja zadovoljstvo, a s druge tu je i korist jer i mi to tijesto konzumiramo, a i zaradi se dodatni dinar«, priča nam sugovornica.

Pitali smo je po čemu se domaće tijesto razlikuje od kupovnog tj. industrijski pripremljenog, a u njezinom se odgovoru možda krije i tajni recept.

»Kod domaćeg tijesta razmjera je deset jaja i kilogram brašna. To bude fina meka masa s kojom se lijepo može raditi, glatko se razviti i ne lijepi se za prste. U industrijska tijesta se na kilogram brašna stavlja šest jaja, a ostatak je voda. To se može vidjeti na deklaraciji. Kad se domaće tijesto ukuha u bilo koju čorbu, nakon dvije-tri minute ga već možeš skinuti s vatre jer je gotovo, dok kupovno tijesto treba kuhati pet do deset minuta pa čak i onda bude tvrdo. Na kvalitetu tijesta također utječe i kvaliteta jaja. Ja isključivo uzimam domaća, koja mi je jedino u prosincu i siječnju teško nabaviti. A ova, kako ih ja zovem, koke nosilje jaja, koja su od kokoši iz kaveza, od njih tijesto bude blijedo, a jaja od koka koje se hrane napolju daju tijestu žutinu. U biotekama se može kupiti to žutilo od čega je tijesto lijepo narančasto, ali ja ne volim koristiti nikakve kemikalije.«

Oprema i potražnja

Kako bi tijesto bilo spremno za konzumiranje odnosno prodaju, uz neophodne sastojke tu je i nekoliko neophodnih »alata«.

»Imam stroj za razvijanje i siječenje tijesta za što koristim i dasku. Za sušenje sam smislila iskoristiti sušilicu za rublje na kojoj se ono baš lijepo osuši. Moja majka je nekad tijesto nakon razvijanja sušila na kaučima, ali ja to ne radim jer od tih krpa koje upiju vlagu od tijesta i kreveti budu vlažni. Ovako ja stavim karton ili plahte na sušilicu i na njih tijesto. Ručno zamijesim i prekuhavam tijesto, što moram uraditi barem dva puta kako bih dobila lijepu glatku masu. Dok nisam imala ovaj stroj, nekih godinu dana sam ručno sjekla tijesto pa sam krpice sjekla tzv. mamuzama«, kaže Zorica Ivković.

Zanimalo nas je i koliko joj vremena oduzme pravljenje tijesta odnosno kolika je potražnja za njim na tjednom nivou.

»Potražnja mi je nekih deset kilograma tijesta tjedno. Za zakuhavanje tih 10 kg treba mi tri do četiri dana tijekom prijepodneva, a petkom krajem dana ga stavljam u kutije koje sama pravim, pa tako u one manje pakiram rezance od 200 g, a tijesto za gulaš i nasuvo od pola kile u veće. Subotom i nedjeljom ga prodajem na pijaci na Buvljaku, a imam i narudžbe iz nekoliko kućanstava. Na pijaci mi uvijek sve prođe, a pred veće blagdane, za ta dva dana prodam i 20 kilograma. Pravilo je da se ne naručuje od danas do sutra, treba mi nekoliko dana, jer to tijesto se treba sušiti barem pet-šest dana, neovisno o vremenskim prilikama. Na primjer kod krpica znam da su dovoljno suhe kad šušte u rukama i kad ih prosipam iz zraka i tu onda nema opasnosti od plijesni. Ako se suše samo dan-dva postoji mogućnost da se uplijesnive, a poslije puno zavisi od toga gdje se drže. Pretežno se drže u papirnim kutijama, a po nekom novom trendu u staklenim bocama. Moja majka ih je držala u kutijama, što je i najprirodnije, jer one nisu hermetički zatvorene, a teglu kad zatvoriš, tamo ne ulazi zrak i zbog toga se tijesto mora što duže sušiti«, kaže Zorica i ponavlja kako ne namjerava skoro stati s ovim poslom, jer je to nešto što je i opušta i uživa to raditi.

Uređivanje izloga za Dužijancu i rukotvorine

Domaće tijesto pravile su naše mame, majke, pramajke i danas uistinu rijetko tko to radi, pa se može reći da Zorica na taj način njeguje našu tradiciju i čuva je od zaborava. Međutim, ona je i na drugi način uključena u očuvanje naših običaja i to tako što u proteklih četiri godine sudjeluje u uređivanju izloga u povodu Dužijance. Ove je godine za izlog koji je uredila dobila prvu, a pretprošle treću nagradu. Također, budući da kući imaju fijaker, uživa u njegovom ukrušavanju pred spomenutu žetvenu svečanost, a uglavnom ga ukrašava pletenom slamom te šlingom.

Osim navedenog, Zorica Ivković se u slobodno vrijeme bavi i ukrašavanjem staklenih boca raznih veličina i oblika.

»Na flašama pravim razne motive i to od jute i od kanapa. Znam izraditi salaš, grožđe, jednostavno kad krenem raditi samo mi naviru ideje kako bi flaša mogla izgledati. Premažem je ljepilom i onda na to lijepim i oblikujem jutu i kanap. Prije četiri godine sam ih prvi put iznijela na Palić za 1. maj, i tamo sam ih prodavala, a za Dužijancu sam imala tezgu u gradu, na kojoj sam uz te flaše prodavala i vjenčiće od žita«, kaže nam na koncu naša vrijednih i kreativnih ruku sugovornica.

I. Petrekanić Sič