Intervju Intervju

Uvik sam tila da slika bude živa

Stvarajući svoj autentični opus više od šest desetljeća, samouka slikarica Cilika Dulić Kasiba (Subotica, 1932.) zaslužila je epitet prvakinje hrvatske naive u Srbiji.

Još u ranom djetinjstvu pokazala je interes za crtanje, a svoj slikarski put započinje 1961. u likovnoj koloniji i u likovnom odjelu KUD-a Matija Gubec u Tavankutu, gdje joj je mentor bio slikar Stipan Šabić. Na njezinim slikama dominiraju motivi iz života bačkih Hrvata, a kako bilježi povjesničarka umjetnosti Olga Šram, »karakteristične su njene živopisne scene odmjerenog kolorita i razvijenih kompozicija s velikim brojem pažljivo i detaljno oblikovanih likova«. Najznačajnija djela u njezinom opusu datiraju od sredine 60-ih do sredine 80-ih godina 20. stoljeća, očitujući »visoku razinu izgrađenog stila«.

Prvi je put izlagala u Tavankutu 1962. uz Grupu šestorice, Margu Stipić i Anu Milodanović. Sudjelovala je na kolektivnim izložbama članova likovne sekcije tavankutske udruge Matija Gubec u Tavankutu, Zagrebu, Beogradu, Dubrovniku, Osijeku, Sisku, Kovačici, Jagodini i drugdje. Njene slike su ušle u strogo sastavljene antologije izabranih djela jugoslavenske naivne umjetnosti, osobito tijekom 1970-ih. Nakon što je likovna sekcija 1972. prestala djelovati, radila je samostalno sve do 1992., kad se uključila u rad likovne sekcije HKC-a Bunjevačko kolo u Subotici. Od 2011. članica je Hrvatske likovne udruge Croart iz Subotice.

Od 2001. priređeno joj je nekoliko samostalnih izložaba u Subotici i Tavankutu, te nedavno i u Đakovu. Sudionica je brojnih likovnih kolonija u zemlji i inozemstvu.

Ilustrirala je i nekoliko slikovnica za djecu, a koristeći se njezinim crtežima snimljen je i animirani film Čukundidino zrno ora.

Njezine se slike danas nalaze u zbirci HKPD-a Matija Gubec u Tavankutu, HKC-a Bunjevačko kolo u Subotici, HLU Croart u Subotici, Gradskog muzeja u Subotici, Zavičajne galerije Dr. Vinko Perčić u Subotici, Muzeja naivne i marginalne umjetnosti u Jagodini, Muzeja Jugoslavije u Beogradu te u privatnom vlasništvu u Srbiji (Subotici i okolici, Novom Sadu, Beogradu), Hrvatskoj (Zagrebu), Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj.

Dobitnica je priznanja dr. Josip Andrić za zasluge u području kulture Hrvata u Republici Srbiji, koje dodjeljuje Hrvatsko nacionalno vijeće, kao i nagrade Društva Ivan Antunović u kategoriji zaslužnog pojedinca.

Povod za intervju s Cilikom Dulić Kasiba je nedavna promocija monografije o njezinom radu autorice Olge Šram u nakladi Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata.

Počnimo od Vašeg djetinjstva kada se javila Vaša sklonost ka likovnom izričaju...

Već kao jako mala sam volila crtati, ali nije bilo puno vrimena za to. Živili smo tada na salašima, volila sam taj život. Crtala sam kamenčićima po šinama, jednom me skoro pogazio voz. Tad sam se jako poplašila. Crtala sam i na papiru, kad sam ga imala. Završila sam pet godina škole na Pavlovcu, išla sam u školu i za vrime Kraljevine Jugoslavije i za vrime Madžara. Uvik sam dobila pet iz crtanja. Crtala sam svašta, salaše, likove. Majka (baka) nas je zdravo volila, ona nam je pripovidala, pa sam i iz tih priča nešto znala nacrtat na papir.

Inače, već od šest godina sam radila, čuvala svinje, brinila o kravama, radila razne poslove. Otac je dugo bio bolestan, radili smo i moja mlađa braća i ja. Oni su radili tako da se malo više odmore, a ja sebi nisam davala odmora. Kasnije, kao divojka, radila sam i s konjima, orali smo. Jašila sam na konjima, ručno kosila, rukovetala, na suncu. I kasnije u svojoj obitelji sam puno radila, muž mi je rano umro, ostala sam s troje male dice.

Oslikavanjem »ambetuša« ste zapravo skrenuli pozornost na Vaš talent…

Da. Naslikala sam scenu iz predstave Ča Bonina razgala. Jako sam volila tu predstavu, gledala sam je tri-četiri puta. Radila sam ambetuše i kod drugih, koji su čuli za mene. Četiri-pet sam uradila u Bajskim vinogradima, kod naše stare prijateljice kod Bajskog groblja po želji sam joj naslikala njezinog muža, koji je volio pit, pa sam ga naslikala kako vuče vino iz bureta. Napravila sam šest-sedam slika u i kafani koja je držala moja rođaka u Đurđinu. Ona mi je kazala da nacrtam jednu sliku na kojoj je veresija umrla, jer je ona davala da se pije na veresiju. Kažu da na salašu kod mog uje na Bikovu, koji je srušen, još postoje moje slike.

Tko je Vaš likovni talent prvi prepoznao?

To je bio veterinar Stevan Dobro, koji je dolazio kod nas na salaš. Moj otac je bio bolestan, pa je ležo u ambetušu. Dobro ga jednom pito šta gledaš, a on kaže Ča Boninu razgalu. I onda je vidio moju sliku. Onda je on za mene digod u kafani pripovido Marku Vukoviću, Stipanu Šabiću i Naci Zeliću, koji su došli i vidili to, te me pozvali da radim na likovnoj koloniji u Tavankutu.

U Vašem primarnom okruženju, Vaše bavljenje crtanjem i slikarstvom nije bilo baš prihvaćeno…

Moj otac je znao kazat da je to dičija sigra. Govorio je: »Mani se slikanja«, a kad je umro tad sam se primila slikanja. A jednom je i jedna komšinca kazala mojoj mami: »Šta se ona ima kada sigrati?« Ona je mislila da je slikanje sigranje.

Što vam je donijelo pristupanje likovnoj sekciji udruge Matija Gubec, kada se počinjete sustavno baviti slikarstvom?

Jako sam voljela tamo ići slikati. Stipan Šabić nam je pomago. Sa sekcijom smo imali izložbe ali i putovali, bili smo dva put u Italiji, jednom smo išli u Grčku. To sam i naslikala na jednoj sliki. Snimali su me za emisije, bile su televizije iz Sarajeva, Beograda i Zagreba. Na jednom snimanju sam bila obučena u bunjevačku nošnju, volila bi vidit te snimke. U početku sam gledala više druge slikare, ali sam više volila da slike radim onako kako sam ih ja zamišljala. To mi je i Šabić kazao, da tako radim: »Možeš gledati druge slike, ali da nisi prislikavala«.

Uvik sam tila to da slika bude živa. Nema nijedna slika bez naroda, volim da ima nekog u polju, na salašu… Možda bi i više uradila, da nisam puno radila u poljoprivredi i kod kuće.

Okušali ste se i u tehnici slame…

Tila sam isto radit i slamu, al samo sam počela. Uradila sam jednu malu slikicu, dvoje dice iđu priko mosta a anđeo ih čuva. Al onda mi je Šabić kazo da se manem slame, jer onda neću ni jedno ni drugo uraditi, jer je znao da sam poljoprivrednik.

Poznati ste po slikama s motivima iz života na salašima, ali i s motivima običaja bunjevačkih Hrvata. Koje ste sve običaje slikarski obradili?

To su običaji koje sam u ditinjstvu i mladosti gledala i o kojima sam od moje majke slušala. Naslikala sam u to vrime Poklade, Svatove, to sam jako voljela, Žetvu, Vršidbu, Rakijare, Dužijancu, Kraljice, pravljenje kokica, kiseljenje kupusa, mislim da su te dvi slike kod Nace Zelića. Ima i običaj vučenje panja. Kasnije kad su mi otac i muž umrli, slikala sam i sarane. Slikala sam i salaše, konje. Konje sam jako volila, radila s njima, jašila ih. Kasnije sam neke te običaje crtala i za dičije knjige.

Imate li neku od vaših slika koja vam je najdraža?

Na bih vam to znala kazati, teško mi je neku izdvojit.

Kako nastaju Vaše slike?

Kad počnem, prvo zatvorim oči i zamislim je. Onda olovkom skiciram. Iz glave, mada ako neko naruči, radim i s fotografije. I onda kreću boje, najviše volim uljane. Radila sam i s vodenim bojama i s temperom, možem ja i s njima udešavati, ali s uljanim je najbolje. Neke sam slike radila i na lezonitu. Predsoblje mi je atelje, volim da je svitlo prirodno, manje pod sijalicom, jer onda ne pogodim boje kako mislim. Napolju je najbolje svitlo. Iz udruga dobijem boja i platno, pa imam. Dnevno slikam sat-dva, jer spremam po kući, skuvam užnu, operem sude.

Kad iđem na kolonije, radim cio dan, ubacim u sliku ljude i životinje što je pipanije i što triba vrimena. Tako da sad uradim dio slike kući, pa mogu vidit i kako drugi rade, malo se družit.

Radila sam malo i portrete, ali nisam upraksirana.

Jedno vrijeme ste bili i članica likovne udruge Treća dimenzija iz Beograda…

Bila sam članica udruženja dvije-tri godine, išla sam i na sastanke. Kad su se oni pokrčkali i skupina razišla na dvi strane, meni su nestale dvi slike, kao i jedna slika koju je izradila moja ćer. Manila sam se i nisam više išla u Beograd.

I dan danas sudjelujete na likovnim kolonijama. Osim brojnih jednodnevnih i onih manjih, na kojim ste višednevnim, ozbiljnijim kolonijama sudjelovali? Što Vam sudjelovanja na tim likovnim susretima pružaju?

To su bile kolonije u Tuzli, Prolom Banji, Somboru, Olomoucu u Češkoj, tamo sam slikala na zidu, Prolom Banji, u Vugrovcu kod Zagreba... Volim ići na kolonije, malo se isključit i radit tamo. To mi dobro dođe, i radujem se svaki put kad me digod pozovu.

Likovne kolonije i izložbe su prilika da upoznate kolege...

Volim se družiti s njima, viditi kako rade. U Hrvatskoj sam upoznala kipara naivca Petra Smajića, upoznala sam poznatu Zsuzsanu Halupovu, kada samo bili u Kovačici, čak sam i bila kod nje kući, spavala kod nje. Oni su me zvali da budem njihova članica, al mi je bilo daleko ići, pa nisam. Upoznala sam i Pavela Cicku iz Kovačice, kad sam bila na koloniji u Prolom Banji.

Koliki je Vaš slikarski opus, znate li broj slika?

Ne znam, neke sam slike prodala, puno sam poklanjala, neke su ostajale na kolonijama. Nekad sam samo dvi godišnje uradila, a imam priko šezdeset godina rada, nije mali broj.

Koliko svojih slika imate u osobnom vlasništvu?

Sve sam rasprodala ili podijelila, imam kod kuće samo dvi i jednu na kojoj baš radim. Kupovali su razni, jednom smo kopali kuruze, kad su došli Naco Zelić i još trojica da me traže da kupe moje slike. A žene okolo mi posli kažu da ne bi išle u nadnicu da mogu zaradit ko ja na slikama. 

Neke od Vaših slika poklonjene su predsjednicima država, za vrijeme SFRJ tadašnjem predsjedniku Josipu Brozu Titu, te kasnije i predsjedniku Hrvatske Ivi Josipoviću…

Kažu mi da u Muzeju 25. maj (Muzej Jugoslavije, prim. aut.) u Beogradu ima moja slika Momačko kolo koja je poklonjena Titu, kad je bio u Tavankutu. Kad su bili predsjednici Tadić i Josipović u Subotici, Ruža Tumbas je poklonila jednu svoju sliku Tadiću, a ja Josipoviću.

Kako promatrate rad svojih kolega, čiji Vam se radovi najviše sviđaju?
Svaki na svoj način lipo radi. Manje volim apstraktne slike, više volim da to bude realistično. Što kaže jedna moja rođaka, kad vidi tamo nešto naškrabano, slikar to mora objasnit. Ali ja to poštujem, svako ima svoj način.

Kako Vam se sviđa monografija o Vašem radu autorice Olge Šram?

Doneli su mi iz Zavoda knjigu kad je izišla. Na naslovnici je Dolazak snaše, mislim da je ta slika u muzeju u Jagodini. A tu je i moja fotografija, mislim da je iz 70-ih godina, kada sam se nosila u bunjevačkoj nošnji. Knjiga je lipa, velika, ima puno slika. Lip poklon za moj rad, pravili su mi i izložbe za godišnjice rada.

Koji su Vam u karijeri najzanimljiviji događaji?

Volim raditi i volim sve događaje. Posebno volim izložbe, raduje me i ova sad monografija, pohvale, nagrade… Svemu se obradujem i mislim da me to drži. Još mi više drago ako su ljudi zadovoljni mojim slikama.

Imate dara i za glazbu, svirate i harmoniku?

Da. To smo dobili na poklon, braća nisu volila i znala, pa sam ja naučila svirat. Kao mlada sam jako volila i plesat.

Kako Vas služi zdravlje, budući da ste blizu 90 godina...

Tako, kako možem. Boli me kičma, imam reumu u rukama i nogama. Na jedno oko ne vidim, kroz maglu sve. Četri godine mislim da ima kako radim na jedno oko. Inače, nemam penziju, do prije dvi godine sam još radila na njivi, sad više ne. Radila sam i bašču, al su mi ćeri zabranile. Od 1970. smo u varoši, išla sam zemlju raditi napolje. Išla sam tamo ranije pišice il biciglom, šest-sedam kilometara. Zemlju smo izdali, samo još dva i po lanca radi sin.

No ruka Vas još dobro služi, vidim po skici jednog rada…

Da, dobro me služi. Tu je jedna kuća, za linije nikad ne koristim lenjir.

Ima li neka slika koju niste, a voljeli bi uraditi, u smislu teme?

Možda neku scenu, kako sam ja prolazila. Bila sam se privrnila sa seljačkim kolima. Natovarili smo devet krstina, a to je bilo jako visoko. I kad sam izlazila s njive, bio je niki jendekić, nismo ga primetili i ušli tamo, kola se privrnila i mene poklopila. Ja ostala doli i držim kajase, a ovi daj brže krenili izvlačit me, pa kažu pusti kajase, neće sad konji pobeći.

Isto sam tako tirala kola s litnjog puta na asfalt, pa se na kolima odsikla osovina, i onda su mi konji pobigli, a ja ostala. Konje su ljudi uvatili i dotirali.

Puno sam slika uradila, ali volila bih da sam imala više vrimena.

Što bi bila Vaša poruka osobama koje se žele baviti slikarstvom?

Ako žele i vole, samo nek se bave, to je jedno smirenje. Barem kod mene. Kad imam neku nevolju, a kada slikam, onda ne mislim na to. Uđem u svit slike, tamo je i zadovoljstvo i smirenje.

A Vaša poruka Vašoj publici, onima koji su pratili i pomagali Vaš rad?

Hvala svima koji su me od početka u koječemu pomagali, vodili me u društvo. Želim da im svima Bog da prvo dug život, a onda dobro zdravlje i snage.

Intervju vodio: Davor Bašić Palković

Najava događaja

15.10.2021 - HRCKO i KUŽIŠ?!: NATJEČAJ ZA PJESME I PROZU

Dječji i omladinski časopisi »Hrcko« i »Kužiš?!« raspisali su natječaj za literarne radove pod sloganom: »Budi pisac, pjesnik budi / Nek riječi polete iz grudi, u sebi maštu probudi!«.

Radovi (pjesma, proza u obliku kratke priče) mogu biti pisani hrvatskim standardnim jezikom, te mjesnim hrvatskim govorima (bunjevačka i šokačka ikavica).

Pjesme ili priče šalju se na e-mailove: hrcko@hrvatskarijec.rs ili kuzis07@gmail.com.

Prvi rok za slanje radova je kraj školske godine, a drugi do 20. rujna 2021. godine.

Autori najboljih radova bit će nagrađeni na »Danima hrvatske knjige i riječi – danima Balinta Vujkova« u listopadu.

Čeka vas iznenađenje!

Uz svoj rad(ove) potrebno je poslati sljedeće podatke: ime i prezime, razred, naziv škole i mjesta, ime i prezime učitelja, nastavnika ili profesora (mentora).

Organizatori natječaja su: NIU »Hrvatska riječ«, Hrvatsko nacionalno vijeće, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata i Hrvatska čitaonica Subotica.

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay