Iz Kujundžićeva smo pera saznali kada je i s kojim ciljem osnovao knjižnicu prije 75 godina (1946.), ali o njenoj sudbini se zaista malo zna. Knjige su, poput njihova vlasnika, pretrpjele i zatvor i skrivanje, bolest, a neke i smrt. O sudbini spominjanih knjiga vjerojatno nećemo nikada sve saznati. Knjižnica Ivana Kujundžića je pretrpjela brojne i vrlo radikalne promjene, od selidbi do naravno upotpunjavanja fonda.

Nekoliko tisuća knjiga, po slobodnoj procjeni, bilo je smješteno u dvjema prostorijama u župi sv. Roka u Subotici. Naravno, na prvi pogled nije se ni moglo znati kakav je posao u pitanju i koliko će trajati. Činilo se da će u sastav knjižnice ući samo one knjige koje su bile na policama, ali se već nakon prvog posjeta tavanu župnog doma ispostavilo da ima još nekoliko stotina knjiga u kutijama i ispod nekoliko slojeva prašine koje čekaju »svjetlo dana«. Teško je bilo odlučiti što s knjigama s tavana jer su neke bile »zaražene« (gljivična bolest knjiga), a neke su bile bez korica, bez naslovne stranice ili nekompletne. Bilo je tamo mnogo vjerskih listova, starih knjiga (čak iz 18. stoljeća!). Najveći su dojam izazvali stari molitvenici i brevijari koji su odoljeli dugogodišnjoj prašini, a koji su se mogli oprati, obrisati i osušiti na suncu. Na taj smo način doista spasili stotinjak vrijednih knjiga. Nakon ovako velikog posla, knjige i periodika zauzeli su veliki dio župne kuće i sve je bilo spremno za svečano otvorenje.

Prvo svečano otvorenje

U sklopu obilježavanja 100. obljetnice crkve sv. Roka, 14. rujna 1996. godine otvorena je i obnovljena Bunjevačko-šokačka knjižnica Ivana Kujundžića svećenika. O njoj je najveću brigu vodio prof. Bela Gabrić, prvi pročelnik knjižnice, s kojim je surađivala te potom preuzela brigu o smještaju fonda, policama, pa i naknadnim selidbama knjižničarska savjetnica Katarina Čeliković.

Za ovu svečanu prigodu 1996. police je izradio Lajčo Crnković, mr. Ervin Čeliković je pomogao u klasifikaciji novina, donošenju knjiga s tavana i izradi kompjutorskog programa, desetak mladih ljudi je popisivalo novine, lijepilo vinjete i unosilo knjige u kompjutor, a mnogi su i čistili i »liječili« stare knjige (bili su to: /danas časna sestra/ Jasna, Marina, Bane, Jasmina, Svetlana, Vesna, Ivana, Dinko, Dijana, Đurđica, Igor i Filip i dr.). Kasnije su se priključili Eržika Rihter, Zorica Svirčev, Bernadica Ivanković, Oliver Kajari… Brojni su zavičajnici rado dolazili u knjižnicu pregledati fond, neki su ju upotpunili ili širili svijest o njezinu značaju kako je to činio Naco Zelić u Hrvatskoj.

Napravljene su prve inventure, a oko 5.500 knjiga i oko 100 naslova periodike smješteno je u nekoliko prostorija: Fond stare i rijetke knjige – »RARA«, Zavičajni fond, Osnovni fond i Fond strane knjige. Ovakav fond nije dugo ostao u ovim prostorijama budući da je uslijedila velika adaptacija župnog doma 2011. godine.

Drugo svečano otvorenje

Iako je knjižnica 1996. imala kompletni fond na policama, zbog renoviranja župne kuće 2011. godine preseljen je na tri lokacije: dio je ostao župi sv. Roka, manji dio je stavljen u Spomen-kuću prof. Bele Gabrića, a veći dio u Pastoralni centar Augustinianum. Odmah se postavilo i pitanje što će biti sudbina ove knjižnice s desetak tisuća svezaka (knjiga i periodike) koja više nije mogla biti smještena u isti prostor. Odlučeno je da će u župi biti isključivo fond zavičajne knjige i periodike, uz staru i rijetku knjigu te dio teološke literature potrebne studentima Teološko-katehetskog instituta.

Tako je zavičajna knjižnica Ivana Kujundžića, obogaćena zaostavštinama pokojnih kulturnih djelatnika, kao i suvremenom nakladničkom produkcijom, dobila svoj novi smještaj i sasvim novi pristup. »Novi« fond ima oko 2.000 knjiga i zavičajne periodike te staru i rijetku knjigu. Sve ostale knjige, kojih je bilo desetak tisuća, ostale su u Augustinianumu. Kasnijom odlukom Katoličkog društva Ivan Antunović dio knjiga ostaje u Biskupijskoj knjižnici, a ostalo će biti ponuđeno hrvatskim institucijama i udrugama.

U povodu obilježavanja 100. obljetnice rođenja svećenika, književnika, bibliografa i prevoditelja Ivana Kujundžića 1. lipnja 2012. svečano je otvorena obnovljena Bunjevačko-šokačka knjižnica Ivana Kujundžića, koja na najbolji način svjedoči o radu i djelu ovoga istaknutog duhovnog i kulturnog djelatnika, kako u povijesti Crkve tako i hrvatskoga naroda u Bačkoj.

Iznimno vrijedan fond

Zasigurno je za mnoge bibliofile fond stare i rijetke knjige te molitvenika najzanimljiviji. Ovdje su čuvaju knjige koje svjedoče o razvoju jezika, o tehnici tiskanja knjiga, o razvoju misli i ideja, o duhovnom miljeu ondašnjeg vremena. Kakav je osjećaj uzeti u ruke knjigu iz 1655. godine? Kao da je povijest prošla kroz ruke. Upravo je iz te godine najstarija knjiga koju posjeduje ova knjižnica.

Najstarija zavičajna knjiga je Uzao serafinski (naški) goruće ljubavi Lovre Bračuljevića tiskana 1730. u Budimu u kojoj je autor 100 godina prije Vuka Karadžića iznio načelo »piši kako govoriš«. On savjetuje »da se piše kako se govori i izgovara, onako se može i u knjigah štiti«.

Od ostalih zanimljivih autora, spomenimo Franju Bodolskog, Blaža Modrošića, Antuna Josipa Knezovića, Emerika (Mirka) Pavića, Đuru Rapića iz Gradiške, Grgura Peštalića, Nikolu Kesića, Stjepana Grgića, naravno i Ivana Antunovića. Iznimno ja bogat fond starih zavičajnih molitvenika na narodnom jeziku, prikazan i na izložbi u okviru Dužijance (7. kolovoza 2007.).

Knjižnica čuva knjige zavičajnih autora (po tri primjerka), kao i zavičajnu periodiku.

U knjižnici se nalazi jedan dio arhivske građe u kojoj su fotografije i različiti dokumenti iz zaostavština više značajnih osoba koje su darovale svoje knjige i arhivu (prof. Bela Gabrić, Jakov Kopilović i drugi).

U nastavku ćemo saznati tko je sve darovao knjige knjižnici, kakve programe knjižnica priređuje te kakav joj je status u knjižničarstvu.

Katarina Čeliković