Tema

Čudesno Janjevo

Pavao Palić nosi jedno od najkarakterističnijih i najstarijih prezimena Hrvata iz Janjeva, s Kosova. Ovo se prezime uz drugo karakteristično prezime iz ovog mjesta Glasnović pojavljuje i u pričama o nastanku Janjeva. Pavao Palić, koji je za Laudato televiziju režirao i napisao scenarij za tri dokumentarna filma i sada radi četvrti koji se zove Čudesno Janjevo, kaže kako, iako nije povjesničar, povijest Janjeva i drugih mjesta u kojima su se naselili trgovci iz Dubrovačke republike jako dobro poznaje jer ih istražuje već dvadeset godina.

»Istraživao sam i u arhivima dubrovačkim i šire određena prezimena koja su najsnažnije utisnuta u povijest zajednice a to su Palić, Glasnović, Brkić, Čibarić i neka druga«. Osim arhiva, o prisutnosti i podrijetlu ovih prezimena svjedoče i groblja kod Cavtata, Slanog, Konavala… nekadašnjih područja Dubrovačke republike.

Dvadeset godina istraživanja

Pavao Palić se bavi marketingom i trgovinom, a kako kaže, trgovina je u neku ruku prirodno i imanentno zanimanje za Janjevce, jer su tako odrastali, odgajani i tako su i preživjeli. Zanimanje pak za povijest Janjeva i istraživanja su bila potaknuta proslavom 700. obljetnice od prvog pisanog spomena najstarije hrvatske dijaspore u Janjevu. Naime, tada je Palić, kao član Hrvatskog društva Janjevo, izabran za predsjednika organizacijskog odbora proslave.

»Pripreme za proslavu su trajale gotovo godinu dana, cijele 2002. za 2003. kada je bila proslava koja je obuhvatila sve destinacije gdje Janjevci u tom povijesnom hodu borave ili su boravili. Te dvije godine sam jako puno morao akceptirati povijesnoga, znanstvenoga i društvenoga što je tu zajednicu kroz 700 godina određivalo i hvala Bogu to je jako dobro i lijepo završilo a nakon toga su me izabrali za predsjednika Hrvatskog društva Janjevo i u dva mandata sam bio predsjednik. Budući da je paralelno bila prisutna i udruga Janjevo, dogovorili smo se da to sve bude udruga Janjevo i bio sam vrlo aktivan predsjednik do prije pet godina«, kaže Palić.

»Proslava je bila otvorena u zagrebačkoj prvostolnici na blagdan svetog Nikole stoljetnoga zaštitnika Janjeva, a zatim za svetog Vlaha u Dubrovniku našemu prazavičaju iz Dubrovačke republike. Nastavljena je bila u Janjevu u svibnju, kada se proslavlja onaj ljetni sv. Nikola kako ga mi nazivamo, kada se slavi prijenos moći sv. Nikole u Bari, i onda na koncu u Kistanjima ili u novome domovinskom Janjevu u rujnu, i na koncu u zagrebačkoj katedrali kada smo zatvorili tu 2003. godinu. Kroz tu godinu je bilo jako puno duhovnih, znanstvenih, sportskih i kulturnih događanja i simpozija glede te visoke obljetnice«, podsjeća Palić.

Janjevo i Letnica

U pismu pape Benedikta XI. barskom nadbiskupu Marinu 1303. godine se spominju Trepča Novo Brdo i Gračanica, odnosno indirektno Janjevo jer tada Janjevo nije postojalo kao župa.

»Međutim, Dubrovčani koji su htjeli izgraditi crkvu su već postojali na tom prostoru i prije 1303., jer ne bi uopće tražili župnika da nije bilo tako, naime morate imati minimum tristotinjak stanovnika da biste dobili župnika«, objašnjava Palić.

Drugo mjesto koje su do posljednjeg rata naseljavali Hrvati je bila Letnica.

»Letničani, odnosno Letnica, se spominje kao dubrovačka enklava tek negdje oko 1500. godine i po onome što smo pronašli apsolutno govori o tome da su Letničani iz zaleđa Dubrovnika naselili te krajeve i danas na žalost u Letnici ima minimum minimuma, nema ni 15 Hrvata, a u Janjevu ih ima oko 190. Ali nikad se s Janjevom ne zna. Janjevo je čudna biljka povijesna«, tvrdi Palić.

Na naše pitanje misli li da se život Hrvata u Janjevu može obnoviti Palić kaže:

»Unatrag 100-110 godina bilo je 8 ratova na tim prostorima, toliko se toga mijenjalo i izmjenilo da uopće čovjek više ne može razmišljati logički zašto su Janjevci opstali na tim prostorima. A kad kažemo Janjevci, mislimo i na Letničane koji često o sebi tako govore. Budući da ovdje u Hrvatskoj ne znaju tko su Letničani koji su se naselili u Hrvatsku, u Voćinu i pokraj Petrinje, jednostavnije im je reći da su Janjevci«.

Progon, asimilacija, nestajanje

Inače, Palić je rođen u Janjevu 1962. godine, a onda su roditelji odlučili 1974. preseliti se u Zagreb.

»Nije nas nitko tada tjerao ali su roditelji odlučili da bi za obitelj s četvero djece bilo najbolje doći u Hrvatsku, u Zagreb, i Bogu hvala dobro su odlučili tada«, kaže Palić.

I zaista, budući da je od nekada jake i žive zajednice Hrvata u Janjevu koje je do 90-tih godina imalo gotovo 4.500 stanovnika, nakon rata ih ostalo manje od dvjesto, čini se da su predosjetili što će uslijediti. A povijesni put janjevačke zajednice Hrvata, Palić kaže, događao se na ovaj način.

»Šešelj je 1991. godine došao u Janjevo i počeo prijetiti 'ustašama Tuđmanovim'. I počeli su '91. pozivati naše mladiće na ratište, na Vukovar, da bi se borili za JNA. Međutim, niti jedan od mladića se nije odazvao i cijele obitelji su odlazile preko Makedonije i Bugarske i zatim preko preko Rumunjske i Mađarske ulazile u Hrvatsku. Najviše ih se doselilo su u zagrebačku Dubravu. To je bio prvi val koji je imao oko 3.000 Hrvata Janjevaca, a 1999., kada je bilo bombardiranje, onda se doselio preostali dio oko 1.000 Janjevaca, tako da je Janjevo ostalo prvo na oko 300 Hrvata, pa 200 i sada ih ima oko 190«.

Slična je sudbina i nekadašnjih enklava dubrovačkog podrijetla i u Bugarskoj i Makedoniji, jer se polako asimiliraju i nestaju.

Međutim, kaže Palić, još uvijek nisu zaboravili Janjevo i »o svaki Uskrs i Božić skupina ljudi iz udruge a i šire, pomažu najprije Janjevu a zatim i druge enklave«.

»Unatrag skoro 25 godina se šalju ili financijska sredstva ili različite potrepštine, i nikada ne zaboravljamo ni Janjevce u Skoplju i Sofiji i jasno i u Kistanju. Usto, kada vidimo da su ljudi u velikoj nevolji i ovdje u Hravtskoj, a ima ih danas puno, snalazimo se na način da dođemo do bonova pa im podijelimo za Uskrs i Božić da osjete da nisu napušteni i zapostavljeni u svojoj nevolji«.

Integracija u novu sredinu

U vrijeme kada su Hrvati s Kosova došli u Hrvatsku, i tu se naselili 90-tih godina, bilo je napisa u medijima o nesuglasicama između pridošlih i starosjedilaca. Ima li danas takvih problema i jesu li se poslije toliko godina navikli jedni na druge, stari i novi stanovnici.

»Problema je bilo i bit će. Kad malo pratite migrativnu genezu zajednica i naroda, vidi se da je potrebno skoro tri generacije da se uopće jedna zajednica inkulturira i integrira u sustav društva ili države. Janjevci govore na način koji je stran domicilnom stanovništvu i to je jasno. Ja uvijek kažem, budući da sam vodio jako puno hodočasnika diljem Europe, kada sam obišao i Molise i Gradišće, gdje živi naša mlađa dijasporska braća, kada razgovarate s Hrvatima iz Molisea, odmah osjetite talijanštinu u govoru, kada odete u Gradišće osjetite germanizme, pa tako i kad vas slušam osjetim da govorite onim vojvođanskim akcentom. Tako i Janjevci imaju specifičan govor, a kako su više od sedam stoljeća čuvali svoj identitet, malo su tvrđi i ljubomorniji i ne žele da im se s visoka o tome govori. Jer svjesni su što su morali proći i dociranje s visoka ih iritira. A u pogledu procesa integracije, sada će biti 30 godina od prvog najvećeg vala dolaska Janjevačkih Hrvata u Zagreb 1992. godine, ona teče u dobrom smjeru i inkulturacija ide kako bi i trebalo biti. Zajednica u Kistanjima od 3.000 prognanih 1996.-1997. moram reći osvježenje je za Hrvatsku, brzo su se uklopili i vidim da tu ima budućnost kao novo domovinsko Janjevo.«

Inače, kako procjenjuje Palić, u Hrvatskoj živi oko 10.000 Hrvata podrijetlom s Kosova te u svijetu oko dvije do tri tisuće.

J. D.