Širom Vojvodine
Iz bakinih ormara
Sedamdesetpetogodišnja Marica Volarić iz Surčina, usprkos godinama, vez iz ruku ne ispušta ni danas. Uz vez se opušta, zaboravlja na brige i probleme, raduje se završenom radu i pohvalama koje dobija. S vezom u rukama bila je i prilikom našeg posjeta, spremna da nam pokaže što to čuva u svojim ormarima
Baka Marica raditi vez naučila je od svoje majke, a spretnost u radu stjecala je sama, na satima domaćinstva u školi.
»Vez mi je u rukama bio kad god su mi poslovi i obveze ostavljali vremena za to. Dok sam bila zaposlena, nisam nalazila mnogo vremena za svoj hobi, ali sam često odjeću koju sam sama šivala za svoju djecu ukrašavala vezenim motivima. Kao školarka uglavnom sam vezla cvjetne detalje, a kasnije sam vezla što god mi se svidjelo. Nisam birala. Sada najviše volim raditi geometrijske i cvjetne motive. U jednom teškom razdoblju svog života, kada sam se razboljela, u svojim tridesetim godinama, zbog čega sam dugo bila na bolovanju, vrijeme oporavka ispunjavala sam tako što sam se bavila vezom u kojem sam našla smirenje i utjehu. Poslije toga životni tempo mi ponovo nije nudio mnogo slobodnog vremena, sve dok nisam otišla u mirovinu. Od tada uživam u vezenju, naročito u posljednih pet godina, koliko sam članica kreativne sekcije čitaonice Fischer. Obradovalo me je osnivanje ovakve jedne sekcije u našem okruženju u okviru koje sam pronašla svoje mjesto kada je vez u pitanju. Sada mi je oslabio vid, ali se trudim jer me rad čini zadovoljnijom i sretnijom. Vezem i ne razmišljam ni o čemu, fokusiram se jedino na rad«, kaže baka Marica i s ponosom pokazuje vezene ručnike, stoljnjake, nadstoljnjake, jastučiće, goblene, pokrstice, vezene uloške za rokovnike, obilježivače za knjige, vezene ukrase za boce, jastučiće za igle...
»Onaj tko se želi baviti vezom na prvom mjestu to mora voljeti i biti kreativan. Za lijep i kvalitetan vez trebam imati konce, tkaninu, škarice. Najprije nađem motiv koji ću raditi i precrtam ga prvo na hartiju, a zatim ga prenesem na tkaninu. Uživam dok slažem boju s bojom konca. Ponesena željom da vidim kako će rad na kraju izgledati provedem ponekad i cijelu noć vezući. Svačija duša traži da se kreativno iskaže, a kad radite ono što vam duša želi, onda to rađa lijepe misli i osjećanja, osjećaj zadovoljstva da sam nešto lijepo uradila«, kaže naša sugovornica.
U njenoj kući sačuvana je prava zbirka rukotvorina kao uspomena na majke i bake koje su ih također vezle, prije stotinjak godina.
»U svaki rukom izrađeni predmet utkan je dio identiteta koji se prenosi s generacije na generaciju. Ljubav i vještinu veza prenijela sam na kći, koja je u 4. razredu osnovne škole izradila svoj prvi rad. Drago mi je da je u posljednjih desetak godina interesiranje za rukotvorine veće nego prije. Kulturne udruge mogu dosta učiniti na promoviranju. U našoj sredini oni su skoro bili zaboravljeni dok se u okviru naše kreativne sekcije nije rodila ideja o izložbi starih ručnih radova koju održavamo svake godine u listopadu pod nazivom ‘Iz ormara naših baka’«, priča baka Marica.
Na kraju razgovora otkriva nam i svoje želje. Naravno, tiču se veza. A želja joj početi izrađivati bluze i haljine s vezom, te dječju odjeću s vezenim motivima, baš kao nekada kada je šivala i vezla haljinice za svoju kći dok je bila mala.
S. D.
