Intervju Intervju

Tri desetljeća »iza kulisa«

Takmičenje risara jedna je od najvećih manifestacija koja se organizira u sklopu Dužijance još od 1968. godine. Okuplja risare iz Subotice i okolice, te susjednih zemalja, ali i veliki broj žena koje brinu o pripremi hrane. Sve to potrebno je koordinirati i voditi, a u proteklih 30 godina to je radila Marija Kujundžić. Za svoj nesebični rad i neizmjerni doprinos ovoj manifestaciji, kao i kompletnoj Dužijanci, Marija je do sada dobila nekoliko priznanja i nagrada, a ove godine na spomenutoj manifestaciji joj je dodijeljena zahvalnica za proteklih 30 godina. Mali je broj ljudi koji Dužijancu ne doživljavaju samo kao manifestaciju i sjećanje na prošlost nego ju žive iz dana u dan, iz godine u godinu. Zahvaljujući ljudima poput Marije, Dužijanca, kao stoljetna manifestacija, opstaje unatoč brojnim previranjima, politiziranjima i nerazumijevanju. Trideset godina nesebičnog rada bio je povod i za naš razgovor i prisjećanje na početke.

U Dužijancu ste se aktivno uključili još 1991. godine, jeste li i do tada bili prisutni u slavlju ove zahvale ili je to bio prvi susret s Dužijancom kao manifestacijom?

U Dužijancu sam se aktivno uključila 1991. godine, ali sam bila sudionica Dužijance u Maloj Bosni, gdje sam i odrasla, još od 1973. godine. Odrasla sam u takvom okruženju gdje se Dužijanca voljela i živjela. Nikad nisam bila bandašica. Imala sam priliku biti bandašicom u Maloj Bosni, ali nisam željela, nije me to privlačilo. Bila sam uključena u čišćenje žita i u druge pripreme oko Dužijance u Maloj Bosni, a moj otac Joso Nimčević je imao konje i fijaker, te je uz Jošku Dulića bio jedan od glavnih kočijaša koji su nosili bandaša i bandašicu u Maloj Bosni. Dobro se sjećam kako je on to volio, i uz tu ljubav sam rasla. Tada je svaki kočijaš nakitio svoj fijaker. Nije tadašnje ljude trebalo moliti da se uključe u košenje žita ili bilo kakav drugačiji posao, oni su se sami nudili. Njima je to bila čast, a danas je, rekla bih, situacija drugačija. Prvo Takmičenje risara bilo je 1968. godine u Maloj Bosni i ja sam kao dijete od devet godina bila gledati što se sve tamo radi. Otac je sudjelovao u košenju i to mi je ostalo u lijepom sjećanju. Kad smo znali da će biti Takmičenje risara u našem selu, cijelo selo se pokrenulo i aktiviralo. Onda je bilo i po 40 parova risara. Samo iz Male Bosne je znalo biti deset parova. Činjenica je da ni onda nije bilo puno mladih, ali su ljudi bili mlađi.

Svojim uključivanjem u organizaciju donijeli ste i neke novine, a rekla bih i postavili neka pravila. Što su tada bile Vaše obveze i koliko su se one danas promijenile ili bolje rečeno proširile?

Kada sam se uključila 1991. godine u organizaciju ove manifestacije, moja obveza je bila risarski ručak, a pokojni Stipan Romoda je bio zadužen za risare. Skupa smo počeli raditi, ali on nije znao, a ni volio raditi s papirologijom i tako me je uključio i u rad s risarima. Tada se natjecanje bodovalo po kategorijama, jer je bilo više sudionika natjecanja, a samim time su i godine bile razlika. Kategorije su bile: do 40, pa od 40 do 60 godina i onda od 60 pa nadalje. Tada nije bilo teško pokupiti risare koji znaju i žele raditi. Njima je bila čast da mogu sudjelovati. Kad sam se prihvatila toga posla, znala sam da to neće biti problem, jer sam imala ljude koji to žele. Nakon 2004., 2005. godine je počelo biti sve teže okupiti risare. Svi oni koji su radili ris su već bili stari, a nitko nije svoje znanje i vještinu prenio na mlađe generacije. Rekla bih da je ista priča i s risarskim ručkom. Nije bilo problem sakupiti žene, iako je tada Takmičenje risara svake godine bilo u drugom mjestu. Taj način rada je zahtijevao svake godine novu skupinu žena kojoj je trebalo pojasniti što se od njih očekuje i tko će što raditi. Obično su domaćini imali već neki svoj krug prijatelja i mi smo to poštovali. Tada je znalo biti prijavljeno po 60 žena koje su sudjelovale u pripremi ili u nošenju risarskog ručka na njivu, a sada je teško skupiti 30. Danas je za ovaj posao najviše potrebno imati strpljenja. Potrebno je ljude zvati po nekoliko puta, moliti ih da dođu i onda se nadati da će tako i biti. Nekada nisu postojali niti fiksni telefoni, a kamoli mobiteli pa smo znali ići kući zvati risare za natjecanje, ali kada su ljudi rekli da će doći to je onda bilo tako.

Već trideset godina okupljate risare, kako za Takmičenje risara tako i za samu Dužijancu, ali i brojne druge aktivnosti koje imaju risari. To su mahom stari ljudi. Kako ih animirate i potičete na sudjelovanje?

Takmičenje risara se odvija druge subote u srpnju, a već prve subote naši risari idu u Banat i u Županju. Poslije našeg natjecanja sljedeća subota je u Bosni i Hercegovini, a u jesen idemo u Crnu Baru i u Novo Orahovo na berbu kukuruza. Moram reći da je starije ljude lakše pokrenuti nego mlađe. Mladi često otkažu u posljednji tren, a stariji ljudi kada se nečega prihvate to i ispoštuju. Znalo se dogoditi da netko otkaže u petak navečer, a onda ja imam mog žolikuStipana, pa on uskače. Uredno vodim evidenciju tko je kada i gdje bio i trudim se da svi naši risari, njih deset parova, posjete i druga mjesta. Konkretno, ove godine u Hrvatsku nismo išli, ali smo bili u Sajanu i u Mužlji, za sad. Nekad je to sve bilo drugačije. Ljudi su znali raditi ris, jer su ga radili za sebe i za svoju obitelj. Nije bilo strojeva kao danas, a svatko je morao svoju njivu pokositi. Krstine bi se unijele u kamaru i kad je mašina krenula, onda je redom išla po cijelom šoru. Znalo se kad će doći mašinari i kad će se vrć, a ljudi su strpljivo čekali svoj red. Sjećam se da su oni imali svog kuhara koji je kuhao za sve njih, a znalo ih je biti po 15-20 ljudi. Onaj čija je mašina je osigurao svim mašinarima užnu, a onaj kod koga su radili je morao više platiti, ali nije se plaćalo u novcu nego u žitu. Onda smo nosili žito u mlin i dobijali brašno koje bismo odnijeli u pekaru. Tada bismo za danu količinu brašna dobivali kruh.

Spomenuli ste da uredno vodite evidenciju. Postoje li podaci koliko je risara nekada bilo na natjecanjima, a koliko ih je danas?

Postoje. Kada sam počela raditi, bilo je i do 40 parova risara, a od tih je deset bilo mladih od 14 do 18 godina. Imali smo ih puno iz Male Bosne i Đurđina i od tih mladih risara je ostalo svega jedan posto. Postojalo je pravilo da se mladi do 18. godine ne mogu natjecati, ali su mogli učiti, gledati i probati. Oni tada nisu ni pleli uža nego je svaka ekipa isplela nekoliko uža više koja su se davala mladima dok nisu sami naučili kako se to radi. Danas je situacija sasvim drugačija. Imamo nekih deset parova risara, a mladih jako malo. Posljednjih godina su se uključili Matija Sekereš i Filip Skenderović, kao mlađi. Oni su nam zalog za budućnost, a njihove risaruše su cure sa sela i nekako se nadam da će i one ostati uz njih.

Jeste li se Vi ikada oprobali u natjecanju kao risaruša?

Nisam. Imala sam problema s kralježnicom, a tamo moraš bit sagnuta i uvijek sam se bojala da, kada bih i počela, ne bih mogla završiti posao.

Osim natjecanja u risu, spomenuli ste i natjecanja u berbi kukuruza. Znaju li taj posao uopće mladi raditi?

Moram reći da znaju. Nije teško brati kukuruze nego je teško rezati kukuruzovinu, koja mora biti odrezana na određenu visinu. Kao i kod košenja žita, tako i ovdje postoje pravila koja se moraju poštovati i koja se na kraju ocjenjuju, a samim time i boduju. Snopovi moraju biti ujednačeni, čukanjice da nisu velike, a i tamo se mjeri vrijeme. Kada smo bili u Crnoj Bari, ekipi iz Deronja je falio jedan član i onda su mene zvali da se natječem s njima. Osvojili smo prvo mjesto, ali... Ljudi nisu vjerovali da smo već završili i da je sve obrano, ali mi zapravo nismo baš ni imali što brati... Na izvlačenju parcela dobili smo prvu njivu kraj puta, a na njoj su kukuruzi bili pokradeni... Ispada da su nam lopovi uradili pola posla.

Usudila bih se reći da su danas risari, osobito oni koji znaju svoj posao, prava rijetkost. Kako vidite ovu manifestaciju u budućnosti?

Mislim da može opstati ova manifestacija. Planiramo sve one mlađe koji su ranijih godina kosili ponovo animirati i pokrenuti da se uključe. Bilo je puno dobrih kosaca. Kada je bila 100. Dužijanca, imali smo i radionicu za mlade i od tih 40 djece, bilo je njih 15 koji su se pokazali dobrima. Neki su imali osjećaj za kosu, za prostor i šteta je da ih ispustimo iz vida. Činjenica je da se oni ne guraju sami, ali treba ih pozvati, pa možda netko i pokaže dobru volju.

Risarski ručak o kojemu Vi brinete je mnogima jedinstveni događaj, kako zbog svoje specifičnosti jela na slami tako i zbog posebnog menija. Tko to sve priprema i radi?

Imam oko sebe žene koje to rade već godinama, ali ni tu nema puno mladih. Imamo tri žene za pečenje kruha, a nekad ih je bilo 15. Ima žena koje su uključene u organizaciju i žele učiti i pomagati. To je dobro, ali nam treba i pomlatka. Što se tiče kiselne, tu imamo po 10-15 žena za kišeljenje i to ide nekako lakše. Moram reći da su se tu najviše uključile žene iz Đurđina i Žednika, iako sam zvala i žene iz drugih okolnih mjesta poput Tavankuta, Mirgeša, ali je odziv slab ili nikakav.

Na risarskom ručku vidimo krajnji proizvod, no, do toga treba doći. Vaš posao nije samo ono što ste nabrojali nego i priprema istoga. Dakle, od risarskog disnotora (kolinja) do procjene koliko je čega potrebno pripremiti. Je li to već stvar iskustva ili imate određenu količinu koja se svake godine priprema?

Sve zavisi od godine, ali već imamo nešto uhodano i znamo koliko će čega okvirno trebati. S početka smo kiselili kiselnu sa 150 litara mlijeka. Kada je bila 100. Dužijanca, kiselilo se s 300 litara mlijeka (tada je bilo 103 kose), a posljednjih godina kiselimo sa 100 litara mlijeka i ispeče se oko 80 kg kruha. Prije smo uzimali luk na kilu, a sad ga uzimamo na komad i uzimamo sitniji i pripremi se i očisti oko 400 glavica luka. Slanine ode i do 100 kilograma. Točnije, tu količinu pripremimo. Unazad 4-5 godina pravimo risarski disnotor i to se pokazalo dobrim, jer ostavimo divenice za taranu, slaninu za soljenje, treba nam masti za kuhanje i za mazanje na kruh kad je Natjecanje u pucanu bičevima. Uglavnom, sve se iskoristi. A sama procjena koliko čega spremiti je, rekla bih, iskustvo. No, uvijek se pripremi više da ne zafali.

Koliko žena sudjeluje u pripremi oko risarskog ručka, a koliko ih poslužuje?

Nekada je u pripremi i iznošenju risarskog ručka bilo angažirano oko 60 žena, a znalo je biti da su neke bile i u pripremi i u nošenju ručka. Danas je prisutno oko 30 žena, a polovica sudjeluje i u pripremama i u nošenjenu ručka.

U novije vrijeme pokrenuta je i radionica pravljenja tarane. Godinama ste prisutni i ovdje. Je li i to dio Vašega posla - organizacija i okupljanje žena?

Pa, i to je moj dio. Ovu radionicu smo pokrenuli prije nekih pet godina, a do tada smo kupovali taranu. Osmislili smo radionicu kako bismo podučili mlađe, a ujedno imali svoj proizvod. Uglavnom, na radionicu pravljenja tarane dolaze žene koje su aktivne i za risarski ručak, a moram reći kako ovdje u ovoj radionici imamo i mlađih sudionica. To nije tako težak posao, a usput se žene mogu družiti i razgovarati. Kad napravimo taranu i kad se malo prosuši, sve donesem kući pa sušim dalje. Poslije sve prosijavam. Pred samo natjecanje napravimo pakete za ekipe i svaka ekipa dobije divenicu, taranu, krumpir i luk od svega po 1,5 kg i 35 dag masti. Za velike kotlove spremimo po 6 kg divenice, tarane, luka, krumpira i 70 dag masti. Pretprošle godine sam prvi puta to počela raditi i tad sam to otprilike pakirala, a sad vidim da je to dobro.

Kako vidite Dužijancu u budućnosti, što je ono što biste eventualno promijenili?

Ne bih ja tu ništa mijenjala. Sve je to dobro, samo ne znam kako animirati ljude. To je problem koji vidim, ali ne znam kako ga riješiti. Za bilo koji segment od onoga što imamo. Sve što se radi, rade stariji ljudi ili neke srednje generacije. Mladima je to sve novo i nepoznato, a velika većina njih nije voljna učiti. Ima pojedinaca, nije da nema, ali trebalo bi tu biti više ljudi. I nama je prije 30 godina sve bilo novo i bio je prisutan strah hoću li ja to moći i znati? Dobro se sjećam i svojih početaka. Tada je za Dužijancu glavni bio Lazo Vojnić Hajduk i on nije posustajao. Rekao mi je: »Ako ne možeš, javi na vrime, al to se mora odradit«. U meni je vladao neki strah, ali i odgovornost. Ustručavala sam se kazati da ne mogu, pa sam gurala. Nekako sam našla rješenje. A danas to baš ne ide tako. Nema te odgovornosti i savjesti. Bilo je tu kroz trideset godina svakakvih trzavica, ali nisam posustajala. Rad s ljudima je težak i ne snalaze se svi u tome. Osim onog što je vidljivo ljudima, ima tu puno posla i prije i poslije. Nastojim ispoštovati svakog, i to ljudi cijene.

S kim ste sve radili u proteklih 30 godina, tko su bili predsjednici organizacijskih odbora Dužijance?

Prvo je bio Grgo Bačlija, pa od 1992., spomenuti Lazo Vojnić Hajduk, poslije njega je došao Grgo Kujundžić, pa Davor Dulić i sada Marinko Piuković. Oni su se smjenjivali, a ja sam ostala svih ovih godina. Sad je već dosta. Mogu pomoći i hoću, ali ne mogu više tim tempom. Velika je to obveza. Kad dođe 20. lipanj pa sve do kraja kolovoza sam stalno u tom poslu, a ima pomalo posla i tijekom cijele godine. Kad hoćeš, onda se uvijek nađe što ćeš.

Ove godine se na poseban način prisjećamo Justike Skenderović Lešine, te možemo vidjeti kako je i tada iza svećenika Blaška Rajića u tišini radila žena. Možemo li napraviti usporedbu i s današnjim vremenom kada su žene itekako prisutne u Dužijanci, osobito konkretnim radom, ali nekako ostaju u sjeni?

Trideset godina radim risarski ručak i jednostavno sam zaokupirana pripremama, poslom na samoj manifestaciji, poslije oko risara i reduša i jednostavno ne stignem se nigdje ni pojaviti ili eksponirati. Rekla bih da je to baš tako kako ste rekli. Svugdje sam prisutna, ali kao da me nema. To je ono što ljudi kažu: posao iza scene. Kada je bilo 50 godina manifestacije Takmičenje risara, Stipan i ja smo bili domaćini i to mi je bilo dosta. Izdala sam ranije sve naredbe ženama i sve je teklo po planu, ali kad god sam uhvatila moment, otišla sam vidjeti kakvo je stanje »iza scene«. To je moj teren i tamo sam na svome. Često znam reći da je ovo nemoguće raditi ako u Dužijancu nije uključena cijela obitelj ili ako bar nema razumijevanja za taj posao. Ako nitko u obitelji ne priznaje rad i trud za ono što se radi, onda to vodi do ponora, ili posla s kojim se baviš ili obitelji. Kod nas je situacija takva da smo svi u tome od malih nogu, a kasnije, kada smo se Stipan i ja vjenčali, nastavili smo to raditi. Činjenica, više no prije, ali sada kada gledamo unazad, ponosni smo na sve što smo uradili.

Intervju vodila: Željka Vukov

Najava događaja

15.10.2021 - HRCKO i KUŽIŠ?!: NATJEČAJ ZA PJESME I PROZU

Dječji i omladinski časopisi »Hrcko« i »Kužiš?!« raspisali su natječaj za literarne radove pod sloganom: »Budi pisac, pjesnik budi / Nek riječi polete iz grudi, u sebi maštu probudi!«.

Radovi (pjesma, proza u obliku kratke priče) mogu biti pisani hrvatskim standardnim jezikom, te mjesnim hrvatskim govorima (bunjevačka i šokačka ikavica).

Pjesme ili priče šalju se na e-mailove: hrcko@hrvatskarijec.rs ili kuzis07@gmail.com.

Prvi rok za slanje radova je kraj školske godine, a drugi do 20. rujna 2021. godine.

Autori najboljih radova bit će nagrađeni na »Danima hrvatske knjige i riječi – danima Balinta Vujkova« u listopadu.

Čeka vas iznenađenje!

Uz svoj rad(ove) potrebno je poslati sljedeće podatke: ime i prezime, razred, naziv škole i mjesta, ime i prezime učitelja, nastavnika ili profesora (mentora).

Organizatori natječaja su: NIU »Hrvatska riječ«, Hrvatsko nacionalno vijeće, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata i Hrvatska čitaonica Subotica.

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay