Tema

Usprkos svemu, važno je ostati čovjek

Viktor Segedi, nekadašnji mještanin Gibarca, danas sa svojom obitelji živi u Petrinji u Hrvatskoj. Svoje djetinjstvo proveo je u Gibarcu, a studentske dane u Novom Sadu. Njegovi roditelji, majka Nevenka rođena Gibarčanka, i otac Mihalj, rođeni Erdevičanin, odlučili su devedesetih godina, kao i većina njihovih sunarodnjaka iz tog srijemskog mjesta, preseliti u Hrvatsku. Kuću u Gibarcu zamijenili su za kuću u Petrinji 1995. godine. Viktor je ostao živjeti u Novom Sadu gdje je u to vrijeme studirao strojarstvo. Njegova životna priča se nešto razlikuje od priča naših prethodnih sugovornika. On i njegova obitelj tijekom svih ovih proteklih godina ostali su čvrsto povezani sa svojim rodnim Srijemom, budući da im je tu ostala živjeti bliska rodbina. Sve ove godine žive na relaciji Petrinja – Sot – Erdevik – Novi Sad, mjestima gdje su proživjeli najljepše godine svoga života.

Život na više odredišta

U vrijeme kada su mu se roditelji preselili u Hrvatsku Viktor je zbog fakulteta ostao živjeti u Novom Sadu. U razdoblju do 2003. godine, dok njegova sadašnja supruga Ljiljana nije završila fakultet, živio je na relaciji Srbija – Švedska – Njemačka – Hrvatska.

»Mene osobno za Srijem i za Vojvodinu vezuju vrlo lijepe uspomene. Djetinjstvo sam proveo u Gibarcu. Osnovnu i srednju školu sam pohađao u Šidu i tu stekao brojna prijateljstva. Fakultet sam upisao u Novom Sadu, kao i mnogi moji vršnjaci tada. Želio sam ostati tu da završim fakultet. To je željela i moja tadašnja djevojka, a sadašnja supruga Ljilja koja je porijeklom iz Sota. Završio sam fakultet prije nje, a onda sačekao da ona diplomira. Te 2003. godine u trećem mjesecu otišli smo živjeti u Petrinju, mjesto gdje su tada živjeli moji roditelji. Kada smo se preselili, supruga je morala položiti razliku u predmetu na još šest ispita kako bi mogla u cijelosti ovjeriti svoju diplomu. Nakon toga je uslijedio period adaptacije na novi život i novo okruženje. U početku je bilo teško. Nismo imali prijatelje, a nismo imali puno vremena za druženje zbog posla kojim smo se bavili i naše obitelji. No, vremenom smo se prilagodili. Počeo sam raditi u tvrtki Metaling u Sisku, a od 2007. godine radim u Zagrebu na rukovodećem mjestu na poslovima kooperacije za inozemne i domaće tvrtke«, započinje svoju priču Segedi.

Rodbinski i srcem vezani za rodni Srijem

U Petrinji su Viktor i Ljiljana započeli zajednički život. Danas imaju troje djece, najstariju kći Elizabet, sina Sebastiana i najmlađu kći Izabel.

»Veliki broj Gibarčana je zamijenio kuće u Petrinji. Nakon preseljenja nastavili smo njegovati običaje svog rodnog kraja, a redovito smo odlazili i na susrete Gibarčana koje je organizirala naša zavičajna udruga. Redovito, godinama, sudjelujemo u donacijama za adaptaciju sakralnih građevina u našem zavičaju. Budući da su roditelji moje supruge ostali živjeti u Sotu i da imam kuću u Erdeviku, redovito sve ove godine, po nekoliko puta godišnje, boravimo zajedno s djecom u Srijemu. Nismo izgubili kontakte s rodbinom i prijateljima, a i naši prijatelji koje smo ovdje stekli vole doći u Srijem. Više puta smo ih odvodili tamo da se upoznaju s prirodnim ljepotama našeg rodnog kraja, a redovito s njima odlazimo na berbu grožđa u Ilok. Trudili smo se da svojoj djeci utkamo ljubav prema rodnom kraju i u tome smo uspjeli. Srijem doživljavaju kao svoju drugu kuću i sretni su kada odlazimo tamo«, kaže naš sugovornik.

Usprkos potresu, ostali u svom domu

U međuvremenu obitelj Segedi je izgradila svoju kuću. U njoj su bezbrižno živjeli sve do prošle godine. Potres je zatresao Petrinju i ona je prošle godine skoro potpuno urušena. I njihova kuća je doživjela izvjesna oštećenja.

»Najprije su se dogodila dva manja potresa, a 28. i 29. prosinca dogodila se prava katastrofa. Roditeljska kuća ima zelenu, a mi smo dobili žutu kartu. Dosta smo bili prisebni i racionalni u tim danima. Sve nam je ostalo u funkciji i nismo htjeli otići odavde iako smo imali razne ponude. Uključio sam se u rad Nacionalog stožera kako bih bio od koristi svim ljudima kojima su kuće oštećene. Mislim da će obnova svih kuća trajati još barem 10 godina. Zahvalni smo što se i u toj situaciji, u prikupljanje pomoći za pomoć obiteljima u Petrinji i ovog puta uključila Zavičajna udruga Gibarac. Redovito su uplaćivali sredstva na namjenski račun za pomoć obiteljima pogođenim potresom. I tada, kao i više puta do sada, udruga je pokazala svoje veliko srce i svojom velikodušnošću poslala nam svima poruku da nismo sami«, ističe Segedi, dodajuću da je ponosan na rad gibaračke udruge i sve ono što su činili proteklih godina, kako na očuvanju kulturne baštine rodnoga kraja tako i na solidarnosti i pomoći ljudima u nevolji.

Zbog posla kojim se bavi, brojnih prijatelja i rodbine koji žive diljem Srbije i Hrvatske, Segedi je ostao blisko vezan s ljudima s obje strane granice. Vrijeme je, kako kaže, učinilo svoje. Rat je ostavio neizbrisive tragove kod mnogih koji su devedesetih godina morali napustiti svoja rodna mjesta. No, kako kaže, život se mora nastaviti.

»Bez obzira na rat i ekonomsko preseljenje, nikada ne treba zaboraviti svoj rodni kraj. Ljudi nisu krivi, a politika je nešto na čega narod ne može bitno utjecati. Uvijek je bilo i uvijek će biti dobrih i loših ljudi. I toga trebamo biti svjesni. Neke stvari ne smijemo zaboraviti, ali se moramo distancirati od svih loših stvari i nastaviti živjeti savjesno. Usprkos vremenu koje je prošlo, ali i zahvaljujući našem životu koji je godinama na relaciji dvije države, drago mi je što sam svojoj djeci uspio usaditi tu ljubav prema svom zavičaju, mjestu u kojem danas žive i što sam ih naučio da cijene čovjeka na osnovu njegovih moralnih vrijednosti, a ne na osnovu onoga što su po nacionalnosti«, kaže na kraju razgovora Segedi.

S. D.