Kultura
Ujedinjenje gradske i crkvene Dužijance
O godini 1993. za koju znamo da su se ujedinile gradska i crkvena Dužijanca, ali i godinama koje su joj prethodile, razgovarala sam s Marinom Skenderovićem i Lazom Vojnićem Hajdukom. Oni su tada bili izravni sudionici u organiziranju Dužijance.
Kad su počela društvena gibanja krajem 80-ih godina prošlog stoljeća i stvaranje novih političkih opcija, ukidanje jednopartijskog sustava, rušenje berlinskog zida, pad komunizma u socijalističkim zemljama, određeni slojevi društva izgubili su svoje ovlasti. Dužijancu, koju je do tada organizirao Socijalistički savez radnog naroda (SSRNJ), i za koju su se iz proračuna izdvajala sredstva, ukidanjem tih tijela više nije imao tko organizirati.
Za predsjednika KUD-a Bunjevačko kolo 1989. godine imenovan je Vlado Šujić, koji je bio sklon novim snagama koje su se pojavile. Osim Laze Vojnić Hajduka, aktivni su bili Bela Ivković, Grgo Bačlija, Vojislav Sekelj, Marica Sekulić i na skupštini općine je izabrano novo rukovodstvo Bunjevačkog kola kojemu je povjerena organizacija Dužijance. Bela Ivković je izabran za predsjednika i tada su nove snage počele davati oblik i Kolu i Dužijanci.
Prvi predsjednik organizacijskog odbora je bio Karlo Blesić 1990. godine, drugi, 1991. je bio Marin Skenderović, sljedeće 1992. godine Vojislav Sekelj, a Lazo Vojnić Hajduk od 1993. do 2004. godine.
Prvi pokušaj objedinjavanja
Angažman Marina Skenderovića u Dužijanci počinje 1989. godine kada je bio predsjednik Nogometnog kluba Bačka. Naredne, 1990. godine je imenovan dopredsjednikom KUD-a Bunjevačko kolo, a o tom vremenu kaže:
»Godina 1990. je ključna, jer smo tada preuzeli organizaciju Dužijance. Trebalo je i Kolo i Dužijancu ‘oteti’ od Grada koji ju je do tada organizirao. Bilo nam je važno obraniti Dužijancu od toga da je to ‘svečanost naših naroda i narodnosti’, jer je ona običaj Hrvata Bunjevaca i ima duboki duhovni smisao, kao zahvala Bogu za uspješno provedenu žetvu. Zbog svojih stavova doživio sam određena maltretiranja jer ‘napadam bratstvo i jedinstvo’. Već tada sam predlagao da s Crkvom zajednički organiziramo Dužijancu, no, u razgovoru s biskupom Zvekanovićem, kojemu su osim mene prisustvovali i svećenici Andrija Kopilović, Stjepan Beretić i Andrija Anišić, kler je bio suzdržan, sa stavom da je to još prerano. Gradski bandaš i bandašica su birani na trgu, večer uoči Dužijance. Izabirani su najljepši među djevojkama i mladićima u nošnjama prema žiriju kojega smo mi imenovali«, sjeća se Skenderović.
Godine 1991. na misnom slavlju Dužijance bilo je dva bandaška para, to je bio prvi pokušaj objedinjavanja slavlja Dužijance. Unutar hrvatske zajednice želja je bila približiti takozvanu gradsku i crkvenu Dužijancu, što se vrlo brzo i ostvarilo 1993. godine. Radoslav Peić Gavran i Suzana Vukov bili su crkveni bandaški par a Aleksandra Šarčević i Ivica Miković izabrani su kao najljepši par na izboru za bandaša i bandašicu na gradskoj Dužijanci koja se održavala odvojeno od crkvene.
Crkvena Dužijanca se održavala na Veliku Gospu, a gradska u nedjelju prije crkvene. Slično je bilo i 1992. godine. Na misnom slavlju Dužijance 1992. godine bilo je šest bandaških parova, iz Đurđina, Tavankuta, Male Bosne i Žednika, »gradski« bandaš i bandašica bili su Marinko Stantić i Mirjana Vuković a »crkveni« bandaš i bandašica Ljubomir Mesaroš i Nevena Kujundžić.
Novo vino u novim mješinama
Kao dopredsjednik Bunjevačkog kola Lazo Vojnić Hajduk je osmislio prijedlog programa Dužijance i predstavio ga tadašnjem gradonačelniku Józsefu Kaszi, koji je to podržao i tako je krenula organizacija Dužijance 1993. godine. Novi organizacijski odbor je imenovalo Kolo, a verificiralo predsjedništvo grada i od tada Dužijanca dobiva novo organizacijsko obličje. O tom vremenu Lazo Vojnić Hajduk kaže:
»Želio sam da 1993. godina bude prijelomna u ujedinjenju, jer je te godine Velika Gospa pala u nedjelju. Crkva se opirala zajedničkoj organizaciji, ali nisam odustao. Otišao sam kod biskupa i tada smo počeli zajednički koncipirati Dužijancu i mislim da je to bio dobar put.«
Ipak, Dužijanca se tada održavala bez javne potpore, bez finacijskih sredstava, u ratnim vremenima.
»Treba razumjeti da je to bio period rata, osobito 1995., kada je bila hrvatska vojna akcija Oluja, izbjeglice svuda, a mi pravimo Dužijancu. Skoncentrirao sam se na crkvene okvire, nisam smio organizirati gradsku Dužijancu s hipodroma. No, to je razdoblje u kojem u Dužijanci bilježimo nekoliko novina. Za crkvenog celebranta pozivao sam visoko rangirane crkvene dostojanstvenike, nadbiskupe, biskupe, kardinale i to je pridonijelo da Dužijanca bude atraktivna i da privuče ljude. S druge strane, svake godine sam ponaosob pozivao čitav diplomatski kor iz Beograda, a najviše ih je došlo četrnaestoro jedne godine. Ono što vidim kao vlastiti nedostatak je da nisam znao napraviti iskorak, sve sam ih pozvao i dočekao, ali trebalo je te susrete dignuti na jednu višu razinu, dati mogućnost za unaprjeđenje razgovora.«
Mnogo toga je tih godina trebalo osmisliti, dobro sagledati, usmjeriti. Ono što je karakteriziralo gradsku Dužijancu bio je sindrom »šatre« i sve što s njom ide, glazba, ponuda hrane i pića, opći duh vašara, što je bilo u neskladu s onim kako je Dužijanca viđena u organizaciji Hrvata Bunjevaca, i trebalo se boriti za dostojanstvo Dužijance:
»U tom periodu smo se borili da Dužijancu oslobodimo vašarskog duha, borili smo se za dostojanstvenu Dužijancu, povorku s puno ljepote i mirnoće, i mislim da smo u tome uspjeli. Imao sam dobru suradnju s Józsefom Kaszom, koji je dao podršku Dužijanci kao duhovno-kulturnoj manifestaciji, a ja sam učinio sve da Dužijanca pokaže to dostojanstvo. Da bude svečani mimohod kroz grad, u nošnji koja lijepo izgleda u povorci, da se ponosno pokaže sve ono što je narodni duh Hrvata Bunjevaca iznjedrio. Umjesto dotadašnjih Dana kruha i riječi u crkvenim dužijancama, ustanovili smo tamburašku i folklornu večer i skupštinu risara.«
Jedna od vizualno lijepih novina bila je i to da su čelnici Dužijance s gradonačelnikom pješice išli od katedrale do trga. No, ne može se ovim tekstom obuhvatiti sve što se događalo tih godina i podrobno pojasniti odnose koji su vladali između organizatora Dužijance i drugih važnih društvenih subjekata. U vrijeme kada je Bunjevačko kolo preuzelo organizaciju Dužijance, osniva se i Demokratski savez Hrvata u Vojvodini, 1990. godine.
No, kako je i u ovom razgovoru naveo Vojnić Hajduk, uza sve što je postignuto, činjenica je da tih godina Dužijanca nije imala nikakvu podršku od rukovodstva hrvatske nacionalne zajednice.
Nela Skenderović
