Intervju Intervju

Vlastito sudjelovanje u kreiranju javnog dobra

U svojoj knjizi Demokratija i dobra (samo)uprava prof. dr. sc. Jovan Komšić kaže kako su »kao nikada do sada, utihnule široke, javne, teorijske i političke debate o temama lokalne samouprave i regionalizacije Srbije po mjeri europskih standarda«. Na pitanje zašto je to tako i zašto se glas većine društvenih znanstvenika ne čuje u javnosti, profesor Komšić odgovara kako je danas u Srbiji, kao i u većini novonastalih, »suverenih« nacionalno-političkih tvorevina na prostorima bivše Jugoslavije u tijeku proces koji se u teoriji naziva »izgradnjom države i nacije«.

»U balkanskoj izvedbi, na žalost, sve to nerijetko podsjeća na političke nedoraslosti 'malodobnih plemena', o kojima je polovicom 19. stoljeća pisao klasik europske liberalne misli John Stuart Mill. Riječ je zapravo o dominaciji ekskluzivnih, netrpeljivih etnocentrističkih ideoloških postulata 'državotvornosti' koji svoje opredmećenje zakonito nalaze u surogatima mira, tolerancije, građanstva i društvenosti. Takve simulacije ustavne zajednice slobodnih građana prije svega se oslanjaju na, kako bi Max Weber kazao, centralizirani monopol državnog nasilja. Dodao bih tome da je posrijedi ranodržavni monopol, nesklon pluralizaciji društva i pulziranju slobodne javnosti i života po mjeri europske maksime 'Malo je lijepo'. Zato u današnjoj imitaciji parlamentarizma i režimski organiziranoj javnosti skoro da nema drugomislećih. Za nevidljive 'agit-propovske' koordinacije, koje dirigiraju ideologijskom ponudom većine najutjecajnijih medija, naročito je važno da tu bude što je moguće manje nepotkupljivih intelektualaca. Oni, naime, jako dobro znaju da takvi ljudi mogu kompetentno i uvjerljivo pokazati kako postoje i drugačije opcije od aktualno prevladavajuće ponude«, kaže profesor Komšić.

Komšić ističe i kako »iskustva pokazuju da je, umjesto potrage za predvodnicima, za ljude mnogo važnije naučiti kako da prestanu biti puka čestica političkog stada. Posrijedi je naše pravo na izbor. »Da idemo svojim putem«, kako je rekao Perikle. A takva sloboda dobija punoću samo u tijesnoj povezanosti s realnim mogućnostima i sposobnostima da razborito shvatimo značaj vlastitog sudjelovanja u procesu formiranja javnog dobra, kontrole tzv. političkog dnevnog reda, kao i mjerenja rezultata i odgovornost dužnosnika kojima smo dali vremenski ograničen mandat za dobru upravu i upravljanje zajedničkim i općim interesima. Na žalost, za dostizanje takvih standarda građanske i vladavinske vrline neophodan je sklop brojnih pretpostavki, koje naše tranzicijsko društvo još nije sposobno iznjedriti«, kaže profesor Komšić.

Kada je riječ o pitanjima lokalne samouprave i demokracije, vrlo je malo rasprava u javnosti. Je li ovo pitanje postalo suvišno u vremenu u kojemu živimo?

Kad bi ovo pitanje doista postalo suvišno, suvišna bi postala i nada da je moguće misliti, očekivati i uspostavljati demokraciju kao sustav uvećanja slobode i ograničenja neutoljivog poriva za nekontroliranom moći. Držim da nam za sagledavanje krajnje kompleksnih uzroka aktualnih, u mnogome specifičnih, populističkih obrazaca koncentrirane moći i nagovještaja dugoročnijeg poretka osobne vlasti može pomoći još jedna, skoro dva stoljeća stara analiza »misaonog nasilja« i »slabosti sviju« u postfeudalnoj tranziciji francuske države i društva. Mislim na Alexisa de Tocquevilla, koji u knjizi Stari režim i revolucija konstatira stanje u kome »nacija zamorena dugotrajnim rasprama rado dopušta da bude nasamarena«, da bi u čuvenoj Demokraciji u Americi, na tragu spoznaje kako se »zadovoljstva« dragovoljnog ropstva uvećavaju s neznanjem, primijetio da su lokalna i pokrajinska samouprava dobri i vrlo dostupni lijekovi, kako za »mane vlastodržaca« tako i za »nedotupavnost građana«. Valja, dakle, građane poučiti za demokraciju u osnovnim – lokalnim, kao i u višim – pokrajinskim »školama slobode«. Kao nekada – u »državi naših otaca« – i danas je razlog isti. Tocquevill ga je saopćio ovako: »Samo oni narodi koji imaju malo ili nimalo pokrajinskih institucija poriču njihovu korisnost, to će reći da samo oni koji stvar ne poznaju o njoj loše govore«. Na tom tragu, zalažući se za decentralizaciju, profesor Ljubomir Madžar s puno osnova piše o današnjem »političkom direktoriju« koji hazardno koncentrira moć odlučivanja u jednoj točki i tako sputava inicijativu i odgovornost na skoro svim punktovima privrednog i društveno-političkog sustava.

Rekli ste nedavno na skupu o lokalnoj samoupravi na Paliću kako »prema suvremenoj teoriji demokracija nigdje nije dobro funkcionirala bez velikog udjela lokalne samouprave«. Zašto je neophodna lokalna samouprava u današnjem društvu obilježenom globalizacijom?

Nisu posrijedi samo naši »vrijednosni interesi«. Nije riječ samo o razlozima za politizaciju lokalnih potreba i interesa što izviru iz emotivnih zona najiskrenijeg lokalpatriotizma i identitetskih preferencija, iz osobnih i kolektivnih potraga za srećom, smislom i spokojem u sve rizičnijem ambijentu »globalnog sela«. Ako u ovoj priči zanemarimo nesporne koristi od gustine i širine svjetskog povezivanja, a fokusiramo se samo na uzroke rizika nezaustavljivih globalizacijskih procesa, prvo što ćemo uočiti svakako je dominacija nekontrolabilnog, najčešće neoporezivog kapitala multinacionalnih korporacija, kao i prvenstvo interesa našem oku, uhu i svakom drugom čuvstvu udaljenih asocijacija moćnih država i pojedinaca. Kad je riječ o pojedincima, zanimljiv je recimo podatak da zajedničko bogatstvo prvih 20 milijardera na najnovijoj Forbsovoj listi iznosi 2,1 bilijun dolara, što je jednako polovini ukupnog svjetskog bogatstva. Lokalna i regionalna samouprava neophodne su i zbog toga što, kako pokazuju respektabilne europske ekonomsko-socijalne studije, proizvode benefite i u sferi kojom neprikosnoveno dominira gvozdena racionalnost homo economicusa. Radi se o povezanosti decentralističkih ustanova i kulture s rastom kapaciteta povjerenja i pametnim strategijama, što se oslanjaju na dobiti od umrežavanja interakcijski najbližih pojedinaca i grupa, kao i obrazovno-znanstvenih, medijskih, privrednih i kulturnih institucija. Zato je i za rješavanje problema narastajućih osjećaja da je pokidana veza između osobne slobode pojedinca i kolektivne moći birača – o čemu razborito piše Ivan Krastev – vrlo značajna mogućnost oslanjanja građanina na njemu najbližu instituciju javne vlasti. Košulja je ipak bliže od kaputa, pa mnogobrojni svjetski ugledni znalci misle da se formula za izlazak iz krize demokracije, opsjednute moćnim strukturama privatno-svojinskih korporacija i neformalnih interesnih grupacija, može potražiti u kombinaciji tradicionalnog lokalizma i postmodernog centrifugalizma. Sheldon S. Volin u tom smislu piše da je »mali opseg jedini sumjerljiv s vrstom i količinom moći koju je demokracija u stanju mobilizirati« i da, shodno tome, moć demokratske politike leži u raznovrsnostima i višestrukostima skromnih položaja u lokalnim ustanovama, kao i u sposobnostima običnog naroda da izmisli privremene oblike za zadovoljavanje svojih potreba. Zato su ovi lokalni entiteti fundamentalni za održavanje demokracije, podvlači navedeni autor.

Tvrdite da decentralizacija, regionalizacija i autonomija ne dezintegriraju društvo već ga, suprotno, integriraju na najbolji način. S druge strane, čini se da je u društvu mnogo više zastupljen stav da je decentralizacija »prijetnja« za državu, naciju... Odakle taj »strah« od decentralizacije?

Europska iskustva pokazuju kako lokalni i regionalni nivoi vlasti i autonomnog organiziranja određenih ustanova i društvene dinamike predstavljaju najadekvatniji okvir ostvarenja izuzetno značajnog seta ustavno garantiranih, građanskih sloboda i maksimalno moguće suglasnosti o nacionalnim prioritetima. Takvo umijeće sabiranja interesa i integracije društva podrazumijeva sposobnost upravljača i upravljanih da dospiju do najmanje spornih sadržaja općenacionalnog interesa ne samo po komandno-hijerarhijskoj vertikali »odozgo-naniže«, već i putanjom »odozdo-naviše«. Na taj način, u formama društvene demokracije, na lokalnom i regionalnom planu, proširuju se i oplemenjuju klasični tokovi političke demokracije i autoriteta. A, kad su u pitanju izvori vlastodržačkih »strahova« od decentralizacije, najbolje je uputiti na narodnu izreku: »Ne laje kera sela radi već sebe radi«. Naprosto, čitavo prošlo, kao i prva desetljeća ovog stoljeća nude mnogo razloga da se zamislimo nad nekim autorskim dijagnozama o »ideološkoj zagađenosti«, »trijumfu gluposti« i »krizi znanja i djelovanja«, kako kaže Giovanni Sartori. O ratnim avanturama, tranzicijskim, postkomunističkim tumaranjima, privatizacijskim uzurpacijama, političko-stranačkom predatorstvu, parodijama »slobode medija«, demokratskim fasadama i paradoksima tzv. zakašnjelih nacija da ne govorimo. Kako bilo, dalja i bliža historija uvjerava nas da narodi mogu određeno, kraće ili pak duže vrijeme tavoriti u ulozi svekolikog autsajdera, skrajnutog s magistralnih putanja (post)moderne epohe retrogradnom vladavinom, po mjeri autoritarne, staro-patriotske, antičke maksime: »Natrag državi naših predaka«! Zato, da ne bismo definitivno zaposjeli ulogu ključnog eksponata u takvom, memljivom muzeju starina, moramo pokazati mnogo više entuzijazma i umijeća na poslu harmonizacije pretpostavki moderne države i demokracije. To, dakako, uopće nije jednostavno, jer riječ je o kontekstu satkanom od interaktivnog djelovanja takvih faktora kao što su geopolitički okviri mira ili rata; stupanj ekonomske razvijenosti; volja i uvjerenja ključnih aktera vlasti; karakter institucija, sadržaji prevladavajuće masovne kulture i obrasci političkog ponašanja te mnogo toga drugog.

Kako vidite model dobre lokalne samouprave i kako do njega stići?

Uz sve specifičnosti našeg podneblja, ukoliko namjeravamo biti dio boljeg svijeta, a to znači ukoliko nam egzistencija postane zdravija, sigurnija, ekonomski i ekološki održivija, slobodnija, civiliziranija i kulturnija, onda ne trebamo »otkrivati toplu vodu«. Dovoljno je samo da vlasti »odvrnu ventile« zatvorenog, hijerarhiziranog društva, da počev od razine lokalnih zajednica, preko pokrajine, pa sve do državne razine, potaknemo zapretene, ali još vitalne samoupravne energije i intelektualno-političke potencijale. Nije posrijedi vraćanje na grane nekad vrlo snažne realsocijalističke komune, rukovođene jednopartijskom mašinerijom. Riječ je o mnogo većem izazovu masovnog »pounutrašnjenja« funkcionalnih vrijednosti i kreativne implementacije principa dobrog demokratskog upravljanja na lokalnoj razini. Prema Strategiji Vijeća Europe iz Valencije (2007.), to su: 1) pravedno provođenje izbora, zastupanja i sudjelovanja...; 2) spremnost za reagiranje; 3) efikasnost i djelotvornost; 4) otvorenost i transparentnost; 5) vladavina prava; 6) etičko ponašanje; 7) stručnost i sposobnost; 8) inovativnost i otvorenost za promjene; 9) održivost i dugoročna orijentacija; 10) dosljedno financijsko upravljanje; 11) ljudska prava, kulturna raznovrsnost i socijalna kohezija i 12) odgovornost.

Vlada Srbije sačinila je Strategiju reforme javne uprave u Republici Srbiji za period od 2021. do 2030. godine. U njoj se, među ostalim, navodi kako novi sustav lokalne samouprave podrazumijeva i primjenu principa supsidijarnosti u upravljanju javnim poslovima, puno sudjelovanje građana i lokalne zajednice u procesu donošenja odluka, stabilan i održiv sustav financiranja, poticanje lokalnog ekonomskog razvoja, jačanje kvalitete i dostupnosti usluga prema građanima i privredi, unaprjeđenje međuopćinske suradnje i međusobnih odnosa različitih razina javne vlasti… Ovi ciljevi na papiru izgledaju dobro. Koliko su oni ostvarivi i idemo li u tom pravcu?

Korisnu osnovu za prilagođavanje domaće politike i pravne regulative europskim pravnim tekovinama i praksi dobre uprave i upravljanja svakako predstavlja ocjena iz prijedloga programa reformi da »načela sadržana u pojedinim odredbama Europske povelje o lokalnoj samoupravi nisu dosljedno izražena u domaćem zakonodavstvu i praksi…«. Ovo se naročito odnosi na načela Povelje koja se tiču neposrednog sudjelovanja građana u ostvarivanju lokalne samouprave, djelokruga i prava na konzultiranje lokalne samouprave, upravnog nadzora od strane centralnih tijela i financiranja lokalne samouprave.

U Programu za reforme navodi se da Srbija nije ratificirala odredbu Europske povelje o lokalnoj samoupravi o supsidijarnosti. Zašto se princip supsidijarnosti, da tako kažemo, »slabo prima«, odnosno prihvaća u Srbiji?

Princip supsidijarnosti temelji se na spoznaji da višim instancama vlasti ne treba povjeravati ništa što bliži nivo vlasti može bolje učiniti za dobrobit građana i čitave političke zajednice. To je logika ključnih dokumenata u Vijeću Europe, kao i primarnih izvora prava Europske unije i njenih javnih politika. Možda i zato ne čudi što naš Centar vlasti vrlo rezervirano prihvaća navedeno načelo. Naročito su elite moći nesklone operativnim konzekvencama navedenog principa, što se u portfoliu europskih demokratskih načela nazivaju »partnerstvom« svih nivoa vlasti, procedurama konzultiranja, kao i drugim vidovima suradnje i sudjelovanja lokalnih i regionalnih institucija u procesu priprema opće obavezujućih odluka na nacionalno-državnom nivou.

Je li se u Srbiji ikada izgubio model koji podrazumijeva da na lokalu moraju biti iste partije na vlasti kao i na državnoj razini kako bi se dobijala potrebna sredstva za razvoj?

Na tragu Constantovog upozorenja da je »raznoobraznost život, a jednoobraznost smrt«, u našem slučaju već desetljeće prakticiranog »upodobljavanja« svih garnitura na svim razinama vlasti možemo samo primijetiti da takva politička igra »nultog zbira«, u kojoj pobjednik dobija sve, a gubitnik ništa, uopće nije primjerena parlamentarno-demokratskom obrascu politike. Takva strategija »jednosti i cijelosti«, odnosno usredotočavanja moći posredstvom istovremenosti izbora na svim razinama i svekolikog kristaliziranja stranačko-koalicijske jednoobraznosti, od lokalne, do nacionalne razine, bitno ugrožava funkcionalnost tzv. demokratskih ventila za usijane društvene konflikte, pa se konflikti socijalno-političkih suparnika premještaju, po modelu »prijatelj-neprijatelj«, iz institucija na ulicu, sa svim ekonomsko-društvenim rizicima koje sobom nose stihije žestokih, izvaninstitucionalnih okršaja.

Postojeći izborni model ni na državnoj ni na regionalnoj i lokalnoj razini ne omogućuje zastupljenost u donošenju odluka manje brojnih nacionalnih manjina. Kako vidite ovaj problem i ima li šanse da se izborni zakon mijenja u korist zastupljenosti predstavnika nacionalnih manjina na svim razinama? Na primjer, u Hrvatskoj se garantiraju mjesta za predstavnike manjina na svim razinama.

Mislim da za početak treba sabrati sve argumente u prilog vraćanju većinskog sustava u izbor vijećnika lokalnih skupština, kao i mješovitog sustava izbora za pokrajinske zastupnike. Pa, ako i u takvim promjenama neka od tradicionalnih nacionalnih manjina unutar vojvođanske populacije ne pronađe odgovarajuću političku reprezentaciju svog kulturnog identiteta i kolektivnih interesa, onda prije svega javnim politikama i strukturom pokrajinske administracije valja tražiti adekvatno rješenje. Takve institucionalne »alate« sadržala je, recimo, odredba Statuta AP Vojvodine o Savjetu nacionalnih zajednica (članak 40). Na žalost, osporena je (uz niz drugih odredbi) 2013. godine odlukom Ustavnog suda Srbije, zbog navodnog nesklada s »jednakošću građana i principa građanske demokracije«, odnosno, zbog »uvođenja prikrivene dvodomnosti pokrajinske skupštine«.

Intervju vodila: Jasminka Dulić

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika