Kolumne Kolumne

Kladionice kao oaze spasa

Zahvaljujući sposobnosti menadžmenta Televizije Nova S i odsustva istog u rukovodstvu Radio-televizije Srbije veliki dio građana onemogućen je, bar u svojim domovima, pratiti Europsko nogometno prvenstvo. O sposobnosti ružičaste i sretne televizije – koje svoj program baziraju na mržnji, primitivizmu, prostakluku, neznanju, propagandi i opačinama svake vrste – suvišno je i govoriti. Od njih takvi kakvi su, osim pobrojanog, drugo se niti ne očekuje. Ali, od javnog servisa, koji na mjesečnoj razini samo od obavezne pretplate utrži više od pola milijarde dinara, zacijelo se očekivalo mnogo više od opravdanja odgovornog urednika sportskog programa RTS-a Zorana Markovića da »emiter koji je kupio prava prijenosa« (United Group, u kojoj se nalazi i SBB) nije ista ponudio kanalima s nacionalnom frekvencijom, »iako je bio u obvezi to učiniti«. Zoran Marković, međutim, ni sam nije smatrao da je u obvezi objasniti građanima (gledateljima) zašto na listi »važnih događaja REM-a« nema Europskog nogometnog prvenstva, što se pod tom listom uopće podrazumijeva i kakav je utjecaj javnog servisa u vezi sa svim tim. Ovo tim prije, jer gledatelji u Makedoniji, Albaniji, Crnoj Gori i Hrvatskoj putem svojih javnih servisa mogu pratiti reprezentativne utakmice koje se trenutno igraju diljem Europe.

Malo je, dakle, koristi od naknadnih objašnjenja ako je rezultat ovakav kakav je, pa je sasvim izvjesno da je broj psovki i kletvi na račun RTS-a – ali i operatera koji u svojoj paket ponudi nemaju Novu S (i N 1, naravno) – zbog neprenošenja utakmica vjerojatno približno isti iznosu dinara koji im se na mjesečnoj razini slije na račun. I, što je ogorčenim građanima u opisanoj situaciji preostalo?

Kako je snalaženje prirodna potreba svakog bića, pretplatnik koji ne može doma gledati utakmice grozničavo je ovih dana tražio rješenje. »Gledati na stranim kanalima utakmice?«, prva je pomisao koja je većini vjerojatno pala na pamet. Ne može – zatamnjeno! »Tko od bližnjih, pa i ne moraju biti baš bližnji, ima Novu S?«, slijedi(la) je druga. »Dobro, danas. Ali... ne može se tako svakog dana«, odgovara i svijest i savjest. »Kafići? Da. Ali... koji imaju Novu S?«, sada već iz očaja. »Daaaaa! Kladionice!«, rađa se spasonosna ideja.

Sreća, pa Subotica bar u kladionicama ne oskudijeva. A kladionice poput tržnice – države u državi: tamo vrijede druga pravila u odnosu na administrativno-birokratsko-političke ratove kakvi se vode između kablovskih i zemaljskih emitera, operatera i kuća s nacionalnom frekvencijom i onih bez nje. »Imate li Novu S?«, naivno pitanje. »Naravno«, profi odgovor. »Prenosite li utakmice?«, još gluplje. »Naravno«, u istom tonu.

Već na prvi pogled, nešto poput »kvartovnih kavana«, vidi se razlika između »starosjedilaca« i »dođoša«. Prvi suvereno vladaju prostorijom, s osobljem se odavno znaju, šeću od stola do stola... dok drugi, ma vidi se iz aviona da su tamo prvi puta, sramežljivo zauzimaju mjesta, odlaze do šanka naručiti piće ne znajući da dolazi osoblje, šute i upijaju »kućni red«. Ali... za razliku od kafića, gdje se uglavnom navija iz srca, u kladionicama također vrijede druga pravila, i to se vidi već nakon prvog ulaska. Da, »starosjedioci« također navijaju, raduju se ili nerviraju, ali iz njima posve razumljivih razloga. »Koliko je?«, pita tek pristigli. »1:1. Na koga si igrao?«, pita ga drug. »Nema veze, 3+«, ravnodušno će pristigli. I još jedna razlika u korist kladionice u odnosu na kafiće: nema »rezerviranih mjesta«, nema gledanja s visine u odnosu na nove goste, nema provokacija ili neprimjerenih reakcija na različito navijanje u odnosu na većinu... Sve je, zapravo, podređeno interesu i zabavi i po tome ova mjesta, a posebno njihovi posjetitelji podsjećaju na onaj posebni soj ljudi – kockare, kojih se ne dotiču svakodnevni problemi (ili bar o njima ne govore), koji se nekim svojim urođenim instinktom klone škakljivih tema (političkih i nacionalnih uglavnom), poštujući načelo da se većina tamo okuplja iz samo jedne pobude: dobitka.

Na koncu, što bi mogao biti i zaključak i poučak iz ove žalosne priče o nogometu? Zaključak svakako da svega ovoga ne bi bilo da je javni servis velikom broju (su)građana omogućio njihovo pravo da »znaju sve«. Naravno, ukoliko »lista važnih događaja« REM-a ne podrazumijeva Božanskog po pola dana uživo na svim dalekovidnicama s nacionalnom frekvencijom, a drugu polovicu na reprize istog lika za one koji ga nisu gledali uživo. Poučak? Paaa, recimo, taj da su i kladionice prave akademije »tolerancije i suživota« u odnosu na stvarnost koja nam se servira sa »servisa«: tamo se, naime, ovih dana otvoreno navija (i) za Hrvatsku.

Z. R.

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika