Kolumne

Duhovi grada

»Subotica je danas otplatila jedan stari dug: poslije skoro 70 godina od njegove smrti, dobio je spomenik nekadašnji gradonačelnik Károly Bíró koji je Suboticu učinio Suboticom, time što je u prvih petnaestak godina XX. stoljeća dao da se sagrade zgrade u stilu secesije koje i danas određuju sliku grada.«

Ako na stranu ostavimo za ovakve prilike predvidivo hiperboliziranje o tome da je jedan čovjek »Suboticu učinio Suboticom«, i dalje ostaje dovoljno materijala da se složimo kako je uvodna rečenica portala Vajma.info, koju potpisuje Ernő Németh, jedan od najpreciznijih i najboljih opisa jednog čovjeka i odnosa jednog društva prema njemu. Károly Bíró (1864. – 1952.), gradonačelnik Subotice od 1902. do 1918., zacijelo je osoba koja je već odavno zaslužila spomenik ispred građevine koja je više od jednog stoljeća simbol grada. Károlya Bíróa – osobe koja je, osim Gradske kuće, zaslužna i za izgradnju prepoznatljivih simbola Palića, ali i vodovodne i kanalizacijske mreže u gradu – zub vremena načeo je i u njegovim najzrelijim godinama da bi se prašina zaborava na njegovom imenu taložila punih 69 godina nakon njegove smrti. Izuzmemo li gradske arhitekte, povjesničare i entuzijaste-zaljubljenike u zavičajnu prošlost, o imenu, a posebno djelu i zaslugama Károlya Bíróa najveći dio živućih Subotičana zna malo, ili ništa. Stoga je i predsjednik Saveza vojvođanskih Mađara (SVM) István Pásztor – koji je kao inicijator podizanja spomenika govorio u petak, 4. lipnja, na njegovu otvorenju – u pravu kada kaže da tim činom kao da se priziva duh. Da, duh na taj način ne samo da je prizivan nego je i dozvan da stoji tamo gdje mu je i mjesto: ispred građevine za koju je zaslužan i zbog koje nikada neće biti zaboravljen. U tom smislu inicijativa fondacije Bíró Károly, koju je osnovao SVM, jedan je od najljepših i najboljih primjera posljednjih godina kako se potomci mogu odužiti svojim precima.

Otvaranje spomenika Károlyu Bíróu – kog su izradili kipari Györgyi Lantos i István Máté iz Mađarske – potiče, međutim, i na razmišljanja u drugim pravcima. Jedan od njih je – poput, recimo, primjera Lászlóa Patakija na početku Rudić ulice – obilježavanje prigodnim spomen-pločama kuća u kojima su živjeli znameniti nam sugrađani. Činjenica je da, osim Patakija, u Subotici postoji sličnih primjera, ali je isto tako činjenica da ih još više i nedostaje. Kako stvari kod nas već odavno stoje, za realizaciju ove ideje mnogo bi više trebalo nacionalno-ideološko-političkog konsenzusa nego li samih sredstava. Još i gore bi, vjerojatno, prošla inicijativa (hipotetički upućena) nadležnom ministarstvu (prosvjete) da se u okviru satova povijesti uvede obavezno izučavanje zavičajne prošlosti. Na taj način bi, primjerice, mali Zaječarci na primjeren način naučili nešto više o životu i stvaralaštvu Zorana Radmilovića, kao što i mali (i ne samo mali) Subotičani ne bi crvenjeli na spomen imena Károlya Bíróa.

Ime Károlya Bíróa, naravno, moglo bi poslužiti samo kao inicijalna kapisla da se na satovima zavičajne povijesti mališani upoznaju i s drugim značajnim, a nepravedno zaboravljenim, imenima poput Lazara Mamužića, Jovana Pačua, Koste Petrovića, Matije Poljakovića... I bez dubljeg razmišljanja nije teško zaključiti kako bi ovakav pristup prema vlastitoj prošlosti polučio ne samo bolje rezultate u odnosu na sadašnje nego je i poprilično lako zamisliti da bi slika grada, njegove prošlosti i sadašnjosti, u očima onih koji su o njemu dobili vrijednu i valjanu informaciju izgledala posve drugačije.

Dok toga, međutim, ne bude i dalje ćemo imati situaciju da će se uz ime Károlya Bíróa u komunikaciji naših sugrađana obavezno postavljati pitanje »tko je sad ovaj?« i, naravno, neizbježni naci-komunalni komentari poput onih »a kada će u Segedinu biti postavljen spomenik caru Lazaru«, odnosno: »bacate novce umjesto da asfaltirate ulice i uvodite kanalizaciju«. U tom smislu, »prizivanje duha«, o kom je govorio István Pásztor, tek je prvi – moguće, bar za sada, i jedini – na putu općeg rasvjetljavanja vlastite prošlosti. To bi zacijelo mogla potvrditi i Bíróova starija odljevena braća u parku ispred Muzičke škole: o Gézi Csáthu, Arturu Munku, pa i o Balintu Vujkovu vjerojatno je više onih koji ne znaju nego li znaju tko su bili, po čemu su značajni i otkud oni tamo uopće?

Z. R.