Kampanja protiv hrvatskog stanovništva u Vojvodini trajala je od 1991. do 1995. godine u obliku protjerivanja, pljačke, otimanja kuća i stanova, zlostavljanja, zastrašivanja i ubojstava. Cilj ove kampanje bio je da se građani hrvatske nacionalnosti isele iz svojih kuća i napuste Srbiju, što je u velikoj mjeri pošlo za rukom zagovornicima etnički homogenog teritorija, pa je nekoliko desetaka tisuća Hrvata u tom razdoblju protjerano iz Vojvodine.

Između 1991. i 2002. godine, kad su vršeni popisi stanovništva, broj Hrvata u Vojvodini se drastično smanjio. Do smanjenja broja Hrvata došlo je u 39 od 45 vojvođanskih općina, najviše u Šidu (65,5 posto), potom u Inđiji (59 posto), u Rumi (47,85 posto) i tako redom. Mnoge su obitelji bile protjerane iz Srbije samo zato što nisu bile srpske nacionalnosti, a na čelu te kampanje za progon Hrvata stajali su Vojislav Šešelj i njegova Srpska radikalna stranka uz podršku režima Slobodana Miloševića.

Jasna opomena

Mato Jurić je 1991. godine morao napustiti vojvođansku ravnicu, zamijenivši je Zagrebom. Rođen je 1953. godine u Bukovici (BiH), a njegova obitelj doselila se u Srijem – Bešku 1956. godine, gdje je završio osnovnu školu. Nakon toga završio je srednju klasičnu gimnaziju u Zagrebu, te nakon gimnazije završio dvije godine filozofije na Visokoj Bogoslovnoj školi u Đakovu. Godine 1975. upisao je Pravni fakultet u Novom Sadu i diplomirao 1979. godine. Zaposlio se u tvornici Gumaplast u Inđiji 1980., gdje je obnašao dužnost ravnatelja općih poslova. Danas je umirovljenik u Zagrebu, predsjednik Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata.

»U ljeto 1991. godine, kad su Hrvati proživljavali u Vojvodini teška maltretiranja i napade svake vrste, i ja sam u svojoj radnoj sredini doživljavao velike probleme. Smijenili su me s funkcije ravnatelja općih poslova, oduzeli mi izravnu telefonsku liniju, pojedini radnici upadali su mi u ured i prijetili mi. Supruga mi je radila kao medicinska sestra u ambulanti u Beški pa su je okrivljavali da krade sanitetski materijal te da ga preko župnika šalje Hrvatima u Vukovar. Inspektori i policija su je ispitivali cijeli dan 20. studenoga 1991., dva dana nakon pada Vukovara. To je bila jasna opomena da se moramo seliti. Dva dana nakon toga u rano jutro supruga i ja s troje male djece pokupili smo samo najnužnije stvari i autom preko Bosne otišli u Zagreb. Svakako da je to bila teška odluka, ali bila je nužna da bi sačuvao svoju obitelj. Ja često znam reći da smo mi koji smo otišli morali otići da bi neki mogli ostati. Srbija nije mogla dozvoliti da u Vojvodini, a osobito u Srijemu ima sela i gradova u kojima ima znatan broj Hrvata«, kaže Jurić.

Pričali smo s Matom kako se snašao u novoj sredini, je li bilo problema sa zaposlenjem, dokumentima.

»Svaki početak je težak, pogotovo kad on dođe neplanirano. Bilo je puno problema, prvo došao sam u Zagreb bez ičega, živio sam kod rodbine koji su od ranije živjeli u Zagrebu, a tek nakon mjesec-dva uspio sam zamijeniti kuću. Bilo je i problema s dobivanjem hrvatskog državljanstva, priznavanjem diploma, prijavom prebivališta, zapošljavanjem, upisom djece u školu. Moram reći da su hrvatske vlasti imale razumijevanje za nas, osobito kad smo se organizirali i krajem prosinca 1991. godine osnovali našu Zajednicu prognanih Hrvata iz Vojvodine. Ja sam se uspio nakon ti mjeseca zaposliti kao vjeroučitelj i tajnik u osnovnoj školi u Dugom Selu. A ubrzo i kao tajnik na Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada, na kojem je ravnatelj bio dr. sc. Luka Štilinović, rodom iz Subotice. Svoj radni vijek završio sam prije dvije godine kao pročelnik stručne službe župana Zagrebačke županije.«

Povratak poslije 12 godina

Prvi je puta otišao u Vojvodinu nakon 12 godina od odlaska – 2003. godine.

»Obuzimale su me velike emocije, drhtao sam, ruke su mi se znojile, gutao sam knedle u grlu, kako bi se reklo. A kako i ne bi kad sam tamo proveo najljepše dane mladosti. Prije pandemije redovito smo mi Beščani svake godine odlazili u Bešku za dan svete Male Terezije od Djeteta Isusa 1. listopada. U toj župi župnik je vlč. Božidar Lusavec, koji je bio tu župnik i u najtežim danima našeg progonstva, koji nam je davao snagu da izdržimo i donosimo odluke koje su u to vrijeme bile sudbonosne, kako sam već rekao nekima da odu a nekima da ostanu. Nažalost, većina je morala otići«, kaže Mato Jurić i naglašava kako Zajednica protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata ima dobru suradnju osobito s Hrvatskim nacionalnim vijećem u Srbiji, Demokratskim savezom Hrvata u Vojvodini, s mnogim župama u Srijemu.

»U ime te suradnje Hrvatsko nacionalno vijeće dodijelilo je našoj Zajednici priznanje Ban Josip Jelačić«, kaže Jurić.

Politička zbivanja koja se odnose na položaj Hrvata u Srbiji redovito prati i žalosti ga činjenica da su Hrvati u Srbiji građani drugog reda, da ne ostvaruju svoja manjinska prava koja im pripadaju međudržavnim sporazumom između Hrvatske i Srbije.

»Srpska manjina u Hrvatskoj ostvaruje sva moguća manjinska prava, od tri zajamčena zastupnička mjesta u Hrvatskom saboru, nekoliko zamjenika župana, desetke zamjenika gradonačelnika i načelnika, a Hrvati nemaju zajamčeno ni jedno mjesto ni na nivou državne vlasti, ni pokrajinske, ni gradske, ni općinske. Moram priznati da smatram da je za to najodgovornija hrvatska vlast, koja bi morala zahtijevati dosljednu primjenu navedenog sporazuma. Općenito smatram da nijedna, ni sadašnja kao ni sve prethodne vlade nisu davale dovoljnu potporu Hrvatima u Srbiji, budući da je to mala biračka masa«, kaže Jurić.

Zvonko Sarić