Intervju

Idem dalje i radujem se poslu

»Dozvolite nam da na Glasnikov trideseti rođendan budemo jako, jako ponosni. Izlišno je nabrajati zašto. Uz trideseti rođendan sjetili smo se kolega, bivših urednika, bivših novinara i čitatelja, od kojih nas neki gledaju s nebeskih poljana. Svojih čitatelja. Onih vjernih koji čekaju iz tjedna u tjedan Hrvatski glasnik, neki od njih, oni najvjerniji, već trideset godina«, napisala je glavna urednica jedinog tjednika na hrvatskom jeziku u Mađarskoj Branka Pavić-Blažetin u uvodniku u povodu ove obljetnice.

»Mislimo kako je bez profiliranih i 'snažnih' medija na materinskom jeziku zajednica neobaviještena. Mediji jačaju nacionalnu svijest i osjećaj pripadnosti zajednici, kao i jezične kompetencije. Hrvatski glasnik predstavlja mogućnost i sredstvo za čuvanje i razvijanje nacionalne svijesti, hrvatskog jezika i pisma, kulturnih vrijednosti, stvaranja polja javnosti i demokratičnosti, promišljanja o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti... On govori o Hrvatima u Mađarskoj, kroz informativni prostor na hrvatskom jeziku«, kaže Branka Pavić-Blažetin.

U sadašnjem uredništvu troje je novinara prešlo 25. godišnjicu rada – Stipan Balatinac, Timea Horvat i Bernadeta Blažetin, a Kristina Goher pola toga vremena. I glavna urednica ove godine, 1. lipnja, bilježi 25. godišnjicu rada u Glasniku. U povodu ova dva značajna jubileja razgovarali smo s njom o novinarskom i uredničkom poslu.

Kako biste najkraće opisali Hrvatski glasnik?

Hrvatski glasnik je nesporna informativna baza Hrvata u Mađarskoj i ulazna vrata za sve one koji se žele obavijestiti o njihovom životu: politici, školstvu, kulturi, vjeri, povijesti, znanosti, izdavaštvu, ljudima i krajevima, jezičnim posebnostima. Nastoji pružiti brze, točne, objektivne, potpune i korisne informacije kroz dnevne i tjedne sadržaje. Uz tiskano izdanje koje stiže na oko tisuću adresa, tu je dnevni list Facebook Hrvatski glasnik s oko šest tisuća pratitelja i mrežna stranica www.glasnik.hu.

Kako je nastao Hrvatski glasnik prije trideset godina?

Osamostaljenjem Hrvatske i demokratskim promjenama u Mađarskoj stvoreni su uvjeti i za samostalno organizacijsko djelovanje Hrvata u Mađarskoj koji se od studenoga 1990. organiziraju pod okriljem Saveza Hrvata u Mađarskoj. Ta organizacija osnivač je tjednika čiji prvi broj izlazi 2. svibnja 1991. pod imenom Hrvatski glasnik i time prvi put u povijesti Hrvati u Mađarskoj, od Gradišća do Bačke, dobivaju zajednički tjednik. Prvi glavni i odgovorni urednik bio je Marko Marković, nakon njegove smrti veljače 1992. godine v. d. urednik bio je Đuro Franković, tadašnji predsjednik Saveza Hrvata u Mađarskoj. Od 1993. do kraja veljače 2005. glavni i odgovorni urednik bio je Ladislav Gujaš, a od listopada 2005., pa do danas sam glavna i odgovorna urednica.

Rođeni ste i školovali se u Hrvatskoj. Što Vas je odvelo u Mađarsku i u novinarske vode?

Rođena sam u Sukošanu pokraj Zadra u Hrvatskoj. Osnovnu školu završila sam u rodnom mjestu, a gimnaziju Juraj Baraković u Zadru. Nakon toga sam otišla u Zagreb studirati na Pravnom fakultetu. Tijekom studija upoznala sam svog supruga Stjepana Blažetina, Hrvata iz Mađarske. Godine 1988., nakon što smo oboje dipomirali, odlučili smo svoj zajednički život nastaviti u Mađarskoj, u gradu Pečuhu. Oboje smo dobili ponude za posao, on na Filozofskom fakultetu u Pečuhu na odsjeku za Hrvatski jezik i književnost, a ja u Hrvatskoj školi Miroslav Krleža, gdje sam radila sedam godina. U to vrijeme je kolega koji je radio prostor Baranje za Hrvatski glasnik bio pred mirovinom i kad je otišao, zainteresirala sam se. Tako sam se 1. lipnja 1996. zaposlila u Hrvatskom glasniku. Kada je glavni urednik Ladislav Gujaš 2005. dao otkaz, javila sam se na raspisani natječaj i izabrana sam 1. listopada 2005. za glavnu i odgovornu urednicu. Godine 2013. je raspisan natječaj za glavnog urednika organizacijske cjeline unutar Neprofitnog poduzeća Croatica pod nazivom Medijski centar Croatica, koji obuhvaća više medijskih platformi. Uz Hrvatski glasnik ostale naše medijske platforme su – Intrenet Radio Croatica i TV Croatica, četiri Facebook profila, i dvije mrežne stranice te YouTube kanal. Temelj svih digitalnih platformi i dalje je uredništvo Hrvatskoga glasnika koji sadržajno puni iste. Ja sam od 1. siječnja 2014. godine na dužnosti glavne i odgovorne urednicu Medijskog centra Croatica, što znači i Hrvatskoga glasnika i svih ostalih platformi.

Kako je strukturirano uredništvo u kojemu s Vama radi četiri novinara-urednika?

Već 1991. kada je utemeljen Hrvatski glasnik vidjelo se da osnivači žele da bude pokriveno svih šest regija u kojima žive Hrvati i po tom principu je strukturirano uredništvo i tako je to do današnjeg dana. Imamo urednike-novinare koji žive u regijama o kojima pišu. Imamo dnevne, tjedne i mjesečne konzultacije, ali novinari nisu stacionirani u jednom centru i ne sjede od 8 do 16 sati u uredu nego su doslovno na terenu. Sjedište našeg uredništva je u budimpeštanskoj Ulici Lónyi na broju 18 /B. To je prostor Neprofitnog poduzeća Croatica koje je naš poslodavac. Tamo se vrši računalni slog, tamo je tajništvo, tamo se tiska tjednik, pakira i nosi se na poštu i obavljaju svi ostali tekući poslovi vezani uz naš rad. Tamo je naš radijski i televizisjki studio gdje se uređuju i montiraju radijske i televizijske emisije. Svi današnji uposlenici su, da tako kažem stara garda, imamo jednog mladog snimatelja i montažera u istoj osobi, a odnedavno imamo još jednu suradnicu, Martinu Deak, koja radi video priloge, dok nam je jedna suradnica, Ramona Štivić, na rodiljskom dopustu. Stalno smo u pokretu.

Uz Pravni fakultet završili ste još dva studija. Što Vas je motiviralo na stalno učenje?

Kad sam se zaposlila u školi, priznali su mi diplomu sa zagrebačkog Pravnog fakulteta kao visoku stručnu spremu ali sam, budući sam mislila da ću ostati u školi, upisala Hrvatski jezik i književnost u Pečuhu što sam i završila 1994. Život me je odnio u novinarske vode, pa sam mislila kako je dobro naučiti nešto podrobnije o novinarstvu te sam završila i studij novinarstva na akademiji Saveza mađarskih novinara (Bálint György Alapítvány) i stekla stručnu spremu novinar I., urednik, radijskih i televizijskih programa 2006. godine.

Koliko se u hrvatskoj zajednici danas govori mađarski, a koliko hrvatski jezik?

Moje kolege i ja radimo na terenu već skoro trideset godina i možemo procijeniti kolika je, na žalost, erozija hrvatskog jezika u javnom prostoru i komunikaciji. U javnom prostoru u hrvatskoj zajednici, pa i među onima koji bi trebali komunicirati na hrvatskom jeziku, prirodom posla koji obavljaju polako dolazimo u situaciju da već dvojezičnosti u smislu simetričnosti nemamo i da je jako slaba uporaba hrvatskog jezika u dnevnoj komunikaciji.

Dakle, Hrvatski glasnik je stvarno »oaza hrvatske pisane riječi« kako to volite reći?

Da, volim reći da je »oaza hrvatske pisane riječi«. Ali i na naš rad utječe to što su sve slabije jezične kompetencije Hrvata u Mađarskoj, jer time mi zapravo gubimo čitatelje, one koji mogu čitati Glasnik koji je pisan na standardnom hrvatskom jeziku. Osim toga, već od prvog broja Glasnika je tadašnji urednik dvije stranice naslovio Gradišće na kojima je pisano na gradišćanskohrvatskom jeziku. U Mađarskoj ima više subetničkih hrvatskih skupina, ali samo je gradišćanski normiran pa i do danas kolegica Timea Horvat piše na gradišćanskohrvatskom.

Jesu li Hrvati u Mađarskoj rascjepkani, budući da ima više subetničkih skupina i žive u više regija? Kako se kao tjednik suočavate s tom raznolikošću?

Kroz povijest su različite subetničke skupine bile dosta odvojene – bunjevački Hrvati čine jednu enklavu, zatim gradišćanski Hrvati drugu, tu su podunavski Hrvati (Raci) oko Budimpešte, pomurski Hrvati kajkavci uz Muru, racki Hrvati u Dušnoku i Baćinu, šokački Hrvati u Santovu u Bačkoj, šokački Hrvati oko Mohača i u županiji Baranji, bošnjački Hrvati oko Pečuha, podravski Hrvati, Dalmatini u Sentadriji i drugi i oni u stvari nisu međusobno puno komunicirali. Više su komunicirali s hrvatskim centrima, bilo na prostoru današnje Hrvatske ili Srbije. Trianon je to promijenio. U periodu između dva rata Mađarska provodi narodnosnu politiku u skladu s obvezama iz Trianonskog ugovora. Od 1946. se provodi socijalistička narodnosna politika kada se hrvatske subetničke skupine pokušaju sklopiti u jednu zajednicu i preko Demokratskog saveza južnih Slavena se vodi jedna zajednička državna politika prema, ne samo brojnim hrvatskim subetničkim skupinama već su u tom zajedničkom kolu po jugoslavenskom modelu još i Srbi i Slovenci u Mađarskoj. Hrvati se počinju integrirati u prostoru Mađarske u političkom smislu i to traje do danas. Težnja je hrvatske zajednice da to bude jedan integrativni prostor, u kojem sve te subetničke skupine mogu, što više poželjno je, sačuvati i njegovati svoje dijalektalne i kulturološko-povijesne osobitosti. Danas Hrvatska državna samouprava, kao krovno političko tijelo, radi na korist svih i provodi politiku svih Hrvata u Mađarskoj – od Gradišća do Bačke. Hrvatski glasnik je pak inofmativni integrativni prostor koji okuplja i piše na svojim stranicama za sve subetničke skupine. Uvijek govorimo kako imamo šest regija i svaka ima svoju stranicu. Ali, jačanjem prostora kulturne autonomije i velikim brojem institucija koje ima HDS zapravo sve više potiskujemo regionalni prostor i na velikom broju stranica pišemo o stvarima koje se tiču svih Hrvata u Mađarskoj. No, ostale su i regionalne stranice na kojima pišemo o događanjima ili priredbama koje se direktno dotiču konkretnih sela i regije i više zanimaju ljude koji tamo žive. Regionalni pristup je zapravo i odraz političke stvarnosti Hrvata u Mađarskoj.

U Srbiji, pa i u Mađarskoj, se puno danas govori o autonomiji medija, slobodi govora i koliko je ona ugrožena. Kakva je situacija kod vas?

To je teško pitanje. Naš osnivač je Savez Hrvata u Mađarskoj, financiramo se preko proračuna HDS Ured i mediji, a djelujemo u okviru izdavačke kuće Croatica s kojom HDS sklapa ugovor o modelima i načinima koji trebaju osigurati uvjete za djelovanje medijskih platformi, pa i Hrvatskog glasnika. Glavnog urednika imenuje ravnatelj Croatice. Sloboda medija je, naravno, garantirana, ali ja uvijek kažem koliki je stupanj te slobode, kako ćemo iskoristiti tu slobodu medija to uvijek ovisi o nama samima. Ne o nama samima kao novinarima nego o cijeloj zajednici i društvu u kojem živimo. I vi ste svjedoci da je danas jako teško raditi u medijima. Medijski prostor je dosta ispolitiziran, a novinarska profesija je izgubila onaj značaj koji je imala, pogotovo razvojem digitalnih platformi na kojima svatko može bilo kada objaviti bilo što, što je često popularnije od bilo kojeg ozbiljnijeg novinarskog teksta ili vijesti. Naravno da i mediji žele biti konkurentni svemu tome pa i manjinski mediji, te i oni moraju stručno, objektivno i slobodno izvještavati ako žele imati čitateljsku publiku. Narodnosni mediji i njihovi osnivači su pred vrlo teškim zadacima prilagodbe i određivanja svoje uloge i pred velikim izazovima kako zapravo formulirati i stvoriti prostor u kojem će mediji biti takvi da će imati svoje potrošače. Mislim da svi narodnosni mediji, pa tako i mi, pokušavamo zaista stvoriti jedan prostor informacija, jedan prozor, koji će rado koristiti naši potrošači. Kada govorimo o Hrvatima u Mađarskoj, onda su to oni koji zaista znaju hrvatski jezik, a njih je sve manje. Imamo svoju misiju i stav što je najbolje napisati, što je potrebno i korisno za zajednicu, ali i novinar je samostalna osoba i sam procjenjuje i ne može ni urednik niti bilo tko utjecati na novinarsku slobodu. Mi dobro poznajemo hrvatsku zajednicu i svakim napisom pokušavamo uglavnom afirmativno, a ponekad i kritički upozoravati na neke stvari. Često smo nezadovoljni da nas nitko ne hvali niti nagrađuje. Ali, mislim da je to sudbina novinara, koji je svakoga dana na meti i koji se zaista ne može uvijek svakome svidjeti. A niti mu je zadatak svidjeti se svakome nego mu je zadatak upravo objektivno izvještavati o onome za što je zadužen i što mu je posao, najobjektivnije moguće u danim okolnostima.

Hrvatski glasnik, Hrvatske novine iz Austrije i Hrvatska riječ tri su jedina hrvatska manjinska tjednika u europskim državama. Kakav je njihov značaj i kako ih unaprijediti?

Od dvanaest hrvatskih manjina u europskim zemljama postoji samo tri tjednika, Hrvatske novine koje su utemeljene prije 110 godina i izlaze u Željeznom u Austriji, Hrvatski glasnik u Mađarskoj i Hrvatska riječ u Srbiji. Drugih tjednika nema, i to su jaki informativni prostori koji imaju svoja uredništva. Mi nismo obične novine, mi smo zapravo i kulturne institucije, jer smo u svome radu promotori svega onoga hrvatskog u svojim zajednicama – od toga da ćemo pomoći ispraviti pozivnicu, da ćemo napisati i moderirati priredbe bez ikakve nadoknade, da ćemo širiti, održavati prijateljske veze između naselja, da ćemo plasirati napis u raznorazne tiskovine itd. Mislim da matična domovina premalu važnost poklanja značaju tih tjednika i da bi se mogle uspostaviti tješnje veze između informativnih agencija u Hrvatskoj koje bi bez ikakvih problema mogle preuzimati naše napise i objaviti ih. To su one stvari koje nas bole i muče, jer ako nešto traže od nas kolege novinari mi damo, ili nam uzmu bez da nas potpišu ili nas smatraju kolegama drugoga reda. To je vrlo tužno, jer mi koji radimo u manjinskim tjednicima moramo prijepodne pisati o žetvi, a uvečer biti na kazališnoj predstavi i pisati kritiku, a sutra možda s premijerom i političarima matične ili domicilne države razgovarati bilo na hrvatskom bilo na mađarskom jeziku, to prevoditi itd. Mi zaista velike napore ulažemo da napravimo dobre članke i žao mi je da mediji u Hrvatskoj ne iskorištavaju naše potencijale i ne ugrađuju ih u svoj državni medijski javni prostor.

Postojala je ideja o suradnji, no s time se zastalo? Kako je nastaviti?

Glasnik je više puta inicirao susrete među nama i mislim da smo bili uspješni jer smo se bolje upoznali. Mislim da bi bilo dobro da se svi novinari međusobno upoznaju, ne samo glavni urednici, ali zato treba i vrijeme i prostor i treba to netko financirati. Mi neformalno i surađujemo, ali to bi se moglo razviti u tješnju suradnju, razmjene tekstova, materijala, priređivanja edukativnih susreta, radionica, a da ne govorim o tome da bi institucije u matičnoj domovini trebale jasnije vidjeti koji je značaj tih tjednika i zapravo osigurati prostor edukacije u matičnoj domovini i vidjeti ono što možemo mi kao Hrvati izvan Hrvatske učiniti da još više promoviramo Hrvatsku u svojim sredinama. Ima tu jako puno prostora koji je još uvijek prazan, bijela mrlja, i velikih stvari koje bismo mi svi zajedničkim snagama mogli napraviti. Doista velike stvari što se tiče i informativnog, ali i kulturološkog zadatka koje imaju i rade svi manjinski mediji.

Uređujete godinama Hrvatski kalendar kao i brojna druga izdanja. Posljednjih nekoliko godina osmislili ste i uredili jedan značajan serijal monografija o naseljima u kojima žive Hrvati u Mađarskoj.  

Jako sam ponosna na to što sam uspjela ostvariti suradnju s Hrvatima u Baranji u kojoj i ja živim. Negdje 2015. su me potražili ljudi iz jednog šokačkog naselja Kozara i zamolili me da im pomognem pri sastavljanju knjige o njihovom selu. Imali su jako puno prikupljenih fotografija, oko 400-500, i sjela sam s njima razgovarati i rekla – što bi bilo kad bismo mi napravili jednu ozbiljnu monografiju njihovog naselja, kvalitetan tekst i kvalitetno izdanje. Oni su na to pristali, rekli da će osigurati financije i ostavili mi otvorene ruke. Tako sam počela istraživati povijest toga naselja, ljude u tom naselju i sakupljati oral history, i osmislila monografiju koja je izišla na 220 stranica, tvrdog uveza. Jedno jako lijepo izdanje pod nazivom Oj, Kozaro, ti selo na brijegu. Monografiju je izdala Hrvatska samouprava Kozara, a suizdavač je Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj. Uključila sam u projekt još neke ljude koji su napisali pojedina poglavlja, istraživače i ljude iz zajednica, zapravo one koji su imali što napisati i reći o tom selu i o toj etničkoj skupini. To je toliko dobro ispalo da se stjecajem okolnosti zavrtio krug i nije ni izišla ta knjiga, a već su me potražili iz drugog naselja i krenuli smo u drugi projekt. Napravila sam još jednu monografiju s hrvatskom samoupravom Salante gdje žive bošnjački Hrvati, na 250 stranica koju smo tiskali 2019. Salanta – Nijemet stoljeća vjere i jezika. Jedno prekrasno izdanje. Ja se u stvari jako vežem za te monografije i smatram da su jako vrijedne, jer su pokrenule te zajednice u tim naseljima, kao da su oživjele i zaživjele i zapravo su to prve monografije na hrvatskom jeziku o tim naseljima do sada. Nisam završila ni Salantu, a već sam dobila novi poziv. Tako da ne tražim ja posao već posao traži mene i počela sam raditi na monografiji Katolj – bogatstvo čuvano stoljećima, koja ovih dana izlazi iz tiska na domalo 400 stranica i promociju ćemo imati ovoga ljeta. Nisam završila ni ovu monografiju, a dolazi novi poziv da pišem monografiju sela Kukinja, a imam i drugih zamolbi. Izgleda da ljudi cijene te knjige. Jako sam sretna i ne mogu odbiti te pozive. Napravila sam jednu autorsku formu monografija, osmislila sam i strukturu i način i izgled i sve to sad izgleda kao jedna lijepa serija. Monografije počinju s povijesnim uvodom, zatim se obrađuje odgoj i obrazovanje, kulturni život, vjerski život... Zatim su tu stare fotografije, a njihova je vrijednost u tome da je svaki čovjek na fotografiji imenovan. Donosimo zatim djelovanje hrvatskih samouprava od 1994. godine kada su utemeljene do danas. Na koncu je dio pod nazivom »Deset susreta«, a radi se o razgovorima s deset osoba koji mi pričaju svoju obiteljsku priču i kroz to ocrtavaju položaj hrvatske zajednice u tom naselju. Pokazalo se kroz rad na ovim monografijama da, ako zastanemo samo u jednom naselju u kojem žive Hrvati već 300 i nešto godina i čini se da nemamo ništa opipljivo u rukama glede izvora, ako počnemo raditi i kopati dolazimo do jako puno vrijednog materijala i vrijednih monografija. Tako da idem dalje i radujem se poslu.

Intervju vodila: Jasminka Dulić