Intervju Intervju

Kupovina političke potpore novcem svih građana

Profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu dr. sc. Dejan Šoškić od 2010. do 2012. godine bio je guverner Narodne banke Srbije, a u tom razdoblju javni dug Srbije bio je 15 milijardi eura. Deset godina kasnije zaduženje Srbije dostiglo je 26 milijardi. Javni dug u vrijeme Šoškićevog mandata bio je oko 45 posto BDP-a da bi u narednih nekoliko godina premašio 70 posto! Jedan od razloga rasta javnog duga je odusustvo ulaganja u infrastrukturu u koju se ozbiljnije počelo ulagati tek od 2016. godine. Trenutačno je javni dug na razini od skoro 60 posto BDP-a. Do kraja godine ta brojka bit će premašena, smatra Šoškić, a razlog su linearna i neselektivna proračunska davanja građanima i gospodarstvu. Ocjenjujući ukupnu gospodarsku situaciju u zemlji, Šoškić problem vidi u manjku investicija i činjenici kako su gospodarstvenici nedovoljno uvjereni u poslovnu perspektivu i ne vjeruju u institucije sustava, niti u odsutvo korupcije.

Da krenemo ovaj razgovor s onim što je trenutačno aktualno i što dotiče sve građane, a to je najavljena isplata 3.000 dinara za sve koji su se cijepili, zatim isplata dva puta po 30 eura za sve građane, pa dodatnih 50 eura za umirovljenike. Kao populistički politički potez svakako dobro zvuči, ali gledano iz aspekta financijskih mogućnosti proračuna je li to opravdano?

Slažem se da su u pitanju populistička politička plaćanja građanima koja nemaju ekonomsko opravdanje i svode se zapravo na »kupovinu« političke potpore građana jednoj političkoj opciji, novcem svih građana, tj. poreznih obveznika. Ove isplate, po mom mišljenju, imaju i potencijalno ozbiljna pravna pitanja, prije svega u smislu ustavne ravnopravnosti građana i ljudskih prava. Isplate koje ste naveli u Vašem pitanju Srbija može platiti, ali je to po cijenu rasta javnog duga koji će se vraćati narednih godina. Istovremeno, treba imati u vidu kako službena opravdanja za ove isplate koja se čuju iz smjera političkog vrha zemlje, u smislu kako će ove isplate pomoći gospodarski oporavak zemlje, realno nisu utemeljena u ekonomskoj teoriji, jer dodatna tražnja koja se kreira spomenutim isplatama u zemljama koje kronično imaju trgovinski deficit, kao što ga ima Srbija, ima vrlo malog pozitivnog efekta na poticanje domaće gospodarske aktivnosti.

Može se čuti da će linearna davanja povećati zaduženost zemlje. Znači li to kako će se, ili već jeste, Srbija kreditno zadužiti da bi isplatila ono što je obećano građanima ali i gospodarstvu? I znači li to da su na isti način isplaćena i davanja od po 100 eura prošle godine?

Da, Srbija kao i većina zemalja svijeta, kontinuirano financira svoje državne rashode kombinirajući proračunske prihode i zaduživanje. Tako je u vrijeme gospodarske recesije u doba pandemije, kada su proračunski prihodi bili niži, dug rastao. Raste i dalje i najave novih davanja dovode do daljenjeg rasta javnog duga u odnosu na bruto domaći proizvod (BDP). Srbija će do kraja godine, po svoj prilici, ponovo biti iznad nivoa od 60 posto javnog duga u odnosu na BDP. Dakle, i prošlogodišnje isplate koje je učinila država, utjecale su na rast javnog duga zemlje. Istina, neke od tih isplata imale su ekonomsko opravdanje, ali linearna, neselektivna plaćanja svima, nisu ekonomski opravdana. 

Osim građanima, u proteklih godinu dana država je kroz nekoliko paketa pomoći pomagala i gospodarstvu. Je li ta pomoć bila u pravo vrijeme i je li bila namijenjena onima kojima je zaista potrebna?

Jednim dijelom da kada je novac stizao do poduzeća koja su konkurentna i sposobna za izvoz (u tzv. razmjenjivom dijelu bruto domaćeg proizvoda), ali linearna davanja i potpora gospodarstvu, a i toga je bilo, nisu opravdana. Posebno su loše bile mjere koje su donošene na način koji je omogućavao potencijalnu zlouporabu državnih sredstava, kao što su kupovina obveznica tvrtki od strane Narodne banke Srbije i dokapitalizacija poduzeća od strane države. Te mjere su teorijski pogrešne, ali i državna regulativa koja je donijeta radi njihovog provođenja donijeta je na način koji omogućuje netransparentno postupanje s javnim sredstvima i relativno jednostavnu zlouporabu novca poreznih obveznika.  

Vratimo se na javni dug. Vaše procjene su kako će do kraja godine nivo javnog duga prema BDP-u prijeći 60 posto, a to je nivo koji su i razvijene zemlje stavile sebi kao limit. Zašto su tih 60 posto crvena linija?

Da, takva je procjena i nije samo moja. Takve procjene daje i Fiskalni savjet i mnogi drugi neovisni i kredibilni ekonomski analitičari i stručnjaci. Vrijeme pandemije, razumije se, iziskuje financijske izazove, ali Srbija nije u poziciji da se ugleda na SAD ili neke druge visokorazvijene zemlje koje provode izuzetnu fiskalnu ekspanziju (npr., SAD su u 2020. godini imale deficit u javnim financijama koji je najveći nakon Drugog svjetskog rata i iznosi preko 16 posto, po nekim procjenama i preko 18 posto bruto domaćeg proizvoda). Limit od 60 posto postavile su razvijene zemlje za svoje zaduživanje (prije svega Europska unija) kao limit za zemlje koje su relativno bogate, dakle s visokim nivoom BDP-a po glavi stanovnika i  zemlje koje imaju redovit pristup međunarodnim financijskim tržištima i, po pravilu, zadužuju se u svojoj, domaćoj, valuti. Mnoge zemlje danas imaju nivoe duga koji su i znatno viši od tog limita (Japan, mnoge zemlje Europske unije), ali se Srbija s njima ne može mjeriti ni po bogatstvu, ni po konkurentnosti i izvoznoj sposobnosti gospodarstva, ni po redovitosti financiranja na međunarodnim financijskim tržištima. Otuda je zakonski limit u Srbiji i postavljen na nivou od 45 posto javnog duga u odnosu na bruto domaći proizvod i mislim da je to realno učinjeno i da tome treba težiti.  

S pozicije guvernera NBS-a otišli ste 2012. godine. Tada je javni dug Srbije bio 15 milijardi eura, sada je iznad 26 milijardi. Zašto se Srbija zaduživala i je li taj novac potrošen u investicije ili je otišao u javnu potrošnju?

Srbija je tada bila na znatno nižoj razini javnog duga u odnosu na bruto domaći proizvod. Početkom 2012. godine javni dug je bio na oko 45 posto  BDP-a, da bi u narednih nekoliko godina narastao na više od 70 posto. Možemo reći da je tempo dodatnog zaduživanja koji je imala Srbija u razdoblju od 2012. do 2016. godine bio najviši u njenoj povijesti. Istovremeno, zemlja je imala vrlo niske, čak i negativne, stope rasta u pojedinim godinama, pa je dug prema BDP-u zbog toga rastao brže, ali je to i indikacija da se novac nije trošio dovoljno na javne investicije. Srbija postupno više ulaže u infrastrukturu od 2016. godine, ali i tada je to bilo ispod potrebne razine javnih investicija. Relativno dobre rezultate Srbija ostvaruje, naročito posljednjih godina, u domeni izravnih stranih investicija, ali ubrzani gospodarski razvoj se ne može temeljiti samo na stranim investicijama.  

Običnim građanima nivo javnog duga i njegov odnos prema BDP-u je informacija koju čuju u medijima, ali većina nema predstavu što to znači. Kako biste Vi to objasnili jednostavnim riječima?

Javni dug je dug države koji vraćamo svi kao građani, tj. kao porezni obveznici. Svatko tko je platio bilo koji porez, akcizu, carinu ili državnu taksu, sudjelovao je u financiranju zajedničke kase svih građana Srbije, iz koje se mora vraćati i javni dug zemlje. Ako imamo veći dug i ako više izdvajamo svake godine na plaćanja po tom dugu, manje će ostajati u zajedničkoj kasi svih građana za financiranje državnih funkcija, zdravstvenog sustava, obrazovanja, izgradnju infrastrukturnih objekata i slično. Dakle, javni dug je direktni dug svih nas kao građana i ako nas neka politička struktura zaduži, taj dug će ostati svima nama kao obveza i kad njih više ne bude na vlasti. Otuda je vrlo važno na što se troše sredstva države, posebno ona koja se stječu dodatnim zaduživanjem zemlje. Ako se investira u infrastrukturu, obrazovanje, zdravstveni sustav, znanost i institucije sustava (pravosudni sustav, borba protiv korupcije…) koji omogućuju i potiču konkurentno gospodarstvo, stvaraju se preduvjeti rasta investicija i rasta bruto domaćeg proizvoda u budućnosti, pa se i preuzeti dug u takvim budućim uvjetima lakše može vratiti. Ako se, međutim, novac troši nenamjenski i na korupciju, gospodarskog rasta neće biti, ali će se i tada dug morati platiti. Otuda je važno podizati svijest svih građana o tome kako je prirodno i važno očekivati domaćinsko ponašanje svake izabrane vlasti kada ona upravlja novcem svih nas kao poreznih obveznika.

Vlast je najavila da će BDP u 2021. godini porasti za 6 posto. Fiskalni savjet ne vjeruje da će se ta projekcija i ostvariti. Na osnovu kretanja u prvim mjesecima ove godine je li to plan bez pokrića ili ima realne šanse da se tih 6 posto i dostigne?

Ostvariti stopu rasta od 6 posto u prvoj godini nakon globalne pandemije koja je izazvala rasprostranjenu recesiju prošle godine nije nikakav naročiti uspjeh. Ako oduzmemo pad od jedan posto prošle godine, to bi u prosjeku bilo oko 2,5 posto godišnje u razdoblju od dvije godine, a to nije nikakav dinamičan gospodarski rast. Srbija, međutim, neće lako ostvariti tih 6 posto ove godine. Međunarodne projekcije uglavnom se kreću u rasponu od 4 do 5 posto. Konkretan iznos rasta ove godine nije toliko bitan koliko je bitno da su ukupne investicije u Srbiji godinama unazad nedovoljne za održivi dinamičniji gospodarski rast zemlje. A to je ono što bi trebalo biti interes svih nas kao građana.  

Kako biste ocijenili trenutnu gospodarsku situaciju u Srbiji, i što se tiče gospodarskog rasta i investicija?

Pogledajmo najprije investicije i njihovu strukturu. Srbija je imala relativnog uspjeha u privlačenju stranih direktnih investicija posljednjih godina. Trebalo bi se, međutim, i u toj domeni zapitati jesmo li zadovoljni kvalitetom tih investicija i koliko one doprinose rastu konkurentnosti domaćeg gospodarstva i rastu plaća zaposlenih? U toj domeni Srbija pristupa, po pravilu, plaćanju poticaja iz proračuna inozemnim ulagačima u našu zemlju, a to je direktan trošak u proračunu zemlje. Dakle, umjesto povećanja plaća liječnicima, nastavnicima, profesorima, sucima ili mirovina Srbija, uz to na nedovoljno transparentan način, plaća poticaje za nova radna mjesta inozemnim investitorima. Druga bitna komponenta investicija su javne kapitalne investicije. U toj domeni Srbija povećava prostor za ulaganja i imamo stalni rast posljednjih godina, i to je dobro. Ono što nije dobro je što ne postoji dovoljna transparentnost trošenja tih sredstava i što jedan dio tih investicija odlazi na neproduktivne domene (kakva su ulaganja u naoružanje) koji ne kreiraju rast BDP-a ni sada ni u budućnosti. Ali najveći problem Srbije u domeni investicija su domaće privatne investicije, koje bi trebale biti okosnica gospodarskog razvoja svake zemlje, a koje su u Srbiji konstantno na niskoj razini. Ove investicije izravno ovise od razine slobode konkurencije, efikasnosti pravosudnog sustava u zaštiti vlasništva i ugovora i ukupnog nivoa institucionalnog razvoja (što je direktno povezano s razinom korupcije). Nizak nivo ovih investicija govori o privrednom ambijentu u zemlji i bez njegovog bitnog unaprjeđenja (efikasna borba protiv korupcije i unaprjeđenje neovisnosti institucija od političkog utjecaja) nije realno očekivati niti rast ovog segmenta investicija, niti bitnije dugoročno održivo ubrzavanje gospodarskog rasta zemlje.    

Fiskalni savjet ocijenio je povećanje zarada u javnom sektoru nerealnim. Koliko to dodatno opterećuje proračun? Kakav bi u jednoj zdravoj ekonomiji trebao biti odnos zarada u javnom i privatnom sektoru i kakav je trenutno kod nas?

U zdravim gospodarstvima, po pravilu, zarade u privatnom sektoru su više od zarada u državnom sektoru. Ovo prije svega zbog toga što državni sektor nudi veću sigurnost radnog mjesta. U Srbiji je, međutim, obrnut slučaj: zarade u javnom sektoru su više od zarada u privatnom. Istodobno, u javnom sektoru je prisutno tzv. partijsko zapošljavanje, a i posljednjih godina se dodatno ove plaće uvećavaju. Takvo ponašanje u uvjetima fiksnog kursa i bez adekvatnog rasta produktivnosti vodi u opadanje konkurentnosti domaćeg gospodarstva, u rast trgovinskog deficita i posljedično u dodatno zaduživanje zemlje uz niže stope gospodarskog rasta. Dakle, postupak je nedovoljno odgovoran i nesinkroniziran s ostalim elementima ekonomske politike zemlje.

Može li, i pod kojim uvjetima, Srbija ostvariti takav gospodarski rast da bi dostigla nivo razvijenosti zemalja centralne i jugoistočne Europe?

Srbija to svakako može, ali ne na način kako se to sada izvodi. Ključna promjena koja je nužna za ubrzani razvoj zemlje je promjena odnosa prema institucijama, odnosno njihovo jačanje na svim razinama. Potrebna je mnogo efikasnija borba protiv korupcije, uz jačanje pravosudnog sustava i slobode medija, ali i uz sustavno ulaganje u obrazovanje, znanost i zdravstveni sustav kao vitalne čimbenike razvoja baziranog na konkurentnosti i produktivnosti. Tek tada Srbija može očekivati puno oslobađanje poduzetničkog potencijala stanovništva, uz rast domaćih privatnih investicija i gospodarstva baziran na znanju. Kada se takvi uvjeti uspostave, Srbija će početi hvatati priključak s drugim centralnoeuropskim zemljama i razvijenijim zemljama jugoistočne Europe.

Gde je Srbija danas po razini gospodarskog razvoja?

Danas je Srbija stagnatna, relativno mala ekonomija u grupi zemalja na začelju Europe po pitanju bruto domaćeg proizvoda po glavi stavnovnika i s visoko izraženim socijalnim nejednakostima. Takvo stanje nije loše samo za Srbiju, ono je loše i za cijeli zapadni Balkan, jer bez razvoja Srbije kao njegovog značajnog dijela, bitno se smanjuju razvojne prilike za regiju u cjelini.

Intervju vodila: Zlata Vasiljević

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika