Širom Vojvodine
Tri desetljeća u ratarstvu
Unatoč brojnim problemima i otežavajućim okolnostima koji prate poljoprivrednike, a osobito one koji se isključivo bave ovom privrednom granom pa tako i njihov i život njihovih obitelji velikim dijelom ovise o njoj, Ivan Mandić je nakon završene Više poljoprivredne škole i osam godina rada u kombinatu Peščara odlučio potpuno se posvetiti ratarstvu, kojim su se bavili njegov pradjed, djed i otac. Iz obiteljske kuće u varoši, u posljednjih oko 30 godina radnim danima (nekad je to i sedam dana u tjednu) odlazi na svoj rodni salaš koji se nalazi na Bajmačkom putu, na tromeđi Kaponje, Tavankuta i Male Bosne odnosno u »centralu« odakle startaju ratarski poslovi.
Nastavljanje porodičnog posla
Ivan Mandić je odrastao u obitelji u kojoj se generacijama unazad bavilo poljoprivredom i budući da mu je bavljenje ratarstvom »u krvi« i da je zahvaljujući svojim precima već raspolagao određenom količinom zemlje i mehanizacijom, prirodno je i negdje logično da je odlučio nastaviti baviti se tim poslom.
»Završio sam Višu poljoprivrednu školu u Novom Sadu, a od ’84. pa nekih osam godina radio sam u kombinatu Peščara u Maloj Bosni, i to u ratarskoj proizvodnji. Nakon raspada kombinata nastavio sam se baviti poljoprivredom na porodičnom imanju i tu sam do današnjih dana, sada već oko 30 godina. To imanje, odnosno salaš, nalazi se na 12 km od Subotice, na, kako volim reći, tromeđi Kaponje, Tavankuta i Male Bosne, tik uz otkupno mjesto Gebi Tavankut«, kaže naš sugovornik.
Ističe kako se bavi čistim »ratarenjem«, a što se tiče strukture proizvodnje, navodi kako su mu ove godine najzastupljeniji kukuruz, s nekih 50 posto površina koje radi, potom pšenica, stočni ječam, suncokret i uljana repica. Obrađuje porodičnu te zemlju u zakup, a kada se radi samo u ratarstvu, napominje da se mora raditi na većoj površini kako bi se sve to isplatilo.
»Ukupno radim oko 600 katastarskih jutara, a odnos porodične zemlje i one u zakupu je 1:2. Zemlja koju radim nalazi se na dosta razvedenom prostoru, od Šebešića do Šantića, što za posljedicu zna imati gubljenje sati neproduktivnog rada, ali uglavnom je kod mnogih taj slučaj«, pojašnjava Mandić.
Što se tiče mehanizacije, dio je naslijedio od oca, a od onog što posjeduje navodi dva traktora John Deerea, kombajn i traktor New Holland, a tu je i ostala prateća mehanizacija poput priključnih strojeva za oruđa.
Stanje u poljoprivredi
Danas je, prema mišljenju Ivana Mandića, zanimanje za zemlju i potreba za njom veća nego prije 30 godina.
»Danas je sva zemlja takoreći zauzeta, teško je doći do nje, pogotovo ako je na boljoj lokaciji, ako je neka veća parcela. U posljednjih nekoliko godina se prodavala zemlja koja je vraćena lustracijom, ali u principu neko veliko tržište ne postoji. Dosta je skočila i njena cijena, rekao bih da je napuhana, a jedan od razloga za to je, siguran sam, što je kod nas, po zakonu, mogu kupovati i oni koji se ne bave poljoprivredom i koji su do novčanih sredstava došli iz neke druge sfere i nekog drugog zanimanja«, kaže Ivan Mandić, ističući kako je u Srbiji prije dvije-tri godine bila najskuplja zemlja u regiji, a »imali smo najmanje subvencije po hektaru nego sve zemlje u okruženju (Hrvatska, Mađarska, Rumunjska)«.
Na pitanje kako bi ocijenio stanje u poljoprivredi danas u odnosu na prošla vremena, Mandić kaže:
»Sve što se tiče poljoprivrede je uvijek nekako ciklično i puno zavisi od vlasti. Svaka vlast puno više obećava nego što ispunjava. Jedan od problema danas je što je cijena nafte nepovoljna, odnosno plaćamo je kao na benzinskoj postaji, znači po punoj cijeni. Tu je i ograničenje subvencija na svega 20 hektara. To su dva velika problema što se tiče biljne proizvodnje. Dovoljno je reći koliko je sve to promjenljivo. U posljednjih 20 godina promijenjeno je više od deset ministara poljoprivrede. Oni se mijenjaju, sve ide po principu ’od danas do sutra’. Država bi trebala imati dugoročniju agrarnu strategiju i politiku«.
Sjećamo se vremena kada je uloga udruženja poljoprivrednika bila značajna, međutim danas to nažalost nije slučaj i ona, iako i dalje postoje »u pasivnom su položaju i poljoprivrednici nemaju nikakve koristi od njih«.
Uz napomenu kako je u ratarstvu svaka godina priča za sebe, Mandić ističe tri važna faktora – cijenu, kakva je bila sama godina za biljnu proizvodnju i kakva je politika države prema poljoprivredi.
»Prije desetak godina imali smo veće subvencije i na više hektara po gospodarstvu, a najgore godine su bile one koncem ’90-ih. S izuzetno niskim cijenama su prodavani proizvodi i jedno vrijeme je poljoprivreda financirala rat s jeftinom hranom. To je bilo vrijeme kada je zemlja bila najviše potcijenjena. Njena vrijednost i vrijednost proizvodnje su bili jako niski, a nikad nam to nije nadoknađeno«, s razočaranjem se prisjeća Ivan.
Kraj sjetve, pomoć oko zemlje i iskren savjet
Pri kraju je proljetna sjetva koja je počela malo kasnije zbog vremenskih prilika, ali se to, prema mišljenju Ivana Mandića, neće odraziti na prinos.
»Bez obzira na to što smo početkom travnja imali četiri-pet dana uzastopno jutarnje mrazeve, koliko sada vidim u ataru, sve je to urađeno u nekom agro roku. Usjevi niču, jeste da su malo manji u porastu, bljedunjavi, ali niče kukuruz, niče suncokret i ne znači da prinos neće biti dobar.«
Budući da se obrađuje veća površina zemlje, Ivanu u poslu pomažu dva traktorista, a važne i vrijedne »karike« u cijelom poslu su mu supruga Marija i sestra Snežana.
Na pitanje koji bi bio njegov savjet/preporuka onom tko bi se želio baviti zemljoradnjom, Ivan Mandić odgovara:
»Bavljenje zemljoradnjom je lijepo zanimanje i savjetovao bih mladima koji vide sebe u poljoprivredi da ostanu u tome. Međutim, jedan od neophodnih uvjeta za to u današnje vrijeme je da moraš imati neka osnovna sredstva, odnosno da si već u toj, po svoj prilici, porodičnoj priči. Ne može se više početi baviti poljoprivredom kao što je bilo nekad, ispočetka, ni iz čega. Ta vremena su prošla. Danas i u poljoprivredi treba imati jedan određeni kapital, određenu vrijednost osnovnih sredstava da bi se s nečim počelo«.
I. Petrekanić Sič
