Širom Vojvodine

Rukometašica postala pčelarka

Godinama su mještani u Sonti uzgajali pčele radi meda, no samo iz vlastitih potreba. Posebice kućanstva u kojima je bilo više djece. Danas je to malo drugačije. Proizvodnja meda iziskuje puno truda i ulaganja, a godine su sve lošije po prinosu meda. Vrlo se rijetko kod mladih, a još rjeđe kod žena vodi računa o košnicama i prodaji meda, a ujedno gleda na to kao na razonodu. Jelena (Danilović) Kuruc je jedna od njih.

Pčelinjak sa 150 košnica

Tako je jedna vrsna rukometašica postala pčelarka, a sve zbog supruga Dalibora. 

»Ne mogu reći da sam se na prvi pogled zaljubila u košnice i vrcanje meda. Više me je interesirao sport, godinama sam se aktivno bavila rukometom. Prije desetak godina odlazak na pčelinjak me nije previše interesirao, no uz mog tadašnjeg momka Dalibora, a sad i supruga, svaki idući odlazak mi je predstavljao novi izazov. Trudila sam se učiti i usavršiti svoje znanje o pčelarstvu što više. U učenju i radu s pčelama puno mi je pomogao jedan slučajni poznanik, a na koncu i mentor, gospodin Zijad Biserović iz Hrvatske koji ima ogromno iskustvo u pčelarstvu. Godinama je u tom poslu, a svoje znanje nesebično prenosi na mlađe generacije. Mogu reći da je veoma strpljivo odgovarao na svako moje pitanje. Suprug Dalibor je tada posjedovao 60-ak košnica. On je svoja znanja o pčelarstvu stekao uz svoju obitelj, koja se također bavi pčelarstvom još i danas. Kako sam sve više pridavala značaj pčelarstvu, odlučila sam odustati od rukometa. Teško mi je bilo odlučiti se na takvo što, ali ljubav prema pčelicama je prevladala«, kroz smijeh nam govori Jelena.

Kako je Jelena radila u trgovini, a rad za minimalac nije bilo rješenje na duge staze, ona i suprug su se odlučili na proširenje pčelinjaka. Danas broje 150 registriranih pčelinjih zajednica, ali, kako kažu, skorašnje proširenje im nije u planu. Suprug Dalibor je zaposlen u državnoj firmi, radi po smjenama, te se tako nema vremena posvetiti pčelama, a kako su odlučili da to bude Jelenino zanimanje, ona odradi većinski dio posla sama. Kako i sama kaže, mora se uložiti dosta truda i strpljenja da bi se dobili pozitivni rezultati, a za jednu ženu je pomalo i naporno.

»Kod mene funkcionira rad, red i disciplina i to mi pomogne da izguram ponekad i čitav dan na pčelinjaku. Jedan dio pčelinjaka je stacioniran, a drugi je seleći. Uglavnom kod nas ispratimo 3-4 paše – repica, bagrem, suncokret i cvjetni. Posla uvijek ima, aktivni poslovi kreću koncem ožujka pa sve do zazimljavanja pčelinjih zajednica. Najveći dio posla je sada u travnju kad kreću pripreme pčelinjih zajednica za ispašu repice na koju se nadovezuje paša bagrema u našem kraju. Vrlo je bitno da se u tom periodu pčelinja društva dobro spreme i razviju za predstojeće paše. Sam proces od košnice do tegle nije kompliciran. Kad dođe vrijeme vrcanja, određen je mali broj ljudi koji nam pomažu. Medišne ramove vadimo iz košnice i nosimo na vrcanje. Radimo desetoramnom kasetnom vrcaljkom, med iz vrcaljke curi kroz sito da bi se odstranile sitne primjese kao što su komadići voska, potom sipamo u bačve od 300 kg. Što je za tegliranje, ostavimo na stranu te na koncu sipamo u staklenke s našom etiketom i pakiramo. Također, proizvodimo još i propolis. Bazirali smo se na ta dva proizvoda.«

Vremenski uvjeti muka za pčelare

Jelena i Dalibor već dvije godine unazad ne surađuju ni s jednom tvrtkom za otkup meda, jer su ponuđene cijene, malo je reći, nezadovoljavajuće. Med na veliko prodaju zahvaljujući vlastitom pronalasku kupaca i dogovoru oko cijene. Naravno, uz prodaju na veliko, tu su i redovite mušterije koje kupuju med na staklenku. Pčelarenje je iz godine u godinu sve neisplativije. Na svaku pašu najveći utjecaj imaju čimbenici kao što su vrijeme i klimatske promjene. Posljednje godine su se pokazale kao vrlo nepovoljne za uzgoj pčela, a još manje za proizvodnju meda.

»Prošle su tri godine doista teške za pčelare u našem kraju. Paše su dosta slabe, a prinosi meda mali. Prošla, 2020. godina bila je nezapamćeno bespašna. Pčelari su tijekom sezone morali hraniti pčele kako bi mogle opstati. Velike probleme nam stvaraju i nesavjesni poljoprivrednici špricanjem svojih usjeva dok je vrijeme cvjetanja biljaka, te dolazi do velikog pomora pčela.«

Jelena i Dalibor još uvijek nemaju djecu, ali i sami kažu kako se jedna obitelj ne može prehraniti samo od bavljenja pčelarstvom.

»Moje osobno mišljenje je da jedna četveročlana obitelj ne može komotno živjeti samo od bavljenja pčelarstvom ako broji 150 pčelinjih zajednica. Dobro je kada bar jedan član obitelji ima stalni posao uz to, jer u pčelarstvu ima puno ulaganja, a godine su sve lošije po prinosu meda«, govori Jelena zabrinutim glasom.

Vrijeme nije puno bolje nego prošle godine, ali se nadaju da će pčele moći nesmetano obaviti svoj posao i da će ova godina biti uspješnija nego prošla.

Maja Simić