Nakon završene Akademije likovnih umjetnosti u Beogradu, Stjepan Albot nije odlučio ostati u gradu poput svojih ostalih kolega. Ljubav prema rodnom mjestu, ljudima koji žive u njemu, Dunavu, bogatoj povijesti i prirodnim ljepotama Slankamena prevladala je u njegovoj odluci. Tu su nastale i najljepše umjetničke slike na kojima prevladavaju motivi Srijema, nekadašnjeg života u njemu i sredine u kojoj živi.

Slankamen kao inspiracija

Početak slikarstva vezuje za najranije dane svog djetinjstva:

»Kad sam bio vrlo mlad, djed mi je od vreća za mekinje šivao bilježnice, budući da ih u to vrijeme nismo imali gdje kupiti. Moji prvi crteži su nastali u njima. Kasnije, u osnovnoj školi, učiteljica je primijetila moj talent i zahvaljujući njoj sam vjerojatno počeo ozbiljno razmišljati o slikarstvu. Poslala je neke od mojih radova na različita natjecanja na kojima sam osvajao prestižne nagrade. Sve vrijeme kroz školovanje, i kasnije u gimnaziji, shvatio sam da se trebam baviti slikarstvom na ozbiljniji način. Poslije gimnazije sam upisao Akademiju umjetnosti i to je definiralo moje daljnje bavljenje slikarstvom«, kaže Albot, ističući da je za Slankamen emotivno vezan, te da nikada nije poželio otići iz njega.

»Zaista sam lokalpatriot u pozitivnom smislu te riječi. Za mene je Slankamen oduvijek bio jedan konglomerat svega, od mnogobrojnih nacija pa do profila ljudi. Jedan mikrokozmos, moja oaza, u koju sam se jedva čekao vratiti iz Beograda. Za Slankamen sam vezan po svemu onome što sam danas. Previše mi je važan, počevši od pejzaža, pa do ljudi koji ovdje žive i koje poznajem u dušu. Nikada nisam razumio ljude u gradu koji ne znaju imena svojih prvih susjeda. Selo još uvijek čuva te vrijednosti za koje građani odavno ne znaju. Mi se ovdje još uvijek držimo jedni drugih, ljudi žive bolje na selu, s manje straha, s manje otuđenosti, bez obzira na ovo što nam se sada događa. Ovdje se dobro osjećam. Slankamen mi je sasvim dovoljan i kao mjesto za rad, mjesto za odmor, ali i zbog prijatelja na koje mogu uvijek računati, kao i oni na mene.«

Slikarstvo – umjetnost i zanat

Smatra da slikarstvo nikada nije bilo zanimljivo u smislu sigurne egzistencije, uz dužno poštovanje ljudi koji su uspjeli u tome, ali da se od slikarstva može solidno živjeti, ukoliko se njime baviš na pravi način.

»Za sebe ne mislim da sam umjetnik. Od kada sam se počeo baviti slikarstvom, trudim se da ovladam slikarskim zanatom, napose što žanrovski radim različite stvari od akvarela, uljanog slikarstva, tempera. U svim tim tehnikama pokušao sam  kroz studije naučiti i taj zanat. Držim do njega, iako se slikarstvo obično vezuje za umjetnost. Smatram da bez poznavanja zanata toga nema. Tijekom života prošao sam više faza: od akademskog, školskog načina slikanja gdje se uči, pa do razdoblja hiperrealizma. To me je pomalo umorilo, jer sam sliku počeo drugačije doživljavati. Izmještam i ostavljam sve ono što sliku čini važnom. To bih nazvao realizam. Motivi na njima su uglavnom iz sredine u kojoj živim i u kojoj sam rođen. Posljednjih godina motivi su vezani za moju Vojvodinu i Dunav. Kroz njih pokušavam održati sve lijepo što sam kroz sve ove godine proživio.«

Na slikama su prepoznatljivi i simboli Srijema, koji nažalost polako nestaju.

»Pamtim vrijeme kada smo u kućanstvu imali fijaker, konje i opremu za njih. Nekada je konj bio član obitelji, a konjska štala tako uređena da ste u njoj mogli spavati. Sve je manje i kotobanja (čardaka). Zato mi ih nije teško slikati. Moje emocije su vezane za to vrijeme. Ovo vrijeme u kojem sada živimo ne razumijen baš najbolje, uz dužno poštovanje prema svoj toj tehnici i civilizacijskom napretku. Rođen sam u prošlom vijeku i moje slikarstvo se tamo može smjestiti. Tako će i ostati, jer je to omaž vremenu koje je prošlo i koje se neće vratiti. Osobno dugujem sebi da to vrijeme čuvam od zaborava kroz svoje slike«, ističe.

Albot je oslikao i nekoliko crkvi u okolici svoga mjesta, na Fruškoj gori, u Beški, Laćarku. No, osim slikarstva, ima još nekoliko hobija, koji ga, kako kaže, ispunjavaju kao ličnost.

»Život nije dovoljno dug da se u njemu ostvarite u svemu onome što želite. Volim ribarenje na Dunavu. Svojevremeno sam pravio čamce i brodiće. Sve što sam poželio tog trenutka, gdje su mi bile misli, to sam i radio. Slikarstvo je uvijek bilo prisutno u mom životu, ali je bilo dana kada sam morao otići na Dunav. Tamo dopunjujem budući fundus slika koje će se uskoro naći na platnima«, ističe slikar iz Slankamena, pozivajući sve one koji nisu imali priliku posjetiti prirodne ljepote tog mjesta da to učine, jer se, kako kaže, sigurno neće razočarati, pogotovo ne u širokogrudost i gostoljubivost Slankamenčana.

S. D.