Širom Vojvodine

Predanost poslu – cijena uspjeha

Privatna tvrtka Fiting DOO sa sjedištem u Šidu nastala je prije 30 godina. Isprva kao zanatska radnja. Vremenom je ovo obiteljsko poduzeće proširivalo svoje poslovanje. Osim djelatnosti obrade metala te djelatnosti za proizvodnju plastičnih masa (kanalizacijskih cijevi, fitinga za kanalizaciju i cijevi za vodoopskrbu), ovo obiteljsko poduzeće se bavi i proizvodnjom sustava za navodnjavanje. Osim  proizvodnog dijela, po kome su prepoznatljivi na domaćem i inozemnom tržištu, bave se i uslužnom djelatnošću: sustavom zelene energije, solarnim sustavima za proizvodnju sanitarne vode, sustavima za fotonaponsku opskrbu električnom energijom i instalacijama centralnog grijanja, toplotnih pumpi i svih sustava centralnog grijanja od podnog, radijatorskog do solarnog.

Na svojim leđima, bez subvencija

Fitting DOO je obiteljsko poduzeće, tu su uposleni vlasnik, otac Zoran Goluža, njegova supruga Snežana, sinovi Bojan i Goran i snaha Jelena. Osim njih, u poduzeću je uposleno još sedam radnika.

»Pokretanje posla bilo je na mojim leđima. Cijeli moj život je bio usmjeren ka poslu kojim se sada bavim. U smislu operativca kao proizvođača, i u projektiranju i nadzoru. Najprije sam radio u Tvornici ulja Mladost u Šidu na energani, a zatim u poduzeću Šidprojekt na projektiranju i nadzoru. Prije tri desetljeća sam došao do informacije da se prodaje linija za proizvodnju cijevi za kanalizaciju. To me je zainteresiralo. Kupio sam je i tako smo počeli s radom. Vremenom smo širili kapacitete, a i tržište je bilo takvo da smo napredovali, sve dok nismo došli do sadašnjeg nivoa. Kako smo financijski jačali, proširivali smo se, a taj proces je trenutno završen s proizvodnjom i uslugama. Najprije smo se bavili samo uslužnom djelatnošću i radili smo isključivo sustave za centralno grijanje. Pozicije su bile takve da smo dosta radili u stambenoj izgradnji, uglavnom u Novom Sadu. Međutim, kako su se u toj domeni poslovanja počele javljati tržišne krize, povukli smo se u proizvodni dio. Sad je ta proporcija ponovo promjenljiva na tržištu. Više je aktualna stambena gradnja nego proizvodnja. Proizvodnja je uvijek problematična, jer ima više obaveza. Zastupljeni su svi ciklusi koji čine jednu proizvodnju, od osvajanja tržišta do osvajanja strojnog dijela proizvodnje. Svi oni nose svoju ljepotu, ali je do cilja ponekad teško doći, pogotovo što smo sve nosili na svojim leđima, bez ikakvih državnih subvencija«, ističe Goluža.

Smanjen plasman robe na inozemno tržište

Kako dalje navodi, najmanje problema imaju s plasmanom robe iz maloprodaje.

»Dolazak do cilja je bio sporiji u odnosu na konkurenciju koja se na tržištu pojavila s ogromnim kapitalom. Mi nismo to osjetili u većoj mjeri, ali činjenica je da su to drugi puno osjetili. Na domaćem tržištu se kao proizvođač treba žestoko boriti sa stranim kapitalom. Država trenutno subvencionira sustave za navodnjavanje. Sistem naplate je ograničen, pa to nije bolno. Ali u sistemu proizvodnje i veleprodaje, s vremena na vrijeme se pojavljuju problemi s naplatom. Dosta smo radili s tvrtkama u Hrvatskoj. Međutim, od kada je počela pandemija koronavirusa, zbog otežanog prelaska granice, onemogućena nam je suradnja i moram biti iskren, fali nam taj dio prometa robe. Izuzimajući taj pad tržišta prema Hrvatskoj, na domaćem tržištu plasman robe je ostao negdje oko nivoa od prije korone. Ali osjetan je i problem u stambenoj izgradnji koja povlači sve drugo za sobom. Očekujem da će to tek biti naglašeno u ovoj godini«, navodi Goluža.

Oscilacije diktiraju cijene

Proizvodnja zahtijeva odgovarajuće uvjete za rad. Počevši od infrastrukture, od energetskog dijela, objekta, pa do strojnog parka i sirovina.

»Mi smo u sistemu sirovina koje su vezane za naftne derivate. Svaka oscilacija na tržištu naftnih derivata automatski se osjeti u proizvodnji. Ima puno uvoznika koji uspijevaju balansirati kako bi zadržali svoje kupce, kao i mi sami. Njih zadržavamo isključivo na nivou cijena. Cijena je jedan od bitnih faktora koji pravi prvi kontakt s kupcem. Tko to uspije, taj ima veći iskorak. Mi sitniji smo u tome lošiji, dok se ovi jači mogu drugačije nositi s tim, jer su kod njih zbog veće proizvodnje veći i troškovi«, kaže Goluža, dodajući da mu je najveći problem u poslovanju cijena repromaterijala i energenata.

»Država nam u tom segmentu ne pomaže. Mi proizvođači tu cijenu plaćamo daleko skuplje nego što bi ona trebala biti na tržištu, s obzirom na količinu potrošnje. Što više energije trošiš, ona je sve skuplja, a to nam je jedan od bitnih faktora koji sudjeluje u formiranju cijene. Sva ta roba je akciznog karaktera, zatim dolazi PDV i onda dolazi do nekog nivoa cijene koja treba biti izražena na tržištu. Do sada nismo bili korisnici subvencije države. Ono što je nudila država kao subvencije, to nam je bilo neprihvatljivo iz razloga što tu sebe nisam vidio u financijskoj isplativosti. Država nam je pomogla u smislu pomoći isplate plaća. Sudjelovali smo u prvom dijelu tog programa s tri minimalne plaće i s polovinom u drugom dijelu te pomoći. Ali to je beznačajna stvar u ciklusu svih drugih obaveza. To je samo plaća, i to neto a ne bruto, koja malim postotkom sudjeluje u svemu drugom. Uzimamo zajmove od banaka koji su nam bili daleko isplativiji od državnih subvencija. Kod banaka se lakše dolazi do financijskog rezultata. Ako želiš nešto više uraditi, uvijek je problem neko financijsko 'guranje'. Imamo planove za budućnost, a ako budemo riješili ući u veći nivo proizvodnje, morat ćemo ući ili u veću kreditnu politiku ili ćemo razmotriti možemo li se uklopiti u neku subvenciju države u odnosu na strance koji dolaze i koji dobijaju daleko više i povoljnijih subvencija od domaćih proizvođača.«

Nedostatak stručne radne snage

U daljnjem planu poslovanja ovog uspješnog gospodarstvenika iz Šida je da ostane na istom programu, ali s proširenim kapacitetima. Trenutno su najviše angažirani na sustavima za navodnjavanje, ali kako on navodi to će trajati dok država bude subvencionirala, ovisno u kojoj mjeri će kupci moći isfinancirati svoje potrebe kako bi mogli doći do određenih rezultata. Kao jedan od problema u poslovanju navodi nedostatak radne snage, koji je posljednjih godina evidentan kod svih privatnika.

»Još uvijek se u privatnom poslu može zaraditi, ali samo onaj tko hoće i želi raditi. Ljudi koji dođu pitati me za posao najprije pitaju kolika je plaća. Kada im kažem da ona može biti u rasponu od 300 do 1.000 eura, u zavisnosti od stručnosti i predanosti poslu, mnogi pokušaju, ali ubrzo odustanu. Oni koji dođu raditi nemaju osnovno znanje niti radne navike. Moje generacije su drugačije odgojene. Kada smo bili mladi, borili smo se da zaradimo vlastiti džeparac. Sada mladi očekuju neki drugi nivo prihoda i pomoć od roditelja. Izgubila se navika, pogotovo zanatlijskog karaktera. Škole su potpuno promijenile program. Nemamo više majstorski nivo posla i kulture. Mi dobijamo tehničare koji bi trebali imati izvjesni nivo obrazovanja, a oni nakon završetka škole mogu raditi samo kao fizički radnici. Veliki su problemi u praktičnom dijelu i mislim da je to velika greška u školstvu. To se već sada osjeti, a tek ćemo to kasnije osjetiti i u gospodarstvu i u proizvodnji«, kaže naš sugovornik.

Na koncu priče zaključuje da je obiteljski posao sigurniji sistem poslovanja. Članovi obitelji nemaju radno vrijeme, posao se radi dok se ne završi, jer isporuka materijala i robe ne može čekati. A upravo zahvaljujući slozi, odgovornosti i velikom povjerenju potrošača ova obiteljska tvrtka postoji i uspješno posluje tri desetljeća.

S. D.