Kolumne
Muskátli – »evergreen kič«
Sugrađani kojima je podjednako bliska kultura i tradicija naroda koji žive u Subotici imali su prošloga petka, 16. travnja, jedinstvenu priliku pogledati dokumentarni film mladog čantavirskog redatelja Csongora Szásza pod nazivom Muskátli, koji je premijerno prikazan u Mađarskom kulturnom centru Népkör.
Kao što i sam naslov kaže, riječ je o filmu koji se bavi fenomenom »muskátli zene«, muzičkim pravcem vojvođanskih Mađara, nastalim sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća i popularnim do današnjih dana. U nekih osamdesetak minuta Csongor Szász, koji se u filmu potpisuje i kao montažer, uspio je posložiti ne samo najznačajnije protagoniste ovoga glazbenoga žanra nego i, gradeći ju slojevito, razviti priču tako da ona bude rasvijetljena s brojem strana koji objektivno i zaslužuje. Tako, uz brojne isječke iz najpoznatijih numera, o sebi i o muzici koju su stvarali govore članovi grupa 3+2, II. Félidő, Sógor, Szivárvány, Echo, Inci és a Non-Stop, te Hetes fogat, ali i muzikolozi, sociolozi, novinari (uglavnom urednici muzičkih programa)..., a dva ključna pitanja na koja u filmu – u maniru najboljih dokumentaraca – redatelj nije imao namjeru dati jednoznačan odgovor svakako su bila: je li muskátli zene kič ili nije, te što je to što ga i danas čini toliko popularnim u ovim krajevima?
Muskátli zene, za one koji iz prve ne prepoznaju o čemu je riječ, je vrsta muzike lakih nota i isto takvoga teksta, nastala na ovim prostorima, a čiji su utemeljitelji i kreatori nerijetko dolazili iz područja rocka, što se itekako odmah dalo primjetiti. Uspoređujući je s »nemađarskom« muzikom (uglavnom u Srbiji i Bosni i Hercegovini) najlakše bi ju bilo povezati s nekoć pogrdnim nazivom »narodnjaci«, čiji su interpretatori sedamdesetih godina prošloga stoljeća na pločama koje su izdavali bili obilježeni vidnim znakom da je to »proizvod« koji podliježe posebnom porezu, obično zvanim šund. Ali, kako se i Zorici Brunclik, Nadi Topčagić i sličnima »dogodilo« da zbog svojih bezazlenih (i bezvrijednih) tekstova s dna muzičke kulture danas stignu skoro do evergreena »narodne muzike«, zauzimajući dragocjenu minutažu čak i na javnom servisu, tako je i kult protagonista muskátlija sve vrijeme opstajao, ne gubeći na popularnosti i značaju od postanka do prestanka, negdje krajem devedesetih.
Ipak, po mnogo čemu muskátli se razlikuje od »narodnjaka« toga doba i opisana usporedba poslužila je samo za lakše poimanje o čemu je riječ. Muskátli zene, naime, predstavlja miks autorskih tekstova, rock obrade tradicionalnih pjesama, ali i prepjeva (na mađarski, naravno) najpopularnijih »stvari« inozemne i domaće muzike koja je od starta dobila svoju brojnu i vjernu slušateljsku publiku, o čemu svjedoče i milijunski tiraži nekih od tadašnjih »longplejki«. I baš kao što su i narodnjaci, kasnije i »turbofolk« (u Hrvatskoj cajke, kao zbirni naziv za sve to), proširili granice svoje popularnosti na cijelu regiju tako su i izvođači muskátli muzike za relativno kratko vrijeme svoju publiku našli i u Mađarskoj. U samom filmu svjedoče o tome dokumentarne snimke s koncerata iz Budimpešte, te navođenje podataka o gradovima u kojima su još (s velikim uspjehom) nastupali uživo, dok su u životu najbolja potvrda za to slušatelji iz Mađarske koji u još postojećim emisijama »želja, čestitki i pozdrava« (uglavnom na mađarskom programu Radio Novog Sada) nerijetko požele poslušati upravo neki od hitova nekad (i danas) mega popularnih bendova. Isto to posvjedočit će i onaj tko je bar jednom bio u ovdašnjim mađarskim svatovima: Egy kicsi ház, Csipke kombiné, Piros, de piros, Nélküled az élet gyötrelem... ravnopravno se smjenjuju s tradicionalima poput Kisbácskai gyerek vagyok, Lakadalom van a mi utcánkban i sličnim prigodnim pjesmama.
I kao što su protagonisti u filmu podijeljeni oko umjetničke vrijednosti muskátli muzike tako je i u svakodnevnom životu: dok jedni mijenjaju stanicu čim čuju prve takve taktove, drugi ju iz istih razloga traže i postavljaju kao zvučnu temu na svom mobitelu. Ono što, međutim, čini istinsku vrijednost ovoga filma svakako je njegov neutralni pristup jednom fenomenu s kojim živimo više od 30 godina. U tom smislu na izbor Zoltána Siflisa da upravo Subotičanima pruži priliku da prvi pogledaju ovo vrijedno djelo nije samo za pohvalu nego i izazov i poticaj »mladim kreativnim snagama« da i sami u svom okruženju pronađu temu koja će svojom aktualnošću privlačiti ljude i nukati na samostalno zaključivanje.
Z. R.
