Intervju

Prošlo vrijeme profita u proizvodnji šećerne repe

Ovog proljeća nastavljen je trend smanjenog interesa vojvođanskih poljoprivrednika za sjetvu šećerne repe. Slična situacija događa se i u Hrvatskoj. Zašto se to događa, kakve su perspektive proizvodnje šećera u Srbiji i Hrvatskoj i što poljoprivredi donose mjere Europske unije? O tome smo razgovarali s Miroslavom Božićem, jednim od najboljih poznavalaca stanja na tržištu šećera, savjetnikom Uprave Hrvatske industrije šećera i predstavnikom ove zemlje u Europskoj udruzi šećerana CEFS. Božić je i vodio pregovaračke aktivnosti Hrvatske vezane uz priključenje Hrvatske Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO) u području poljoprivrede i ribarstva i obnašao je i dužnosti pomoćnika glavnog pregovarača, zaduženog za pregovore u poljodjelstvu i ribarstvu, Ugovoru o stabilizaciji i pridruživanju između Hrvatske i EU.

U Vojvodini se šećerna repa do prije nekoliko godina sijala na oko 75.000 hektara. Protekle dvije godine površine su, može se reći, skoro prepolovljene. Mnogi proizvođači koji su godinama bili u toj proizvodnji odustali su. Činilo se prije dvije-tri godine da ni samim prerađivačima nije u interesu bila sjetva na značajnijim površinama, govorilo se tada o velikim viškovima šećera. Što je razlog?

Zanimljivo je da je pad površina pod šećernom repom u Srbiji sličan padu koji se dogodio u Hrvatskoj u posljednjih desetak godina. Doduše, ovdašnji pad površina je ipak nešto blaži, kao što je i broj aktivnih šećerana u Srbiji veći. Ova činjenica pokazuje kako se kriza na europskom tržištu na sličan način odrazila u obje zemlje, jer je i glavnina prodaje šećera iz Srbije i Hrvatske u posljednja dva desetljeća završavala na tržištima zemalja Europske unije. Glavni razlog za pad interesa farmera za proizvodnjom šećerne repe, i to ne samo u Srbiji i Hrvatskoj, rezultat je nemogućnosti šećerne industrije da ponudi veće ili zadrži iste otkupne cijene za ovu vrijednu sirovinu. Šećerane posvuda u EU posljednje tri godine bilježe uglavnom gubitke i zaokupljene su traženjem načina za preživljavanje u uvjetima drastičnog pada cijena šećera nakon ukidanja sustava proizvodnih kvota koje su bile na snazi 50 godina. To je moralo dovesti do pada otkupnih cijena šećerne repe nakon 2017. godine (od 5 do 15 posto), jer na troškove nabave repe ide nešto više od polovice svih troškova u proizvodnji šećera. S druge strane, ratarske kulture kao što su soja ili kukuruz prolaze kroz blistavo razdoblje visokih burzovnih cijena što farmerima nudi veće mogućnosti zarade uz puno manje ulaganja i rada što je potrebno u proizvodnji šećerne repe, koju se popularno naziva »kraljicom ratarskih kultura«. Sudeći po ovim zbivanjima posljednjih nekoliko godina, čini se da je kraljica ostala bez svoje krune.

Kakva je situacija u sjetvi šećerne repe i proizvodnji šećera u Europskoj uniji?

Teška je situacija, premda ima nekih naznaka blagog oporavka. Nakon tri godine uzastopnog pada sjetvenih površina u EU, (pad površina je skoro 200.000 hektara), ove se godine očekuje skroman porast od 2 do 3 posto. Za razliku od pada sjetvenih površina, koji je u prošloj godini u usporedbi s 2017. godinom kao prvom godinom nakon ukidanja kvotnog sustava iznosio 11 posto, pad proizvodnje šećera u EU bio je puno veći, čak 28 posto. To se dogodilo zato što je i ključni parametar koji pokazuje agronomsku uspješnost sektora, proizvodnja šećera po jedinici površine, u velikom padu, čak 20 posto. Europski je prosjek bio tek nešto preko 10 tona šećera po hektaru, što je najniže u posljednjih 10 godina. U apsolutnim brojkama, proizvodnja repnog šećera je pala na tek nešto više od 15 milijuna tona. Međutim, zadržana je i čak nešto povećana visoka koncentracija industrije šećera te sada najvećih osam kompanija drži oko 93 posto prodaje šećera u EU. Za ogroman agronomski pad uspješnosti proizvodnje repe u Uniji u velikoj su mjeri odgovorne bolesti i štetnici, posebno snažno u prošloj godini tzv. žuti virus, i to ponajviše u Francuskoj koja je desetljećima na vrhu proizvodnje šećera u EU. To je razlog zbog kojeg se ove godine u skoro svim zemljama Unije privremeno odustaje od zabrane korištenja sjemena šećerne repe tretiranog neonikotinoidima. Drugačije jednostavno ne bi bilo moguće uvjeriti europske farmere da zadrže repu u plodoredu. Srbija ima povoljnu okolnost što za nju ta zabrana nije ni bila obvezujuća. Premda su cijene šećera na EU tržištu već 39 mjeseci ispod referentnog praga za javnu intervenciju koji iznosi 404 eura/t, izostala je bilo kakva reakcija pomoći sektoru od Europske komisije. Proizvodnja pada, šećerane se zatvaraju, nagomilani su gubici. Pandemija i cjenovni poremećaj na tržištu nafte doveli su sredinom 2020. do najnižih globalnih cijena šećera u posljednjih 13 godina. Čini se da više nitko na strani šećerne industrije ni ne očekuje pomoć iz Bruxellesa. Preostale nezavisne manje i srednje velike šećerane, u koje se ubraja od ove godine i jedina hrvatska, nadaju se prestanku krize i ubrzano provode restrukturiranje kako bi opstali na tržištu i u ovim uvjetima relativno niskih cijena. Evidentno je da razdoblje visokih cijena šećera koje su učinile ovu proizvodnju u Srbiji i Hrvatskoj iznimno profitabilnom – ostaje nepovratno iza nas.

Srbija je od nekadašnjih dvadesetak šećerana pala na četiri koje još rade. U Hrvatskoj su sada zatvorene dvije šećerane. Očekivano?

Da, može se reći da je to bilo očekivano. Koliko mi je poznato, tranzicija, koncentracija i prvi val restrukturiranja šećerana u Srbiji dovršeni su prije desetak godina. Vlasnici su jako puno uložili u modernizaciju pogona i rekao bih da su relativno spremno dočekali ovo krizno razdoblje. Vjerujem međutim, da ni oni, kao ni vlasnici šećerana u Hrvatskoj, nisu mogli predvidjeti krizu ovakvih razmjera i praktički prepolovljen pad cijena u nekoliko godina. Ulazak Hrvatske u EU je zapravo za šećernu industriju označio kraj ere uspješnog izvoza i visokih zarada. Nekoliko je razloga zbog kojih bi, teoretski gledano, ostanak izvan EU za šećernu industriju bio povoljniji scenarij. Prvo je uvođenje proizvodnih kvota za koje su šećerane čak morale plaćati u proračun Unije određeni iznos za svaku tonu kvotnog šećera. Bez obzira na relativno visoku proizvodnu kvotu, ipak je nakon članstva u EU došlo do ograničenja domaće proizvodnje. Da stvar bude apsurdnija, to je ograničenje najviše pogodilo do tada najuspješniju virovitičku šećeranu kojoj je domaća administracija bez ikakvog obrazloženja dodijelila najnižu kvotu. Nakon toga se smanjuje sirovinsko područje i to je početak kraja za ovu tvornicu. Druga je nepovoljna okolnost promjena trgovinskog režima i smanjena mogućnost rafiniranja sirovog trščanog šećera, što je tradicionalno bio način povećanja korištenja kapaciteta svih triju domaćih šećerana. Konačno, ulazak u EU je značio potpuno slobodan ulazak šećera iz ostalih zemalja Unije na domaće tržište. Sve je u redu dok je taj ulazak na tržišnim načelima. Međutim, tijekom posljednje tri godine je u više navrata zabilježen ulazak šećera iz zemalja Unije po znatno nižim cijenama nego na domicilnim tržištima. Štoviše, po nižim cijenama nego je cijena izvoza šećera izvan EU, što je očit dokaz nefer tržišne utakmice na koju se moralo upozoriti i briselsku administraciju, zasad bez nekog učinka. Zbroj opisanih razloga, uz pad cijena šećera i pad domaćih zasijanih površina, praktički je onemogućio daljnju proizvodnju šećera u više od jedne tvornice od ove 2021. godine. Mjereno veličinom domaćeg tržišta, moglo bi se reći da to jeste očekivano i da je ova odluka vlasnika jedina koja može osigurati dugoročnu održivost proizvodnje repe i šećera u Hrvatskoj.

Može li budućnost za šećerane – jedinu preostalu u Hrvatskoj, one koje još rade u Srbiji, pa i europske – biti izvozna orijentacija?

Ne može. Primat u globalnoj proizvodnji šećera već 40-ak godina ima proizvodnja šećera od šećerne trske, pri čemu je Brazil najveći proizvođač, koji uz to čini više od polovice svjetskog izvoza šećera. To ne znači da više neće biti izvoza europskog repnog šećera, posebno na tržišta mediteranskog područja gdje tradicionalno šećer EU porijekla ima snažnu potražnju. Međutim, objektivno su izvozne mogućnosti limitirane na najviše 10-20 posto proizvodnje, ako EU promatramo kao jednog proizvođača i izvoznika. Donekle je različita pozicija šećerana u Srbiji i jedine preostale u Hrvatskoj koja će sada imati manji ponder u unutarnjoj trgovini na tržištu Unije. Sve donedavno su srpska i hrvatska šećerna industrija bile izrazito izvozno orijentirane. Srpske su šećerane izvozile u prosjeku 44 posto domaće proizvodnje u razdoblju 2014.-2018., a hrvatske čak oko 66 posto, pri čemu su i prve i druge pokrivale gotovo u cijelosti domaću potražnju. U posljednje je dvije godine prosječan udio izvoza šećera u odnosu na proizvodnju u Srbiji smanjen na oko 36 posto, dok je u Hrvatskoj smanjen na 53 posto. Zanimljivo je, međutim, da je u apsolutnim brojkama u obje države izvoz u ta dva razdoblja skoro prepolovljen: u Srbiji je u padu s prosječno 200 na samo 103 tisuće tona godišnje, a u Hrvatskoj je taj pad sa 199 na 101 tisuću tona. Dakle, skoro identične brojke koje potvrđuju izvoz pada i da će zapravo biti uspjeh zadržati sadašnji izvoz.

Rekli ste u jednom razgovoru da je politika poljoprivrednih poticaja Vaša omiljena tema više od 20 godina. Poljoprivrednici u Srbiji uvijek se žale na niske poticaje i uspoređuju se s EU. Trenutačno po hektaru direktnih poticaja dobivaju 4.000 dinara za ratarsku proizvodnju, što je oko 35 eura, dok poticaja za pogonsko gorivo nema. U kom pravcu bi trebala ići agrarna politika kada je riječ o poticajima?

Subvencije u poljoprivredi su zaista moja omiljena tema. Međutim, bilo bi neozbiljno ukazivati na poželjni pravac agrarne politike u Srbiji, nemajući pri tome ažuran uvid u najnovije trendove i specifične izazove s kojima se suočava domaća politika. Možda je najveći izazov odrediti tempo usklađivanja nacionalne politike sa Zajedničkom poljoprivrednom politikom Europske unije. Svim nekadašnjim, a i sadašnjim kandidatima za članstvo u EU je to pitanje bio izazov. Zašto? Zato što se taj ulazak u članstvo, posebno u ranim fazama statusa kandidata, čini jako dalekim. Zbog toga što je to daleko, mislimo kako ima dosta vremena da se prilagođavamo, posebno u nekim segmentima gdje nam se to ne čini da je potrebno već danas. Međutim, nije dobro odgađati stvari za koje znamo da ih treba napraviti ako se žele ostvariti ti »veći« ciljevi kao što je članstvo u EU. Primjer visine potpora koji ste naveli je zapravo dobar primjer na koji nije lako dati jednoznačan odgovor koji bi izbor bio optimalan. Ako su u zemlji kandidatu, primjerice, direktne potpore bitno niže od onih u EU (takve su bile u Baltičkim zemljama, a čini se danas u Srbiji), onda je razumno povećavati postupno iznos tih potpora. Ako su prije članstva te potpore više od prosječne potpore u EU (kao, primjerice, u Hrvatskoj), onda bi bilo razumno postupno smanjivati te potpore. Kažem bilo bi razumno, ali pokazalo se u praksi politički teško provedivo. S druge strane, direktna plaćanja u EU znače potporu dohotku koja se isplaćuju uz ispunjavanje određenih uvjeta. Od farmera se očekuje poštivanje uvjeta u pogledu zaštite okoliša, sigurnosti hrane, dobrobiti životinja, a od državne administracije da uspostavi efikasan sustav kontrole ispunjavanja tih uvjeta. Dugoročni je interes farmera, a i cijelog sektora, da kreatori politike u Srbiji pronađu pravu mjeru približavanja domaće politike okviru EU politike, i to onom koji će biti u primjeni nakon 2022. godine.

Zanimljivo bi bilo usporediti sa situacijom u Hrvatskoj koliko se politika poticaja razlikuje od one u Srbiji.

Velike su razlike. Najviše zbog toga što je opći okvir u slučaju Hrvatske zadan, to je politika EU koja u mnogim stvarima ne dozvoljava improvizacije na nacionalnoj razini. Tu mislim i na mjere politike za koje bi se moglo ocijeniti da narušavaju unutarnje tržište Unije. Bilo je tih razlika i prije, i to je sasvim normalno. Treba znati da ne postoje bilo koje dvije zemlje u Europi, vjerujem i u svijetu, koje imaju potpuno identične mjere poljoprivredne politike. Ono što najprije upada u oči je razlika u nivou potpore. U Hrvatskoj je ta potpora puno viša. Međutim, nivo direktnih plaćanja i ukupne poljoprivredne potpore u Hrvatskoj je viši i od najvećeg broja država u EU. To je posebna i kompleksna priča koja ima drugu stranu medalje, a to je zaostajanje hrvatske poljoprivrede za prosječnom efikasnošću koja doseže jedva četvrtinu efikasnosti u starim zemljama članicama EU. Činjenica je da je srpska poljoprivreda, bez obzira na nizak nivo subvencija, najveći neto izvoznik poljoprivrednih proizvoda u grupi desetak zemalja šire regije, što je zapravo prva potvrda njezine globalne konkurentnosti. Međutim, za potpuniju ocjenu uspješnosti poljoprivrede kao sektora potrebno je poznavati nivo stvaranja dodane vrijednosti, posebno u odnosu na korištene resurse. Krajnji bi cilj subvencija bio da podižu nivo efikasnosti i tehnološke razvijenosti, a ne samo da zaštićuju farmerski dohodak. Idealno bi bilo da se subvencije usmjeravaju tako da se za svaki pojedinačni cilj politike primjenjuje takav oblik mjera koji najviše odgovara tom cilju. U tom smislu bih zaključio da ne mora nužno biti loše ako je nizak nivo ovih neproduktivnih subvencija koje čine direktno plaćanje dopunjeno izdašnim mjerama strukturne potpore u koje spadaju investicijske mjere iz ruralnog razvoja.

Kada sagledavate efekte ulaska Hrvatske u Europsku uniju kroz ono što je dobila hrvatska poljoprivreda, može li se reći da su ti pomaci značajni i jesu li mogućnosti koje je dalo članstvo u EU dobro iskorištene?

Teško pitanje. Najprije bismo trebali definirati što su značajni pomaci, a onda bismo se morali dogovoriti kako ćemo definirati uspješnost poljoprivrede u pogledu korištenja prilika koje se nude članstvom u Uniji. Nema sumnje da sveukupno gledajući poljoprivreda ima ogromnu korist od članstva u EU. To posebno vrijedi za zemlje koje ulaze s relativno velikim zaostatkom u pogledu razvijenosti u odnosu na prosjek Unije. Poznato je da je poljoprivreda jedan od većih dobitnika i hrvatski primjer to također potvrđuje. Međutim, to ne dolazi preko noći. Potrebno je više godina da se počnu ozbiljnije koristiti mogućnosti koje nude mehanizmi zajedničke politike, posebno izdašna podrška iz ruralnog razvoja, ali i direktnih plaćanja koju smo ispregovarali u našim pregovorima prije ulaska. S druge strane, nije sve ružičasto. Postoje i gubitnici unutar poljoprivrednog sektora, što se najbolje vidi iz ubrzanog smanjenja broja poljoprivrednih gospodarstava. U Hrvatskoj je to bilo manje dramatično nego u Bugarskoj i Rumunjskoj, ali je tamo zabilježen brži porast produktivnosti. Sve ima svoju cijenu. Čini mi se da je najkritičnije razdoblje bilo u prve 2-3 godine članstva. Zbog ograničenja nacionalnog budžeta i postupnog povećanja dotoka sredstava iz Bruxellesa, poljoprivrednici su ostali uskraćeni u odnosu na ono što su teoretski mogli dobiti. Međutim, u kratkom je roku potpora skoro utrostručena i to sada počinje davati vidljivije efekte. Zasad više u pogledu visokog dohotka poljoprivrednika, a manje u porastu poljoprivredne proizvodnje. Aktualna globalna pandemija je omogućila neke nove i dodatne oblike pomoći farmerima, jer je i šteta koju trpe neki sektori stvarno neusporediva s bilo čim u prošlosti. Prodaja vina je npr. više nego prepolovljena, ali i brojni drugi sektori su stradali. Hrvatskoj je za 2021. i 2022. odobreno nešto više od 200 milijuna eura dodatne pomoći poljoprivrednicima koja će se u najvećoj mjeri provesti prema pravilima koja vrijede za mjere ruralnog razvoja. Malo je vjerojatno da bi to bilo moguće da smo ostali izvan EU, bez obzira što je u tim sredstvima i djelomičan doprinos naših poreznih obveznika zajedničkoj blagajni Unije.

Intervju vodila: Zlata Vasiljević