Tema Tema

Sinjska alka – simbol borbe za slobodu

Sinjska alka je hrvatska viteška igra. Održava se svake godine u nedjelju u prvoj trećini kolovoza u Sinju, na godišnjicu pobjede nad turskim osvajačima 14. kolovoza 1715. godine. Na taj dan je 700 hrvatskih vojnika iz Sinja uspjelo odbiti navalu vojske turskog seraskera Mehmed-paše Čelića, koja je brojala 60.000 vojnika. Alka je nastala u vrijeme kada su u Europi postojale mnoge slične viteške igre, koje su danas prepuštene zaboravu. Sinjska alka je 2010. upisana na UNESCO-v popis nematerijalne svjetske kulturne baštine u Europi.

Sinj je stoljećima kamen međaš između primorja i kontinenta, obgrljen bliskim planinskim vrhuncima, s Cetinom i njenim pritokama. Rušili su ga i palili osvajači, nametali tuđe jezike, vjeru i običaje, ali Sinj je uvijek bivao snažniji, nepokolebljiv i prkosan. Alka je simbol svake borbe za slobodu, za mir i ognjište, za vjeru i nadu. Tako ujedinjuje prošlost i budućnost, slavi čast i poštenje, običaje i junaštvo i hrabrost. Naziv alke (tur./arap. halqa: prsten, obruč) potječe od detalja podloge stremena na sedlu zaplijenjenog konja turskog serasker-paše Čelića.

Pucaju mačkule, svira budnica

O manifestaciji viteške igre Sinjska alka razgovarali smo s dipl. arheologom i dipl. povjesničarom umjetnosti Borisom Filipovićem Grčićem, koji je od 2001. do 2015. bio ravnatelj Kulturno-umjetničkog središta Sinj, gradske ustanove koja se bavi organizacijom društvenih i kulturnih zbivanja u gradu Sinju, a od 2015. godine je voditelj Muzeja Sinjske alke. U razgovoru smo se prvo dotaknuli povijesti Sinjske alke.

»Organizator Sinjske alke je Viteško alkarsko društvo Sinj i u okviru svog organizacijskog djelokruga u organizaciji sudjeluje veliki broj članova Društva. Odigravanje alke u Sinju se u kontinuitetu održava preko tri stoljeća. Alka se u Sinju održavala kao redovna svakogodišnja Alka s državnom potporom, odnosno darovima slavodobitniku, zatim kao običajna Alka na svečanost Velike Gospe, 15. kolovoza, kao i u bilo koju drugu svečanu ili posebnu prigodu. Kod ovih posljednjih darove slavodobitniku su pripremali mjesni krajiški zapovjednici, odnosno kolunel i serdari. Spomenuta redovna svakogodišnja Alka se do 1820. godine uvijek trkala na pokladni utorak, potom prema rođendanu vladara, koji je za Franje Josipa I. i Karla I. padao u polovicu kolovoza, čime sa ujedinila s običajnom Alkom za Veliku Gospu. Nakon 1918. godine Alka se održavala prve nedjelje iza Velike Gospe. Iza Drugog svjetskog rata ustalilo se da se održava svake prve nedjelje u kolovozu – kako piše u tadašnjem Pravilniku: 'vodeći računa o povezanosti ove igre s kolovozom, mjesecom slavne obrane Sinja od turske opsade i ustanka naroda Dalmacije protiv fašizma 1941. godine (10. kolovoza)'. Taj dan odigravanja, prva nedjelja u kolovozu, ostao je do danas. Koliko znamo, nije se trkala nekoliko godina u vremenu od 1811. do 1817. godine, i za Drugog svjetskog rata, od 1941. do 1943. Bila je samo jednom odgođena za više mjeseci, godine 1855., zbog kolere. Možemo također pretpostaviti i da se Alka u Sinju nije održavala ni u godinama kužnih epidemija u 18. stoljeću«, kaže Filipović Grčić, a nakon o povijesti ove viteške igre, razgovarali smo o samom nadmetanju sinjskih alkara.

»U nedjelju, na dan Alke, u šest sati ujutro s Grada počinju pucati mačkule, a Gradska glazba svira budnicu prolazeći glavnim ulicama Sinja. Na Gradu se zatim održava misa te zatim prigodno povijesno predavanje, čemu uz veći broj Sinjana nazoče i alkari i momci u odorama. Vojvodin ađutant sa svojim momkom, tijekom jutra, vozeći se u kočiji, obilazi predstavnike mjesne vlasti, vojske i crkve, pozivajući ih na Alku. U 14 sati s Grada se ponovno oglase mačkule. Momci u rano poslijepodne odlaze svaki k svome alkaru i pomažu mu u pripremi za natjecanje i u opremanju konja. Alkari se zatim, na razigranim konjima, sa svojim momcima, te arambaša i njegov zamjenik, okupljaju kod alajčauša, a također i glazba. Tu se oblikuje povorka koja prolazeći preko središnjega gradskog trga na kojem alkarskim pozdravom, spuštanjem kopalja i usmjeravanjem pogleda prema crkvi iskazuju štovanje Čudotvornoj Gospi Sinjskoj. Zatim preko Petrovca dolaze u Alkarske dvore kod vojvode, gdje se već okupio ostatak povorke – barjaktar s pratnjom, ađutant, edek s vodičima, štitonoša i buzdovandžije. Tu se oblikuje cjelovita povorka koju pred polazak pregleda vojvoda. Nakon toga povorka se zaputi iznad Alkarskih dvora ulicom Kvartiri, preko Kamička na vrh Pijace pa preko nje na Petrovac i vrh Alkarskog trkališta«, kaže Filipović Grčić i u razgovoru nas dovodi do samog natjecanja.

Neka trka otpočne

»Nakon višetjednih priprema i natjecanja za Baru i Čoju, te razrađenih ceremonijalnih događanja tijekom dana Alke, natjecatelje nalazimo konačno na početku trkališta. Sve je u njihovoj trupi pripravno za početak utrke, kao i u vojvodinoj loži gdje uz njega i njegova ađutanta sjede časni sud i zapisničar. Gledalište vrije od iščekivanja početka natjecanja. Alajčauš dolazi pred vojvodu, pozdravlja ga i izvješćuje: »Vojvodo, sve je spremno za početak prve trke Alke, očekujen tvoju zapovid«. Vojvoda tada zapovijeda: »Neka prva trka otpočne!«, a alajčauš odgovara: »Razumin, vojvodo!« Trubač stupi na sredinu trkališta i dade znak trubom – poziv prvom alkaru da može početi utrku.

Službena komunikacija između sudionika Alke odvija se na sinjskom ikavskom dijalektu.

Ako alkar ne odnese alku na koplju, ne vraća se na konju pred alkarsku ložu, a namještač alke objavljuje: »Alkar (taj i taj) promašio« (ako alkar ne pogodi alku). Ili: »u ništa« (ako alkar udari alku, ali je ne odnese na koplju). Ali, kad alkar pogodi »u sridu«, u samo središte alke, gledalište pljeskom i uzvicima slavi, glazba zasvira veselu koračnicu, a istovremeno opali mačkula na Gradu. Svi glasno slave taj junački čin«, kaže Filipović Grčić i pojašnjava kako u alkarskom natjecanju može sudjelovati najmanje 11, a najviše 17 najboljih alkara kopljanika, uključujući i njihovog zapovjednika alajčauša.

Pravila natjecanja

Alka je viteško natjecanje u kojem alkari jašući na konjima duboko, ne odižući se iz sedla u punom galopu kopljem gađaju željeznu alku obješenu o konopu preko trkališta. Koplje je dugačko od 290 do 300 cm, a alka se nalazi na visini od 332 cm, mjereno od zemlje do središta alke.

»Pogodak u srednji kolut nosi 3 punta (boda), u gornji pregradak 2, a u dva pregratka sa strana po 1. Pogodak 'u sridu' oglašava se s glazbom i mačkulama, topovskim pucnjem sa sinjskog Grada. Pobjednik je onaj tko skupi najviše punata iz tri trke. Često se igra pripetavanje, doigravanje alkara koji nakon tri utrke imaju jednak broj punata. Vrijeme za koje alkari u trku prijeđu put od Biljega do alke ne smije biti sporije od 13 sekundi. Biljeg je naziv za mjesto u dnu alkarskog trkališta, u blizini Velikog mosta na ulazu u Sinj, od kojeg alkari na konju polaze u trku stazom dugom oko 160 metara do alke«, kaže Filipović Grčić i navodi kako je alka kolut od kovanog željeza s dva koncentrična prstena spojena trima zrakastim prečkicama koje dijele prostor između navedenih prstena, odnosno obruča, na tri jednaka dijela.

»Dimenzije alke, prema današnjim metričkim mjerenjima, navode se još u Statutu Alke iz 1833. godine. Mjereći unutrašnju stranu obručâ, veći prsten ima promjer od 131,7 mm (ili 5 palaca po Statutu iz 1833.), a manji 35,1 mm (1,1/3 palca). Obruči i prečkice debeli su 6,6 mm (1/4 palca) i trokutastog su presjeka, tako da su sa strane s koje se gađa kopljem šiljasti.

»Petlja za vješanje alke nalazi se na polovici jednog od triju jednakih lukova većeg kruga alke.

Međutim, povijesni likovni prikazi i stare fotografije, čak i neposredno iza Drugog svjetskog rata, dokumentiraju alku ponešto drukčijeg oblika, s polukrugom u gornjem i dvama četvrtkrugovima u donjem dijelu te, naravno, sa središnjim prstenom. Postoji starije mišljenje da se takav oblik koristio u posebnim, svečanim utrkama Alke, da bi zbog lakšeg pogađanja u dva i sukladnog većeg broja punata, bile zanimljivije i atraktivnije. Alkarsko koplje je sive boje, napravljeno od tvrdog drveta. Dugačko je 290 do 300 centimetara, promjera 33 milimetra. Na njegovu vrhu je željezni šiljak dužine 30 centimetara. Nešto ispod polovice koplja je jabuka, drveni kružni štitnik za ruku. Na dnu koplja nalazi se zadebljanje u koje se stavlja olovo radi balansiranja prilikom gađanja. Alkar o lijevom boku nosi sablju«, kaže Filipović Grčić i ističe kako je, koliko alkarsko nadmetanje toliko i dojmljiva i svečana povorka.

»Na njenom čelu nalaze se momci sa svojim zapovjednikom, arambašom. Zatim ide limena glazba, pa buzdovandžije i štitonoša, te alkarski barjaktar s pratiteljima barjaka. Slijedi konj edek s dvojicom vodiča te vojvoda, zapovjednik cijele Alke, sa svojim ađutantom ispred. Zatim slijede alkari kopljanici sa svojim zapovjednikom, alajčaušom, na kraju. Alkari konjanici nose starinske viteške odore, pješaci momci svečanu narodnu nošnju, a glazbari odjeću s elementima narodne nošnje. Alkar na dan glavne utrke obuče na sebe starinsku narodnu nošnju, u najljepšem njezinu sjaju, učinjenu po nošnji iz doba cetinskih knezova Nelipića – veli Pravilnik Alkarskoga društva iz 1902. godine. Riječ je zapravo o odorama koje imaju izvorište u nošnji domaćeg višeg društvenog sloja u 18. stoljeću, zatim u istovremenim domaćim konjičkim, viteškim odorama, uz utjecaj tadašnjih europskih uniformi lake konjice. Domaća viteška nošnja, zapravo odora mletačke hrvatske konjice, doživljavala se i dijelom nacionalnog ponosa.«

Staza, gradska ulica i prometnica, sjenovita aleja s velikim kestenovima, u dane odigravanja Alke oblikuje se posipanjem pješčane podloge, a uz nju se postave montažne sjedaće tribine, palke, za oko 5.000 osoba. U dane natjecanja, za Baru, Čoju i Alku, redovito se okupi ukupno oko 15.000 posjetitelja.

Zvonko Sarić

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika