Tema

Međimurska popevka – zaštitni znak hrvatskog identiteta

Međimurska popevka, kao izvorni napjev, neizostavan je dio današnje tradicijske kulture međimurske regije, u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske te omiljen i prepoznatljiv glazbeno-tradicijski znak hrvatskog identiteta toga kraja. Danas se međimurska popevka izvodi najviše u ruralnim sredinama u Međimurskoj županiji u različitim prigodama, kao što su blagdanske svetkovine, krštenja, svadbe, karmine, žetve, bratve grožđa kako glasi stari međimurski termin za berbu, a osim u Međimurskoj županiji ova popevka se pjeva i drugdje u Hrvatskoj.

Izvorni zvuk međimurskih popevki možemo čuti i kao inspiraciju i komponentu u djelima klasične i pop-rock glazbe. Njeni najstariji sačuvani tekstualni zapisi potječu iz 16. stoljeća, a 2013. godine uvrštena je u registar hrvatskih kulturnih dobara, dok je 2018. godine proglašena nematerijalnom svjetskom kulturnom baštinom pod zaštitom UNESCO-a.

Tradicijski napjev Međimurja

Međimurska popevka sastoji se od stihova koji se pjevaju na melodiju (vižu), oblikujući pjesmu (pesem), dok se ritmičke strukture napjeva pjevaju s naglašenom osjećajnošću. Povijesno gledano, međimurska popevka bila je pretežito solistički vokalni žanr koji su njegovale žene. Danas ga izvode pojedinci i grupe, žene i muškarci, u vokalnim, vokalno-instrumentalnim ili instrumentalnim te jednoglasnim i višeglasnim izvedbama, kao glazbeni žanr ili inkorporirani u ples.

Popevke se pjevaju s izrazitom osjećajnošću, a kod samih stihova prevladava lirika. Pjesme su velikim dijelom u obliku balade ili romance ljubavnog karaktera, ali i sa zavičajno-domoljubnim, obredno-običajnim i drugim sadržajem. Proteklih stoljeća popevka se pjevala a cappella, dakle, bez pratnje glazbala, da bi se kasnije postupno uvodili prateći instrumenti, koji su zastupljeni na području Međimurja, kao što su tamburice, cimbule, citra i dr.

Brojni su skladatelji i etnomuzikolozi zapisivali, proučavali i koristili međimursku popevku u svojim djelima, među kojima su najpoznatiji Vinko Žganec, Josip Štolcer Slavenski, Florijan Andrašec i Lidija Bajuk. Facinantan je podatak kako je svećenik, sveučilišni profesor, muzikolog i melograf Vinko Žganec (Vratišinec, 1890. – Zagreb, 1976.) od početka 20. stoljeća pa do svoje smrti skupio oko 6.000 popevki, plesova i običaja iz Međimurja, te još više tisuća zapisa narodnih napjeva u cijeloj Hrvatskoj i susjednim zemljama.

Knjiga Hrvatske pučke popijevke iz Međimurja (1916.) Vinka Žganca bila je krunski dokaz u Versaillesu 1920. godine da je Međimurje hrvatski, a ne mađarski etnički prostor. Popevka je jedan od najvažnijih izražajnih oblika putem kojeg Međimurci grade svoj osjećaj identiteta i kontinuiteta.

Povezivanje tradicije i suvremenosti

Nije mali broj suvremenih glazbenika u Hrvatskoj koji su na svoj način pristupili međimurskom foklornom naslijeđu.

Zagrebačku pjevačicu, trubačicu i performericu, autoricu više kazališnih predstava, članicu Kuće ekstremnog kazališta i grupe Cul-de-sac Andreju Kurelec Košavić s glazbenikom Darkom Rundekom i Ekipom Ftičeki povezao je 2019. godine, rad na albumu Mura, Mura. Kurelec Košavić je izabrala 12 svojih najdražih međimurskih pjesama, koje je odavno željela otpjevati i snimiti, a Rundek je preuzeo ulogu umjetničkog voditelja. S Andrejom smo razgovarali o nastanku ovog projekta i njenoj ljubavi spram međimurske popevke.

»Kazališna redateljica Sanda Hržić je u to vrijeme scenski oblikovala nastup Rundeka i Ekipe za obljetničku turneju Apocalypso Now. Znala je kako su radosno uigrani muzički i ljudski ih zamolila da nađu datum za jedan vikend snimanja sa mnom, jer je i ona veliki fan međimurskih pjesama kao i ja. Snimanje je uspjelo izvan svih naših očekivanja. Album je snimljen u dva dana. Pjesme su snimljene uglavnom iz prvog pokušaja. Inače, nisam rasla uz pučke popevke iz Međimurja, po majci sam Zagorka. A otkuda ta ljubav, sklonost k međimurskoj popevki, napjevu? Prvi puta sam se susrela s međimurskom popevkom u osnovnoj školi, pjesma se zvala Sončece, s kojom sam pobijedila na međunarodnoj smotri folklora. Tu je počela fascinacija melodijom i tekstom međimurskih popevki, koja me i danas ne napušta. Meni je osobno to blues, a ja sam prvenstveno blues pjevačica. Svaku riječ i svaki ton osjećam duboko u sebi. Najsretnija i najtužnija sam kada ih interpretiram. Odabrala sam 12 svojih tada najdražih pjesama zbog osjećaja koje izazivaju u meni i za koje sam znala da ih mogu interpretirati s lakoćom, iz duše. Darko Rundek i Sanda Hržić su se u potpunosti složili s mojim izborom pjesama«, kaže Andreja i naglašava kako je međimurska popevka poseban dio kulture i prepoznatljiv znak hrvatskog identiteta najsjevernijeg dijela Hrvatske, te da njena pentatonika dolazi iz najstarijih izvora muzike.

Nadgradnja pjesama i dimenzija eksperimenta

»U realizaciji albuma sudjelovali su Rundek i Ekipa Ftičeki – Darko Rundek na gitari, basu i glasu; Igor Pavlica na trubi, s njima dvojicom sviram i u Cul de Sacu; Ana Kovačić na saksofonu, mlada, ali paprena; Silvio Bočić je svirao bubnjeve, gitaru i vibrafon; Miro Manojlović je svirao udaraljke i vibrafon, a Roko Crnić kontrabas. Pozvali smo još Natašu Radušić na mandolini i violinista Marka Firsta, koji su članovi grupe Cinkuši, a ftičeki se na međimurskom kaže za ptičice. Realizacija-ostvarenje albuma Mura, Mura podrazumijevala je i sadržavala nadgradnju odabranih pjesama i dimenziju eksperimenta. Pustili smo da nas atmosfera slobodno vodi i nismo radili aranžman kako se to inače radi nego improvizirali ‘na slušanje’«, kaže Andreja i navodi kako je Darko Rundek vodio snimanje i davao smjernice.

»On je također i miksao album i time definitivno uobličio pjesme. Snimali smo u zagrebačkom DM studiju, s Mariom i Zvonimirom Domazetom. Taj je studio prostran, u njemu se može snimiti čitav orkestar istovremeno i uživo, napravili smo ugodnu atmosferu, svjetla, tepihe. Mario i Zvone su pažljivo i diskretno pratili proces, i oni su muzičari.«

U razgovoru o popevkama iz Međimurja, Andreja kaže kako ih karakterizira slavenska pentatonika u melodiji i direktna i duboka poezija u stihovima.

»Svaka pjesma je priča iz stvarnoga života. Pjevaju se kada se vesele, kada tuguju, a najviše kada rade. U stihovima se izmjenjuju humor, radost, nevolja i tuga. Pretežno su to pjesme o ljubavi. Svaka interpretacija je drugačija, ali intenzitet osjećaja je uvijek isti, emotivan, snažan, ranjiv i životan. Nekada su taj pretežito solistički vokalni žanr njegovale žene, ali su u KUD-ovima pjevali i muškarci«, kaže Andreja i naglašava rad Vinka Žganca koji je zapisivao i međimurske narodne napjeve i tekstove, jer bez njega ne bi bilo toliko opsežne dokumentacije.

»Međimurska popevka je baština svijeta. Međimurska popevka upisana je na UNESCO-vu listu nematerijalne svjetske kulturne baštine. Moje mišljenje je da je velikim dijelom za to zaslužna Elizabeta Toplek, odnosno Teta Liza, pjevačica međimurskih narodnih pjesama u izvornom obliku. Ona je ostavila najdublji doprinos što čovjek može posvetiti i ostaviti nekom naslijeđu. Međimurska popevka je uvrštena na listu UNESCO-a 2018. godine, i na svu žalost Teta Liza to nije doživjela. Album Mura, Mura je posvećen njoj«, kaže Andreja Kurelec Košavić.

Zvonko Sarić