Tema
Hrvati u Bugarskoj – prisutni u povijesti, nevidljivi u sadašnjosti
Priča o Hrvatima u Bugarskoj u neku je ruku nastavak priče o Hrvatima na Kosovu, odnosno o trgovcima iz Dubrovačke Republike koji od srednjeg vijeka trguju a zatim se i nastanjuju na ovome području, osnivajući svoje kolonije. Povijesni zapisi govore o dubrovačkim trgovcima u Bugarskoj još iz doba osmanlijske vlasti u toj zemlji i o njihovoj velikoj ulozi u okupljanju bugarskih domoljuba u borbi za oslobođenje od osmanlijskih vlasti.
»Dubrovčani su imali mnogobrojne i dobro organizirane kolonije po Bugarskoj te su u to doba bili vrlo važnim čimbenikom u bugarskoj trgovini. Slijedom toga ostvarili su veliki kulturno-politički utjecaj. Bugarski domoljubi okupljali su se u dubrovačkim trgovačkim kolonijama (fak‑torijama)«, navodi se u Leksikonu hrvatskog iseljeništva i manjina, Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar iz Zagreba. Kao druga velika skupina navode se i bosanski franjevci koji su u XVII. i XVIII. stoljeću osnivali i organizirali škole po Bugarskoj u kojima su bili učitelji. U XVIII. stoljeću se prisustvo Hrvata bilježi u Čumenu, Plovdivu i Sofiji. Hrvati su se u Bugarsku doseljavali i kasnije u više navrata, najviše zlatari i trgovci iz Janjeva koncem XIX. i početkom XX. stoljeća, pa tako danas Hrvati u Bugarskoj na neki način predstavljaju ogranak janjevačkih Hrvata s Kosova. Kao gradovi u kojima žive danas spominju se Sofija, Plovdiv, Čiprovci i Ruse.
Zbog službene politike postali Bugari
Danas u Bugarskoj živi mali broj Hrvata i njihovih potomaka. Naime, zbog službene politike matičari su doseljene Hrvate upisivali kao Bugare, prigodom vjenčanja, smrti i rođenja a zbog asimilacije danas ih veoma malo govori hrvatskim jezikom. Također je i višedesetljetni komunizam rastakao identitet Hrvata u Bugarskoj pa je teško procijeniti njihov broj. Prema procjenama iz različitih izvora, taj broj se kreće od nekoliko stotina do nekoliko tisuća. U Sofiji ih je prema nekim procjenama oko 600, navodi se u Leksikonu.
Predstavnica hrvatske manjine iz Bugarske u 2. sazivu Savjeta Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan RH Hristinka Jankova, koja je i predsjednica Kulturno-prosvjetnog društva Hrvata u Bugarskoj, je u jednom intervjuu za Večernji list opisala povijest i situaciju Hrvata u Bugarskoj danas: »Prvi Janjevci su u Bugarsku došli 1890. Drugi val doseljavanja bio je 1930. godine. Janjevci su dolazili u velike gradove – Sofiju, Plovdiv, Jambol i druge. Bili su zlatari ili trgovci jednostavnim nakitom. Obilazili su tržišta, sajmove u gradovima i selima te prodajom umjetničkih djela izdržavali svoje višečlane obitelji. Kao uzorni katolici održavali su katoličku vjeru i za vrijeme socijalizma u Bugarskoj. U Sofiji je 1945. bilo 80 obitelji, a njihov drugi dom bila je crkva svetoga Josipa u tom gradu«.
Prema procjeni Veleposlanstva Republike Hrvatske, navodi Milan Bošnjak, broj Hrvata u Bugarskoj se danas kreće oko 500. Što se tiče ostvarivanja manjinskih prava, Hrvati kao ni druge etničke zajednice, nemaju priznat status nacionalne manjine jer Bugarska zastupa ustavni princip jedinstvene nacije i ne priznaje status nacionalnih manjina drugim etničkim skupinama.
U Bugarskoj su danas Hrvati slabo organizirani, od udruga i organizacija spominju se Kulturno-prosvjetno društvo Hrvata u Bugarskoj, Građansko društvo Hrvata u Bugarskoj, Udruga bugarsko-hrvatskog prijateljstva Biskup Josip Juraj Strossmayer, časopis Hrvatska riječ, Katedra hrvatskoga jezika u Sofiji. U bugarskom parlamentu djeluje Grupa bugarsko-hrvatskog prijateljstva koja je jedna od najbrojnijih. Od studenoga 2002. u Sofiji djeluju hrvatski karmelićani koji su ostavili značajan trag u ovoj zemlji.
Otvorena pitanja su, navodi Bošnjak, nepriznat status nacionalne manjine, slaba organiziranost Hrvata koji žive u Bugarskoj, nedostatna financijska potpora domicilne države za kulturne programe i projekte postojećih hrvatskih udruga.
Konkatedrala sv. Josipa i Čiprovski ustanak
Povijest konkatedrale sv. Josipa i župe istog imena u Sofiji počela je 1875. godine, kada je mons. Francesco Renaldi iz Plovdiva u Sofiju poslao oca Timotea Gronde da Strone iz Bielle (Pijemont, Italija), kao biskupskog vikara kako bi se brinuo za katolike koji žive i rade u gradu.
Naime, do Čiprovskog ustanka 1688. godine sjedište sofijskih biskupa i nadbiskupa bilo je u mjestu Čiprovci. U tom se gradu dogodio 1688. Čiprovački ustanak, koji je bio vrhunac dotadašnjeg suprotstavljanja bugarskog naroda osmanskoj vladavini. Ustanak je bio djelo bugarskih katolika, čija se povijest prepliće s djelovanjem katoličkih misionara franjevačke provincije Bosne Srebrene, Hrvata po narodnosti, piše prof. dr. Svetlozar Eldarov.
»Čiprovski ustanak i kulturno-vjerski rad bosanskih franjevaca zauvijek su postali nerazdvojivo povezani i zajedno simboliziraju drugi pol političkih težnji Bugarske i Bugara, osuđenih zakonima geopolitike na svoj položaj između Istoka i Zapada. Osmanska vladavina otežavala je, ali nije uspjela prekinuti odnose Bugara sa Zapadom, a u ono vrijeme to su uglavnom bili Katolička crkva i europski katolički narodi. Najbliži od njih su Hrvati, s kojima bugarski narod ima dugogodišnje i bliske odnose. Dubrovački su trgovci još u XIII. st. utvrdili smjerove putovanja kopnom i morem i utemeljili svoje kolonije u ključnim gradovima. Njihovim tragovima je 1595. g. krenula i prva misija bosanskih franjevaca, koju je vodio Petar Solinat (prema imenu grada Soli, danas grad Tuzla, u Bosni). Nastanili su se u Čiprovcima, gradiću u sjeverozapadnoj Bugarskoj, čiji su žitelji bili katolici, kao i njihovi susjedi u okolnim selima. Podrijetlo Čiprovčana povezuje se s negdašnjim saksonskim rudarima, ali snažna je i dubrovačka veza«, piše Eldarov.
»Rat Svete lige protiv Osmanske imperije, od kojeg je Čiprovski ustanak tijekom 1688. g. samo jedna mala epizoda, nije uspio donijeti slobodu bugarskome narodu. Ipak, otad započinje novo poglavlje bugarske povijesti, u kojemu će potomci čiprovskih ustanika pronaći svoje mjesto i biti most između Istoka i Zapada i dio raznolikih bugarsko-hrvatskih odnosa kroz stoljeća«, zaključuje Eldarov.
Čiprovci su danas mjesto povijesne poveznice Hrvatske i Bugarske. Iz ovog mjesta potiče i obitelj Pejačević, iako su pod prethodnim imenom Parčevići stigli u Bugarsku u 15. stoljeću s područja BiH. Đuro Pejačević je zajedno s nekolicinom Hrvata i Bugara, nakon poraza u Čiprovačkom ustanku protiv Turaka 1688. godine, izbjegao u Slavoniju i Srijem na područje bivše Austro-Ugarske Monarhije, gdje su stekli plemićku titulu grofova. U Čiprovcima je obitelj Pejačević uživala poseban ugled, ne samo zbog stečenog bogatstva već i zbog uloge u nacionalnom i prosvjetnom osvještavanju stanovništva. Danas glavna ulica u Čiprovcima nosi ime Pejačevića, a stanovništvo je dobro upoznato s povijesnom ulogom ove obitelji, kao i bosanskih franjevaca i hrvatskih obitelji pristiglih iz dubrovačkog zaleđa, koji su ostavili snažan pečat u ovom kraju. Mjesto Čiprovci danas su povezani s mjestima u kojima su stolovali Pejačevići, kao što su Osijek (Retfala), Našice i Virovitica.
J. D.
