Tema

Stazama vlastitog identiteta

Kada bismo u proteklih 19 godina obrazovanja na hrvatskom jeziku »zavirili« u pojedine škole, mogli bismo  vidjeti da su neke višečlane obitelji u cjelovitoj nastavi prisutne od samih početaka. Jedna od takvih je obitelj Nade i Pere Ivkovića iz Male Bosne, koji imaju petero djece, četiri kćeri: Anu, Kristinu, Josipu i Mariju, te sina Luku.

Pozivu da posvjedoče o svom vlastitom iskustvu u cjelovitoj nastavi odazvali su se s radošću svi petero. Neki od njih su i danas pristuni u školi, no uloge su im poprilično različite.

Prva generacija u srednjoj školi

Ana (sada Gaković), Kristina, Josipa i Marija završile su osnovnu školu Ivan Milutinović u svome rodnom mjestu – u Maloj Bosni, a Luka je sada učenik četvrtog razreda iste škole. Sve četiri završile su opći smjer u Gimnaziji Svetozar Marković i svaka je dalje u život krenula svojim stopama.

Ana, kao najstarija, osnovnu školu je završila na srpskom nastavnom jeziku, te je tek u srednjoj školi imala mogućnost nastavu pohađati na hrvatskom jeziku. Bila je prva generacija učenika koji su srednju školu upisali na hrvatskom jeziku, a danas je profesorica hrvatskog jezika i književnosti u Medicinskoj srednjoj školi u Subotici, dok je prve tri godine radila u školi koju je i sama pohađala. Zavrišila je hrvatski jezik i književnost u Zagrebu, te se odlučila vratiti u rodno mjesto. Tu se uposlila i osnovala svoju obitelj, te sa suprugom Petrom čeka drugo dijete.

»Bilo je neobično vratiti se u školu, ali u drugoj ulozi. Puno toga je ostalo isto i vjerujem da sam mogla razumjeti svoje učenike, posebno ono što im je u nastavi hrvatskog jezika i književnosti bilo blisko ili nepoznato. Neki od njih učili su hrvatski od prvog razreda osnovne škole, a neki su ga tek u srednjoj školi počeli učiti i trebalo je i to uzeti u obzir. U završnim razredima neki učenici već se opredijele da žele studirati u Hrvatskoj i tada još ozbiljnije krenu s pripremama za državnu maturu«, objašnjava Ana i dodaje: »Danas su učenici hrvatskih odjela u Gimnaziji aktivniji u raznim školskim programima, u odnosu na ono što se ja sjećam da je naš razred bio. Posebno je poznata božićna priredba koju pripremaju s profesorima i koja je uvijek posjećena. Kad je naša generacija otvorila put obrazovanja na hrvatskom jeziku u srednjoj školi, puno toga je još bilo neizvjesno. Bilo nas je malo, ali baš zbog toga smo smo imali izuzetno korektan odnos s profesorima. Kada su mi moji nekadašnji profesori postali kolege u zbornici, često smo se prisjećali zgoda iz našeg razreda«.

Pri upisu na fakultet Ana nije imala velikih poteškoća, ali je, kako je rekla, bila prepuštena sama sebi. »Morali smo se o svemu sami informirati, doći do materijala za pripremu državne mature koja se te godine tek drugi put polagala. Danas maturanti imaju veliko olakšanje, jer im je preko HNV-a organizirana pomoć pri upisu i ostvarivanju prava na studentski dom. Također, upisne kvote koje sada postoje za studente izvan Hrvatske mnogima su motivacija da pokušaju i preko njih upisati fakultet. Kada sam ja upisivala fakultet, toga nije bilo pa je neizvjesnost bila još veća.«

Prva generacija u osnovnoj školi

Kristina je pripadala prvoj generaciji koja je počela obrazovanje na hrvatskom u osnovnoj školi, a danas je po zanimanju master učiteljica. Nakon srednje škole, odlučila je upisati Učiteljski fakultet u Somboru, a s time nije imala nikakvih problema.

»Upis na fakultet je prošao lako i bez ikakvih komplikacija. To je bio moj prvi obrazovni nivo koji nije bio na hrvatskom jeziku. Kroz studiranje su se jasno pojavili i termini koje sam kroz školovanje na hrvatskom jeziku slušala i koristila, ali lako sam se 'prebacila' na srpski jezik«, kaže Kristina i pojašnjava kako se u hrvatskim odjelima redovito slušaju i sati srpskog jezika i da upravo zbog toga nema nikakvih prepreka za dalje školovanje, bilo na srpskom ili hrvatskom jeziku.

Josipa je nakon srednje škole svoj životni put nastavila u Bačkom Petrovcu na Visokoj školi, gdje je završila osnovne studije socijalnog rada, a master studij završava na Visokoj školi u Beogradu. No, život je odveo na Korčulu (Hrvatska), gdje je trenutno uposlena u vrtiću kod časnih sestara dominikanki. I Josipa je potvrdila da nije imala nikakvih problema nakon cjelovite nastave na hrvatskom, započeti studij na srpskom jeziku. Nastavu na hrvatskom pamtit će po brojnim izvannastavnim aktivnostima.

»Tijekom školovanja na hrvatskom jeziku zaista smo puno putovali, družili se. Odlazili smo na more, na brojne izlete, na Interliber u Zagrebu. Imali smo besplatne udžbenike i mislim da je to i našim roditeljima bila olakšica«, kaže Josipa, a Kristina se nadovezala: »Bile smo s prijateljima koji su bili istih uvjerenja kao i mi. Dolazimo iz sličnih obitelji i to nam je bila olakšica u razumijevanju i druženju. Zahvalna sam roditeljima što su se odvažili i upisali me u prvi razred na hrvatskom jeziku, kao prvu generaciju u školi«.

Starija sestra, pa i profesorica

Marija je išla stopama starijih sestara i nakon srednje škole upisala je studij na Višoj tehničkoj školi, no trenutno pauzira sa studiranjem i radi u Call centru. Tijekom srednjoškolskog obrazovanja našla se u pomalo »nezgodnoj« situaciji kada joj je u četvrtom razredu Gimnazije, počela predavati najstarija sestra Ana.

»U početku nam je bilo jako čudno. Nisam bila oduševljana time, ali sam kasnije prihvatila tu činjenicu, budući da ju nisam mogla promijeniti,« priča nam Marija, a Ana se nadovezuje: »Možda sam ponekad bila još zahtjevnija prema njoj u odnosu na druge. Razred je ponekad pokušao to iskoristiti za odgađanje testova ili neke pogodnosti. Istina, nekad su uspjeli, a nekad i ne«, priča Ana kroz smijeh i dodaje: »Bila sam posebno ponosna kada smo proslavili maturu. Bilo je i meni i njoj lakše što je više ne moram ocjenjivati.«

Zanimljiv je podatak da su uvijek po dvije sestre bile u Gimnaziji, Ana i Kristina, pa Kristina i Josipa, zatim Josipa i Marija, a na kraju je Ana predavala Mariji.

Utabanim stazama

Što bi drugo Luka mogao nego nastaviti utabanim stazama. Luka važi za jednog izuzetno vrijednog i radnog učenika, a kako i neće biti kada ima takvu podršku doma.

»Dobro je imati starije sestre, mogu ti uvijek 'čuvati leđa', ali ponekad se znamo i posvađati. Dobro je to što mi svaka sestra u nečemu pomaže, ali isto tako ponekad govore što ja trebam raditi«, priča nam Luka i predstavlja svoj razred: »U našem 4. razredu nas ima osmero. Volim svoj razred, dobro se zabavljamo, iako ponekad netko pretjera i bude previše nestašan. Svatko od nas ima ideje i planove za budućnost i o tome često pričamo i smišljamo što bismo sve mogli raditi. Baš smo danas pričali o tome što bismo željeli biti kad odrastemo. Ja bih htio biti poljoprivrednik, mesar ili stolar, a kada je u pitanju hobi želim biti lovac«, kaže Luka.

Dotaknuli smo se sa sestrama i teme oko sadašnjeg upisa u osnovnu školu, te malobrojnih odjela, osobito u malim sredinama, poput Male Bosne.

»Smatram da roditelji nisu dovoljno upoznati s ovim vidom nastave, odnosno da još uvijek misle da će njihovo dijete biti uskraćeno na neki način tijekom školovanja ili izolirano od drugih«, kaže Kristina, a Josipa dodaje: »Mislim da je u manjim sredinama dodatni problem što je svakako malo djece u generaciji, a roditelji očito ne razumiju da kroz školovanje na hrvatskom jeziku djeca uče i o svojoj kulturi i o nacionalnom identitetu. Nažalost, gledaju na to kao na neko izdvajanje. No, mi se nikada nismo tako osjećale«.

Ž. Vukov