Povod je ovom tekstu članak Prilog raspravi o bunjevačkom jeziku Dragoljuba Petrovića, umirovljenog sveučilišnog profesora iz Novoga Sada. U tom tekstu, tiskanu u Politici 23. ožujka ove godine, izrečene su mnoge neistine, pa o tom ovdje pišem. Dakle, ne osvrćem se ovdje na prava nacionalnih manjina u Vojvodini i drugdje u Srbiji, na pitanja tzv. bunjevačkog jezika i njegove standardizacije. To su, naravno, važne činjenice, ali se na čitav kompleks pitanja ovdje uglavnom ne osvrćem.
Tomislav Žigmanov, istaknuti hrvatski bunjevački intelektualac, pisac i političar, kazao je da je novoštokavska ikavica kojom govore Bunjevci jezično naslijeđe hrvatskoga jezika. To opovrgava Petrović tvrdeći da je to sumnjiva dijalektološka istina. Međutim, to je potpuna dijalektološka istina. Bunjevci u Bačkoj (kao i drugdje, u Mađarskoj, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj) govore novoštokavskim ikavskim dijalektom, koji u Bačkoj nije znatnije različit u odnosu na govore Bunjevaca drugdje. Tim dijalektom govore u znatnu broju i Bošnjaci (što jasno pokazuje da su ti Bošnjaci barem većinom hrvatskoga podrijetla), u sasvim neznatnu broju i Srbi. Srbi govore novoštokavski ikavski u susjedstvu Hrvata i Bošnjaka, pa je očito da su primili govor od susjeda ili su promijenili vjeru te tako naknadno postali Srbi.
Petrović kaže da je ono što kaže Žigmanov nesporna netočnost. Nije!
Petrović piše da se za hrvatski jezik po štokavskim prostorima prvi put čulo prije stotinjak godina. Međutim, hrvatski pisac iz Dubrovnika Dominko Zlatarić (1558. – 1613.) u knjizi svojih prijevoda 1597. kaže da su njegove preradbe »iz veće tuđijeh jezika u hrvacki složene«. Dubrovčanin Vladislav Menčetić (1617. – 1666.) u Trublji slovinskoj (1665.) kaže: »Od ropstva bi davno u valih / potonula Italija, / o hrvatskijeh da se žalih / more otomansko ne razbija!«. Filip Grabovac iz okolice Vrlike (umro 1749.) svom djelu iz 1747. stavlja naslov Cvit razgovora i jezika iliričkoga aliti rvackoga. Preminuo je osuđen na doživotnu tamnicu, a zamjereno mu je hrvatstvo. To je Andriji Kačiću Miošiću (1704. – 1760.) bila pouka pa je njegovu glavnom djelu naslov Razgovor ugodni naroda slovinskoga (1756.). Bio je oprezan prema Mlečanima, turskim protivnicima, a njegovo je slovinstvo zapravo hrvatstvo, pa pjeva: »A kraljuje sva rabrenost / u narodu slovinskomu, / snaga, jakost i srčanost / u vojniku rvatskomu«. Kačićev je sljedbenik bio Emerik Pavić (Budim, 1716. – Budim, 1780.), glasoviti pisac Nadodanja glavnih događaja Razgovoru ugodnomu naroda slovinskoga nedavno na svitlost danomu (1768.). U spomenutih hrvatskih pisaca štokavske fizionomije srećemo hrvatsko ime, a pisali su prije mnogo više od 100 godina.
Petrović kaže da Vukova ijekavica može biti samo srpska. Ali štokavske ijekavice bilo je u hrvatskoj književnosti puno, stoljećima prije Karadžića. To Karadžić i sam kazuje veleći da Srbi nisu pisali narodnim jezikom prije 18. stoljeća: »a braća naša zakona Rimskoga, osobito Dubrovčani i Dalmatinci, pisali su u šesnaestome vijeku u najveći jek!«. Pisali su štokavski ijekavski i drugi, npr. Matija Divković (1563. – 1631.) iz srednje Bosne. Stanovit Karadžićev utjecaj na hrvatski jezik je nesporan, a tu se u velikoj mjeri radi o presudnom utjecaju Kuena Hedervarija i njegov politike. Napominjem da Karadžićeva gramatika iz 1814. daje opis jezika koji je u svemu jednak Kačićevu jeziku, osim u refleksu jata. Dakle, hrvatski je utjecaj na Karadžića i na njegov rad bio velik.
I novoštokavsku ikavicu i novoštokavsku ijekavicu Petrović drži dijelom srpskoga štokavskog masiva. Kaže da su Hrvati prvi put čuli za novoštokavsku ikavicu prije stotinjak godina i to povezuje s genocidom nad Srbima. Naprotiv, novoštokavski ikavski najveći je hrvatski dijalekt, u zanemarujućoj mjeri takvim idiomima govore ili su govorili Srbi. To što ja govorim govori i veliki srpski dijalektolog Pavle Ivić (1924. – 1999.), profesor Dragoljuba Petrovića. Žalosno je što Petrović ne slijedi svoga učitelja ni u tom ni u mnogim drugim pitanjima. Kaže da hrvatskoga jezika u Vojvodini nije bilo i nije moglo biti. Kojim su onda jezikom pisali preporoditelj Ivan Antunović (1818. – 1888.) i njegovi prethodnici? Antun Gustav Matoš u tekstu o Mileti Jakšiću 1901. zove Ivana Antunovića rodoljubom hrvatskim, a i Matoš je također bio Bunjevac.
Petrović kaže da su Bunjevci i Šokci 1945. natjerani da budu Hrvati komunističkim dekretom. A što je s onim drugima koji su prije 1945. bili Hrvati? Takvih je autora bio velik broj. Spomenimo da su u zagrebačkim listovima i časopisima surađivali Aleksa Kokić, Marko Čović, Ante Sekulić i mnogi drugi. Teške su godine proživljavali bunjevački Hrvati dugo, upravo zbog svoje hrvatske nacionalnosti. Pod nemilosrdnim pritiscima mnogi su bunjevački Hrvati postali Bunjevci nehrvatske nacionalnosti. Čak je jednom tadanji predsjednik Srbije Tomislav Nikolić – obraćajući im se – Bunjevce javno nazvao Srbima. Očito se to želi, pa makar Bunjevci nehrvati bili prijelazna faza. Dakako, to neće dopustiti jezgra Bunjevaca, a u tom će imati i podršku Hrvatske, svakako i Europe. Vrijedi zabilježiti da su srpska traženja da Bunjevci budu posebna nacija u Mađarskoj odbile odgovarajuće ustanove u toj državi. A Bunjevci u Mađarskoj iste su nacionalnosti kao i Bunjevci u Bačkoj. Tako onda Petrović kaže da su Hrvati u Vojvodini neutemeljeni kao narod i kao nacionalna manjina. Razumije se, ni to nije istina.
Petrović kaže da se ne može znati kako će Bunjevci urediti svoj jezik, a da ni Hrvati ni Srbi nisu najavili pretenzije na ikavsku osnovicu »bunjevačkoga« jezika. Ni to nije istina. Srbi itekako imaju te pretenzije, samo da se Bunjevci ne bi služili hrvatskim standardnim jezikom. Napominjem da bunjevačke govorne značajke u izuzetnoj mjeri nalazimo u hrvatskoj dijalektalnoj književnosti, u stvaralaštvu Tomislava Žigmanova, Milovana Mikovića, Vojislava Sekelja i drugih.
Prilike su uvjetovale da postoji i gradišćanskohrvatski književni jezik i moliškohrvatski književni jezik, ali to nije bilo pod austrijskim ili talijanskim pritiskom. Sada se nastoji standardizirati i »bunjevački« jezik, pod očitim utjecajem velikosrpske politike.
U svemu je žalosno da je Politika objavila tekst kakav po pozitivnim propisima ne bi smjela objaviti. Najnormalnije reakcije na taj Petrovićev članak nije objavila, ali je objavila niz šovinističkih komentara.
Josip Lisac
