Tema

Pet stoljeća »Za Križen«

Otok Hvar, osim što se može pohvaliti da je najduži otok i četvrti po veličini u Jadranskom moru, diči se i bogatom prapovijesti. Na UNESCO-vom reprezentativnom popisu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva Hvar se od 2009. godine našao zahvaljujući višestoljetnoj pasionskoj baštini – procesiji Za Križen.

Procesija Za Križen obavlja se već više od 500 godina bez prekida i nikada ju nisu spriječili loši vremenski uvjeti, studen ili vjetar, a kako o tome govore Hvarani vremenski uvjeti mogu utjecati na broj sudionika u procesiji, ali ne odlučuju o održavanju. Ako dodamo podatak da se procesija nije mogla održati jedino ratne 1944. godine, ali su ju otočani, u suradnji sa zapovjedništvom izbjegličkog logora organizirali u El Shattu (Afrika), gdje ih je bilo u izbjeglištvu oko tri tisuće, jasno govori o njenom značenju za sve otočane, ali i vjernike koji kao hodočasnici dolaze biti dio ove jedinstvene procesije. Hvarani su kroz stoljeća u ovu procesiju utkali sve svoje brige, sumnje, radosti i žalosti, ali i osobne križeve.

Uzeti križ i krenuti u noć

S obzirom na to da je procesija stara oko pola tisućljeća, ne postoje točni podaci o tome kada je održana prva, niti tko se prvi dosjetio ovoga čina – uzeti križ i krenuti u noć. Postoji nekoliko teorija, a prva među njima govori da je ona potaknuta krvarenjem malog raspela Svetog križića, koji je u vrijeme nemira između pučana i plemića prokrvario 6. veljače 1510. godine. Prvi pisani zapis procesije datira od 16. veljače 1658. godine.

U procesiji Za Križen sudjeluje šest mjesta središnjeg dijela otoka Hvara: Jelsa, Pitve, Vrisnik, Svirče, Vrbanj i Vrboska. Po riječima profesorice hrvatskog jezika i povijesti umjetnosti, otočanke Zorke Bibić procesija Za Križen kreće na Veliki četvrtak navečer oko 22 sata iz svakog od spomenutih mjesta i kreće u sljedeće: hodočasnici iz Jelse u Pitve, iz Pitava u Vrisnik, iz Vrisnika u Svirče... i tako redom dok ne pohode svih šest župnih crkvi, uz stajanje u nekoliko manjih kapela u pojedinim mjestima, što ovisi o željama križonoša. Cjelokupni put procesije dug je između 22-25 kilometra, a procesije se kreću u smjeru kazaljke na satu, tako da se one nikada ne susretnu. Kako stoji u zapisima, ova pobožnost je isključivo laička, a župnik u crkvi predaje križ križonoši uz kraći nagovor, u kojem ističe značenje procesije i časti koja je pripala nositelju križa. Križevi su teški od 7 do 11 kilograma i nose se cijelu noć do otprilike 7 sati na Veliki petak kada se procesije vraćaju svaka svome mjestu i župnoj crkvi. Križonoša nigdje ne sjeda nego te noći samo hoda, i to bos ili u čarapama, i u crkvama kleči.

Zavjet, čast, pobožnost

Biti križonoša na otoku Hvaru stvar je zavjeta i pobožnosti, ali i prestiža.

»Nije rijetkost da se već djeca zapisuju ili ih roditelji zapisuju za nošenje križa. U pojedinim mjestima čeka se i po 20 godina na nošenje križa. U principu križonoša može biti muškarac ili mladić koji je primio sakramente kršćanske inicijacije i želi nositi križ iz osobnog zavjeta. Križonoša najčešće javno ne govori razlog za nošenje križa i njegov zavjet zna samo njegova najbliža obitelj. U ne tako davnoj prošlosti, tj. prije Drugog svjetskog rata, križonoše su se prijavljivali za nošenje križa uglavnom na Cvjetnu nedjelju ili bi se imena zainteresiranih tekuće godine izvlačila svojevrsnom tombolom, predlaganjem i brojanjem glasova«, priča nam Zorka Bibić i pojašnjava kako za križonošom u pratnji idu muškarci iz njegove obitelji (otac, braća, sinovi, nećaci, ujaci i stričevi) koji ga prate odjeveni u crno odijelo, kao i pjevači Gospina plača i ostali vjernici.

Uz križonošu ide i svečana pratnja koju on sam izabere, odjevena u bijele bratimske tunike, a čine ju dva nosača svijećnjaka (kandeliri), od 6 do 12 nosača teških voštanih svijeća (torci), osam i više, čak do 30-tak nosača fenjera (ferala), dva pratitelja križonoše za njegovu sigurnost na putu, dvojica glavnih pjevača Gospina plača i jos 3-4 pjevača koji pjevaju responzorij (odgovor). U jelšanskoj procesiji važnu zadaću ima i »batistrada«, svojevrsni vođa i moderator puta s »dirigentskim« štapom poput žezla. Za svu tu pratnju križonoša se treba na vrijeme pobrinuti i s njom sve dogovoriti i uvježbati.

​Tijekom procesije, putem i u crkvama se moli i pjeva drevna pjesma Nut mislimo o tom danas ki na križu umri za nas..., kao i druge korizmene pjesme, Psalam 50., moli se pet Očenaša, na čast pet rana Isusovih i njegove muke, Gospina krunica (Žalosna otajstva) ili Zlatna krunica Srca Isusova i druge molitve. Posebno je dojmljiva korizmena popijevka Gospin plač, a ono što je osobito zanimljivo jest da je svaka procesija pjeva na svoj način.

»Križonoše najčešće odabiru tko će pjevati Gospin plač. U križonošinoj kući budu probe vikendom od početka korizme i on odabire pet-šest pjevača (naziv im je kantaduri i odgovoroči) koji će u svakoj crkvi pjevati posebnu melodiju Gospinog plača. Melodije se razlikuju od mjesta do mjesta, no to može primijetiti jedino pažljivije uho. Zajedničko im je da je melodija vrlo neobična, podsjeća na bizantske ili čak islamske napjeve, što svjedoči o njihovoj starosti, i tekst plača, uglavnom dva stiha teksta pjevači razvuku, tako da pjevanje traje više od pet minuta. Tekstovi se također razlikuju od mjesta do mjesta, iako je predložak isti. Zanimljivo je da hodočasnici iz mjesta Vrboska u svakoj crkvi pjevaju samo jednu pjesmu, posvećenu čudotvornom križu koji je u njihovom mjestu plakao krvavim suzama početkom 1614. godine«, pojašnjava sugovornica.

Kad se gre za Križen?

Iako su sve procesije Za Križen vrlo slične, Jelšanska je najpoznatija.

»Ne samo jer je to mjesto najveće među onima koje polaze Za Križen već i što njeguju jedan zanimljiv i dojmljiv običaj: na povratku procesije na Veliki petak u zoru križonoša pretrči posljednjih tridesetak metara procesije preko glavnog jelšanskog trga i pada župniku u zagrljaj. Nevjerojatno je dirljivo svjedočiti tome prizoru i doslovno osjetiti svu bol, teret i ponos koji je križonoša nosio sa sobom cijelu noć«, kaže Bibić. Broj hodočasnika varira od mjesta do mjesta, a među njima se mogu naći sve dobne skupine, od najmlađih do najstarijih. Tijekom procesija, po riječima sugovornice, nerijetko se mogu uz put sresti skupine ljudi koji mole.

Iako se teško može riječima opisati ono što se te noći može doživjeti na otoku Hvaru, naša sugovornica je dio svojih osjećanja podijelila i s nama:

»Ne postoji ništa toliko snažno, duboko i intimno na takav način upisano u samu srž stanovnika otoka Hvara i u najdublju točku našega identiteta. Možda je najbolje to opisati anegdotom da ovdje djeca ne pitaju kada je Uskrs već Kad se gre za Križen? (kada se ide Za Križen?). Netko tko pokušava biti iskreni vjernik i ne doživljava vjeru isključivo na temelju emocija i nostalgije u ovoj procesiji može pronaći dobar temelj za promišljanje o misteriju muke, smrti i uskrsnuća. Netko tko je povjesničar može u ovoj procesiji vrlo slikovito doživjeti duh srednjeg vijeka kada su ovakve procesije bile tipičan izraz duhovnosti. Netko tko je glazbenik može u ovim napjevima pronaći iskonsku energiju i zvuk drevniji od otočnog kamena.«

Po riječima sugovornce sudionici procesije po završetku, umorni ali radosni, odlaze na počinak do obreda Muke Gospodnje na Veliki petak navečer. Središnja ličnost, križonoša, zadržava časni naziv i službu cijele slijedeće godine, te ima čast nositi križ i u svim drugim procesijama.

Noć koja pamti zabrane

Najstariji podaci prenosili su se usmenom predajom. Po jednoj od njih, na Veliki četvrtak 1886. godine bilo je veliko nevrijeme i središnji dio otoka Hvara zalio je pljusak. Tadašnji načelnik Jelse imao je bolesnu kći i da ona ne bi išla u procesiju dao je nalog da se ista zabrani. Uz to su zatvorili crkvu, no tijekom večeri je naišla procesija iz Vrbovske i zatekla zatvorena vrata. Zbog toga su zapjevali strofu Gospina plača »Ne dadu mi pristupiti, nit Te sinko poljubiti« i potom se uputili u Pitve. Jelišani su se ipak tu noć okupili i vidjevši hrabrost i volju vrbovljana krenuli su Za Križen.  

Brojna svjedočanstva vezana su i za ratne godine. U tekstu Noć koja pamti zabrane, koji je potpisao don Ivica Huljev, posebnom se ističe 1943. godina kad je, kako je zapisao vrbovački župnik don Jakov Lušić, talijanska okupatorska vlast »teškom mukom« dopustila da procesija ide bez svijeća i da mogu sudjelovati samo jedanaestorica u pratnji križonoše te da u zoru ostali mogu iću u susret križu do obližnjeg mjesta.

Ljudi nisu smjeli paliti svijeće, pjevati ili moliti, rečeno im je da ukoliko se skupi veći broj da će ih hapsiti i strijeljati. Svjedoci su govorili da su svih šest crkava tog Velikog četvrtka bile prepune, »da se strah mogao rezati nožem«, a ljudi da su plakali. Vrsniški župnik Luka Antičević je zapisao »Talijanska okupatorska vlast dozvolila je procesiju po selima s brojam 10 i križonoša. Niti djeca, niti ženske nijesu smjele ići. Pri odlasku križa iz crkve bio je strašan plač, kao da nose čovjeka na stratiše. Ujutro u 5 sati išao je narod prema svome križu«.   

Jelšanska predaja pak glasi ovako: »Godine 1943. za vrijeme okupacije Italije bilo je zabranjeno ići Za Križem. Međutim u posljednji čas, na intervenciju nekih osoba, Talijani su popustili, i križ je krenuo s 14 osoba, da bi ih u Pitvama već bilo 100, u Svirčima 400, a pri odlasku iz Vrboske, u vrbovačkoj Mini, već je tu bila skoro čitava Jelsa, sa svim raspoloživim torcima i svijećama. Kad je dotični talijanski časnik vidio procesiju, iznenađen spektaklom i vjerom naroda, rekao je: »Da sam slučajno prije znao što je to i zabranio, sada bih se ubio.«

Najstariji križonoša

Najstariji križonoša do sada nosio je križ za mjesto Vrisnik 1934., kada je imao 83 godine, a najmlađi je bio Svetko  Marjan iz mjesta Pitve, koji je nosio križ 1953. godine s nepunih 14 godina. Kako je sam posvjedočio u radijskoj emisiji Forski kulturni žižak »Kada je pop izni križ i preda ga meni, tad je čitava crikva proplakala.« Po njegovom svjedočenju plakao je i narod u svim drugim crkvama tijekom procesije, a u nošenju križa pomagali su mu otac, braća.

Otočane nije omela ni orkanska bura 1910. godine koja je nosila ferale, nije ih omela nevera 1942., ni jak pljusak koji je padao cijelu noć 1978., kada su se svi vratili promrzli i mokri, ali se nitko nije razbolio.

Svatko tko je sudjelovao u ovoj procesiji ima svoje dojmove, koje je teško opisati i objasniti riječima, no ako vas put nanese na Hvar mještani će bolje posvjedočiti, onako istinski s ponosom u srcu i duši i dubokim izrazom vjere. Jer hoditi Za Križen, više od pet stoljeća može samo iskren i ponizan, čovjek.

Ž. Vukov