Tema

Bile smo svoje na svome

Kroz proteklih devetnaest generacija učenika u cjelovitoj nastavi na hrvatskom jeziku danas se s ponosom ističe vlastiti kadar. Naime, nekolicina mladih profesora je svoje osnovno ili/i srednje obrazovanje steklo upravo na svom materinjem jeziku u Srbiji. Osim s onima koji su danas profesori u nastavi na hrvatskom, mogli bi se podičiti i drugim uspješnim mladim ljudima u raznim segmentima života i stečenim zvanjima.

Ovoga puta posjetili smo sestre Crnković, Mirjanu, Marinu i Kristinu. Sestre dolaze iz Tavankuta i sve tri su pohađale Osnovnu školu Matija Gubec u svome mjestu, te kasnije upisale Gimnaziju Svetozar Marković u Subotici – opći smjer. 

Profesorica hrvatskog jezika i filozofije

Mirjana, koja je najstarija, osnovnu školu je završila na srpskom jeziku jer tada još nije postojala cjelovita nastava, a kasnije je srednju školu upisala na hrvatskom nastavnom jeziku. No, kako je naglasila, njihovi roditelji su se pobrinuli da one dobiju obrazovanje na svom jeziku, tako je ona u osnovnoj školi pohađala predmet Hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture. Kada se stvorila mogućnost upisati Gimnaziju na hrvatskom, nije se više razmišljala. Nakon srednje upisala je Filozofski fakultet u Osijeku, smjer filozofija i hrvatski jezik i književnost, a danas predaje hrvatski jezik i književnost u OŠ Matko Vuković i filozofiju na općem smjeru u Gimnaziji.

»Ono što mnogi ističu, a želim i ja potvrditi, jest da su se profesori u srednjoj školi izuzetno trudili govoriti hrvatski. Bilo im je neobično i teško, i nije to bilo savršeno, ali danas su se ti ljudi usavršili. Na počecima, koji su svima bili najteži, su postavili temelje i držali se toga. Najviše mi je u sjećanju ostao prof. Zoran Nagel i prof. Elvira Đuraković koji su se nemjerljivo trudili oko terminologije na hrvatskom jeziku. Oni profesori koji su znali da njihov predmet ima mnogo nazivlja koja će nama možda biti prepreka ako se odlučimo studirati u Hrvatskoj su to poštivali i zaista su se trudili. Kada sam i sama počela raditi, smatrala sam sebe odgovornom da moram dati sve od sebe kako bi učenici dobili što kvalitetnije znanje na svome jeziku, bez obzira na to jesu li opći smjer upisali iz nekih nacionalnih pobuda ili jer su samo željeli šire obrazovanje«, priča Mirjana.

Doktorandica biokemije

Marina, koja je dvije godine mlađa, pohađala je cjelovitu nastavu na hrvatskom jeziku u mjesnoj osnovnoj školi. Nakon toga je, po uzoru na sestru, upisala Gimnaziju – opći smjer.

»Uglavnom, kao i u svemu u životu, pratila sam Mirjanu (do nekog perioda). Mislim da je meni ipak bilo lakše nastaviti srednju na hrvatskom jeziku, jer sam u tome bila od početka. Nisam ni znala za drugačije i taj prijelaz iz osnovne u srednju školu mi nije predstavljao nikakav problem«, priča Marina i prisjeća se kako se uvijek u srednjoj školi vodila »borba« oko udžbenika. »Učili smo iz hrvatskih udžbenika koji se nisu kompletno podudarali s planom i programom obrazovanja u Srbiji, pa smo onda morali neke lekcije učiti i iz srpskih udžbenika, a uz to smo redovito pisali bilješke. Ne mogu reći da je bilo lako, ali to smo rješavali u hodu. Na kraju, budući da sam studirala u Novom Sadu, to se ispostavilo dobrim, jer sam znala terminologiju na oba jezika.«

Marina je nakon srednje škole upisala Prirodno-matematički fakultet – smjer biokemija u Novom Sadu, koji je završila, kao i master studije, te je danas na doktorskim studijama. Osim toga, uposlena je preko projekta Ministarstva prosvjete, nauke i tehnološkog razvoja na Poljoprivrednom fakultetu kao istraživač-pripravnik.

»Moram priznati da sam se plašila kada sam upisivala fakultet, jer sam se bojala kako ću se snaći budući da sam dotadašnje obrazovanje stjecala na hrvatskom jeziku, ali to sam brzo prevladala i prilagodila se. Mislim da se na općem smjeru u Gimnaziji dobiju dobri temelje i za prirodne i društvene znanosti, a jezik mi nije bio prepreka«, priča Marina.

Maturantica Gimnazije

Utabanim stazama starijih sestara uputila se i najmlađa među njima – Kristina, koja je danas maturantica općeg smjera u Gimnaziji.

»Istina, meni je bilo lakše jer su njih dvije već prošle kroz sve što je mene čekalo. Većina profesora je znala tko su mi bile sestre, a to ima svoju i dobru i lošu stranu. Uvijek sam nekako gledala da ipak budem oslonjena na sebe i svoj rad. Mislim da su njih dvije nesvjesno utjecale na mene i na moj izbor srednje škole«, kaže Kristina i objašnjava kako planira upisati Filozofski fakultet u Novom Sadu – smjer francuski jezik i književnost, uz koji ide i drugi romanski jezik.

Hoće li to biti španjolski ili talijanski znat će nakon upisa.

Ako se vratimo na početak teksta, o vlastitom kadru, onda imamo još jednu zanimljivu i pomalo neobičnu priču. Naime, posljednje dvije godine u Gimnaziji Mirjana je Kristini predavala filozofiju, te su se tako našle u nezavidnom položaju da je starija sestra profesorica mlađoj. Na pitanje kako je to izgledalo, obje su se slatko nasmijale, mada na početku nije bilo tako jednostavno.

»Nije bilo lako. Bilo mi je jako stresno i teško u početku postaviti se kao autoritet i njoj i drugima. Jasno je da se to odmah pročulo, a i rodbina nam nije pravila uslugu jer su potencirali da se o tome priča. Stalno sam razmišljala kako ćemo sve to izvesti. Njoj je stalo do škole, a meni do posla. I Kristini je bilo neugodno. Njihov razred je imao već jednu sličnu situaciju, kada je prof. Nagel predavao svom sinu Oliveru. Kada smo saznale da ću joj ja predavati, Kristina mi je tada rekla: 'Molim te da i kod nas bude takav odnos, kao kod njih, kao da se ni ne zna da smo u srodstvu'«, priča kroz smijeh Mirjana i nastavlja: »Svi učenici su to znali i bilo je dosta šala na taj račun, ali mislim da smo se i s time izborile. Sreća je u tome što je Kristina inače marljiva i odgovorna učenica, pa nije bilo situacija da su učenici mogli pomislili da je dobila dobru ocjenu zato što sam joj ja sestra«, priča Mirjana, a kroz smijeh Kristina dodaje da su se nakon škole znale naći na parkingu i onda bi skupa išle doma.

Bitne su nam iste vrijednosti

Sve tri sestre Crnković, skromne i jednostavne po prirodi, složile su se oko istoga: da će školu, kako osnovnu tako i srednju pamtiti po putovanjima, druženjima, brojnim izvannastavnim aktivnostima, pa i po tome što nisu imale odgovarajuće udžbenike, ali to su, kako su rekle, nadomjestile s drugim stvarima. »Moje osobito iskustvo i kao učenika, i sada kao predavača je da sam se sve vrijeme nekako osjećala sigurnom, 'kao svoj na svome'. Nas tri možda nismo najbolji primjer kako je to imati veliko društvo u hrvatskoj zajednici, ali mogu potvrditi da se nikada nismo osjećale izdvojeno. Mnogi roditelji upravo to navode kao razlog zbog kog ne žele upisati djecu u cjelovitu nastavu na hrvatskom jeziku, ali djeci je to najmanje bitno tko je koje nacionalnosti. Oni se druže s onim tko im se svidi ili u današnje vrijeme s onim tko igra istu igricu kao on/ona. Iskustvo da mogu biti s istim ljudima i u crkvi, privatno i u školi je nešto posebno«, kaže Mirjana, na što se nadovezala i Marina: »Tek sada vidim razliku na fakultetu. Svi moji prijatelji znaju tko sam i nikada nisam skrivala svoj identitet ili vjeru i takvom su me prihvatili. Nikada zbog toga nisam imala problema. Činjenicu da živimo okruženi ljudima drugih vjera smatram samo bogatstvom različitosti. To poštivam i zanimljivo mi je to proučavati i promatrati.«

Svoje iskustvo iznijela je i Kristina:

»U hrvatskim odjelima smo svi na isti način odgojeni i u sličnom okruženju smo odrastali. Nikada nije bilo nekih problema ili razlika, jer one velike zapravo ni ne postoje. Interesi su nam različiti, ali iste vrijednosti su nam bitne.«

Ž. V.