Intervju Intervju

Uskrs pod bijelim plaštom

Zlatko Pletikosić rođen je u Somboru 1980. godine, u kojem je završio osnovnu školu. Maturirao je u Biskupskoj klasičnoj gimnaziji u Subotici, a 1999. ušao u Karmel u zagrebačkim Remetama. U novicijatu je bio na Krku, a filozofsko-teološki studij završio je u Zagrebu. Svečane zavjete položio je 15. listopada 2006. u Remetama. Za svećenika je zaređen u somborskom Karmelu 2008. Prve tri godine svećeništva proveo je u tihom samostanu – duhovnom centru u Karmelu sv. Ilije na Buškom jezeru u BiH, kao duhovnik časnih sestara i voditelj duhovnih vježbi i obnova. Zatim je u Remetama bio prefekt sjemeništaraca, prior, magister bogoslova i upravitelj svetišta, vjeroučitelj u Prvoj katoličkoj osnovnoj školi u Gradu Zagrebu koju je osnovala i vodi Hrvatska karmelska provincija. U Splitu je bio tri godine prior i sada je župni kateheta te voditelj nekoliko crkvenih zajednica, ispovjednik i duhovni pratitelj. S o. Zlatkom, koji pripada posljednjoj generaciji karmelićana iz Vojvodine, razgovarali smo uoči i povodu ovogodišnjega slavljenja Uskrsa.

Kako redovnici karmelskog reda slave Isusovo uskrsnuće? Postoje li posebnosti u pravilima svakodnevnog redovničkog života i liturgiji u Velikom tjednu, napose tijekom Vazmenog trodnevlja?

Karmelićani Uskrs slave u svojim smeđim habitima i bijelim karmelskim plaštevima. Namjerno sam sveo Vaše pitanje na ovakav odgovor. Smeđa boja nama označava prolazno, zemaljsko, tjelesno, ljudsko. Bijela boja plašta kojim se mi karmelićani zaogrćemo u svečanostima Crkve i Karmelskoga reda označava: neprolazno, nebesko, duhovno, božansko. Ove su dvije boje sadržane u našem Otkupitelju, Isusu Kristu, koji je ostao Bog, a postao je čovjekom, jednim od nas. On je Bog koji se zaodjenuo čovještvom, a mi smo ljudi koji se zaodjevamo božanskim. S nama je Krist u svemu jednak, osim u grijehu. Naš je preteča u uskrsnuću tijela, on nam svojom mukom koja je obilježje zemaljskog života, i svojim uskrsnućem otvara velika otajstva naše muke, smrti, ali i preobrazbe u novi, vječni, proslavljeni život. Život bez kraja. I to dušom i tijelom. Ovisi o zajednici, no uglavnom se liturgija Velikoga tjedna i Trodnevlja razlikuje vremenom, mjestom i svečanošću. Ovi dani obično zahtijevaju malu promjenu redovitog dnevnog rasporeda molitve. U Svetom Trodnevlju molimo obično u crkvi, s pukom Božjim, na Veliki petak okupljeni oko Križa Gospodinova, na Veliku subotu oko Isusova groba. Na Veliki četrtak obnavljamo svećenička obećanja a netko od nas suslavi značanoj biskupskoj misi posvete ulja, a na Vazmemom bdijenju, nakon obnove Krsnih obećanja, obnavljamo pred poglavarom i pukom redovničke zavjete koji su nadogradnja krsnih. Vjernici svjedoče da su im uz redovite obrede obnova ovih naših obećanja i zavjeta osobito dirljiva.

Čini se da je sve teže vjernicima živjeti ove svete dane. Pomozite nam: što nikako ne bismo smjeli zaboraviti dok doživljavamo bogatstvo liturgije u Velikom tjednu? Kako plodonosno biti dio nečega tako velikoga kao što su dani našeg spasenja?

Da, vjernicima nije lako živjeti ove svete dane. Treba se, uz redoviti život i rad, pripremiti i za Uskrs. Zato imamo poduže vrijeme korizme. Ona je priprema za proslavu ovih najvećih otajstva naše kršćanske i katoličke vjere. Kako u Crkvi, duhovno, tako i u obiteljskom okruženjima. Pripreme su uvijek bitne. One se zapravo pokažu i u životu presudne. One su već veliki dio slavlja i duhovne koristi od njih. U Karmelu govorimo i o pripremi za molitvu. Korizma je tu da se vježbamo u molitvi, odricanju i bratskoj ljubavi. Da se izmirimo s Bogom u sakramentu svete ispovijedi, ali i da se izmirimo s bratom. Ako treba i sa samima sobom. Da prihvatimo oproštenje, također da oprostimo sebi. Sve ovo koristit će nam da nam liturgija, kad dođemo u zajednicu vjernika, u hram, bude što plodonosnija. A kad dođemo, uključimo se duhom, pozornošću, glasom… riječju: sudjelovanjem u njoj. Plodovi ljepote božanske liturgije tada neće izostati u čovjeku samom i u svijetu.

Posebno je sabrana i prožimajuća molitva vjernika tijekom obreda Velikog petka, koja nikoga ne ostavlja isključenim. Kakva je povezanost Isusove muke i smrti sa svim nacijama, (ne)vjerničkim kategorijama ljudi, staležima u društvu i Crkvi? Prepoznajemo li mi u Crkvi tu povezanost dovoljno?

Molitva vjernika Velikog petka želi obuhvatiti sve, jer Krist je za sve ljude umro i uskrsnuo. Crkva uči da će se vjernik, koji se trudi i vraća Bogu spasiti po Krvi Kristovoj i po njegovu Uskrsnuću. Za ostale kaže da će ih također Krist spasiti ako od njega nisu udaljeni svojom krivnjom i ako se budu ponašali po svojoj savjesti, budu li se trudili činiti dobro i izbjegavati zlo. Ali samo po Kristu, nikako ne bez njega. Zato se kršćanin, koji je koliko-toliko upoznao Krista, dužan potruditi svakim ga danom sve više upoznavati, po Svetom Pismu, sakramentima, molitvama, žrtvama, služenjem, ljubavlju i opraštanjem bližnjima. Mi, kršćani, koji činimo Crkvu, radujemo se onima koji koračaju putem svetosti. Za njih, ali i za sve ljude, molimo da se obraćamo Kristu i dobru. Tu se ne pita tko je koje nacije nego kakav je čovjek ili još bolje: koliko se trudi biti najprije čovjek, a tek onda vjernik i kršćanin.

Ozbiljna su upozorenja da nas briga za održavanje uskršnjih običaja može udaljiti od vazmenog misterija. Mislite li da je vrijeme za drukčije shvaćanje i prakticiranje običaja, posebno u Bačkoj gdje su tako bogati?

Običaji nisu loši, ali mogu biti i za duhovni život pojedinca i obitelji opasni, ili u najmanju ruku slabo korisni, osim u očuvanju nacionalnih i etničkih elemenata, ako nisu oplemenjeni vjerom. Treba znati da su uz vjeru nastali i da vjeri uvijek iznova trebaju vraćati. Dobro se zapitati koje je duhovno značenje nekog običaja i(li) koju moj bližnji ili ja imamo korist duše i(li) tijela od toga običaja. Zato u svim tim miješanjima stanovništva, osobito u gradovima, prije svega treba paziti na duhovno i dušekorisno: ispovijed, izmirenje međusobno, pomaganje bližnjemu, molitva a onda i dobri kršćanski i nacionalni običaji.

Možemo li ikako ove godine ignorirati izvanredne okolnosti i ovoga Uskrsa ili se trebamo naviknuti na njih? Kako to postići kad se već uvelike vjernici osjećaju zarobljeni okruženjem pandemije i njezinih posljedica?

Kršćani smo i ne smijemo ignorirati upozorenja i odredbe struke, ali se možemo i moramo prilagoditi. I prvi kršćani su se prilagođavali u svemu osim u grijehu. Ono što je važno: moramo se okorisiti ovom teškom situacojom, biti lukavi i mudri u Bogu. Ako, primjerice, ne mogu u crkvu, kao prošlog Uskrsa, mogu u svojoj obitelji i svome domu biti dovitljiv: pratiti događanja vjere i Crkve putem medija i pojačati molitvu i žrtvu. Govoriti sebi, mladima, djeci kako je bilo, i kako se nadamo da će opet biti. I da može biti uvijek bolje i korisnije, pa makar i drugačije.

Što su karmelićani naučili između dva ovakva Uskrsa? Kakve je promjene u Redu i u Provinciji donijela pandemija

Karmelićani su prošlog Uskrsa imali priliku i iskoristili su je, imao sam to priliku čuti od svoje braće, iako silom prilika, slaviti pravu redovničku korizmu, Veliki tjedan i Uskrs kao prvi pustinjaci na Gori Karmelu. U maloj zajednici, svečano i jednostavno. Vježbali smo se u strpljivosti, tješeći i smirujući druge uživo i putem načina moderne komunikacije, tješili smo i smirivali i sebe. Manje smo putovali ovih godinu dana i susretali se fizički, iako je i to Bog providio, ali se i više učili brizi za bližnje. Bilo je lijepo doživjeti da je vjernicima nedostajala zajednica vjernika u crkvi, ali i pratiti ih kako sazrijevaju u vjeri koja nema prepreka ni granica.

Što su dužnosti priora u karmelskog samostanu? Tko ga i kako bira?

Na mjesnom je poglavaru ili prioru neposredna briga za zajednicu i pojedinu braću, unapređivanje obiteljskog duha, bratskog i apostolskog života u službi ljubavi. Tako doslovno kažu naše Ustanove. Priora na prijedlog novog provincijala, na tri godine, biraju braća okupljena na provincijalnom kapitulu tajnim glasanjem. Braća, dakle, imaju slobodu ne izabrati brata od provincijala predloženoga. 

Približite nam put Vašeg zvanja. Kako je on izgledao?

Put mojega duhovnoga poziva počeo se utirati, vjerujem, već krštenjem tri tjedna nakon rođenja, da ne idemo još dublje u prošlost. Roditelji su, dakle, dali prve mogućnosti ostvarenja mojeg duhovnog poziva. Zatim su došli bake i djedovi, susjede, majka mojega školskog kolege, zatim moja vršnjakinja pravoslavne vjere, župni vjeronauk za prvu pričest (školskog još nije bilo na vidiku), uvelike ministriranje i župnikovo okupljanje nas djece i ministranata u relativno maloj, ali dragoj župi i crkvi Uzvišenja svetog Križa u Somboru. Pred kraj osnovne škole počeo sam redovito ići u veliki somborski Karmel. Dvije su to za mene bile različite, a u biti iste stvarnosti koje su me oplemenjivale Bogom i ljepotom kršćanstva i Katoličke crkve i vjere. Župnikovo veoma zauzeto življenje poziva, pa i kroz svakodnevno razno služenje čovjeku i miru u nemirnim vremenima. A u Karmelu sve veliko i svečano u liturgijama, tiho u svakodnevici, te prisustvo zemnih ostataka svetačkog lika skromnog Sluge Božjega o. Gerarda Tome Stantića. Bile su to ratne i poratne 1990-te godine. Kasnije sam zaključio da sam u župi primio svećenički poziv, a u Karmelu redovnički karmelski. Bilo je protivljenja i od veoma bliskih osoba u obitelji i duhovnih, puno strpljive upornosti braće karmelićana, i sve to me još više učvrstilo.

Kakva su Vaša sjećanja na Sombor Vašeg djetinjstva?

Lijepa i draga. Igranje na ulici po suhom, i nakon ljetnih pljuskova po toploj vodi, rad u vrtu i oko domaćih životinja. U ovom drugom sam prednjačio u obitelji. Volim prirodu i životinje. Gledao sam kako niče i raste vrt i nastaju novi životi među domaćim životinjama. Vrtić u ulici Ilije Birčanina, prvi razred u famoznoj Staroj školi ili Školici (imala je u moje vrijeme dvije smjene u po dvije učionice, i to samo prvih razreda, ogranku prije nekoliko godina ugašene OŠ 21. oktobar u Školskoj ulici. Školu u koju je čistačica na odmoru u kaljavu peć ložila plastične čaše soka koji smo na odmoru prije popili. Ovu školu pohađala je još i moja majka. Zatim prijelaz u novu školu Dositej Obradović u Jamama kraj Šumice. Pamtim Janovićev šator ispred Stare crkve svakog petka i na proštenju Presvetog Trojstva, kao i na kirbajima po selima, te, između svega ostaloga, slatke žute alve koje smo kod njega kupovali kad bih s majkom išao petkom na tržnicu. Sjećam se puno vojske, zelene i plave, u centru, po parku, radost kad se slavi zajednički Uskrs, po katoličkom i pravoslavnom kalendaru. Cirkus i luna park u Jamama, »Cigane« čergare u istim Jamama ljeti, i kad su vodili medvjeda na štapu koji, kad čuje bubanj, diže se na zadnje noge i pleše. Kupanje na Kanalu u Rokovcima, bilo sa svojima ili s ministrantima i župnikom sv. Križa. Kupanje na Štrandu i na Dunavu, živom i mrtvom. Odlazak nas ministranata iz župe sv. Križa na Dan o. Gerarda u Karmel, biciklima u Gradinu u kapelu sv. Antuna ili rad i misa kod kapele Snježne Gospe u Čičovima... Pamtim Sombor obojen redovnicama Marijinim sestrama od Čudotvorne medaljice, koje su do 1991. živjele na početku moje ulice, služile u župi Svetog Križa, radile na Neuropsihijatriji i obilazile bolesnike po kućama. Također pamtim časne sestre Kćeri milosrđa u župi sv. Križa, a zatim od 1990. do 1999. u župi Presvetog Trojstva, susrete s njima u pekarni, tržnici ili na ulici. Ostale su ove posljednje sa Somborcima i za vrijeme rata 1990- tih godina i za vrijeme NATO bombardiranja. Napustile su nas zbog nedostatka duhovnih zvanja u svojoj družbi. Jednom sam u Karmelu za Uskrs bio obučen u hrvatsku bunjevačku nošnju, a od kuće i natrag iz crkve sam ponosno u bunjevačkim čizmama i nošnji koračao somborskim ulicama. Iz Karmela toga doba sjećam se sakristana pokojnog časnog brata Anđelka Pašalića, moga rođaka, pa smo ga i zvali uja Marko. Drage su mi bile, i još uvijek su, Dužionice u kojima se trudim sudjelovati u misi, a krasile su ih i još uvijek ih krase momci i cure iz Hrvatskog doma i njihovi gosti. Trebalo je naći ispriku u školi kako bismo kao ministranti sudjelovali na proštenju sv. Križa u večernjoj svečanoj misi, na Veliki petak i Veliku subotu, i u križnom putu na otvorenom u dvorištu župe, kad bismo zakasnili i došli sa školskim torbama, a župnik bi nam ih uzeo i nosio na svojim rukama. Početkom ratnih devedesetih sjećam se da sam s gore spomenutom vršnjakinjom Srpkinjom pravoslavkom molio za mir. Ona je molila po svome, a ja po svome i pjevao i Zdravo Djevo, kraljice Hrvata. Pjesmu koja se u Karmelu pjevala i devedesetih, kao i one Do nebesa nek se ori… kako Hrvat kliče mlad, te pjesma Ljiljane bijeli… Čudesnog kipa milosti cvijeće, sipala ti si na hrvatski dom. Ona mi je dala 1990. godine katolički katekizam Radosna vijest, koji još uvijek čuvam. Nas dvoje smo kao osnovnoškolci prisustvovali proslavi Kristova uskrsnuća u maloj pravoslavnoj crkvi od 3 do 5 sati ujutro i vraćali se u zoru pravoslavnog Uskrsa svojim kućama. Devedesetih pamtim i duhovne večeri (međureligijske) održavane u vrijeme ratne napetosti u crkvama i svjetovnim ustanovama, čiji je začetnik bio pokojni pravoslavni paroh svetojovanske crkve Miroslav Naumov. Tih ranih devedesetih, kada iz Hrvatske nije više stogao ni jedan katolički list, osim preko Mađarske Glasnik Srca Isusova i Marijina, u Karmelu smo mogli uzeti i čitati stari tisak. Tu sam puno novoga saznao o vjeri i Crkvi, osobito dok nije počeo tih 90-tih godina nakon Bačkog klasja izlaziti Zvonik. U župi sv. Križa pamtim i duhovne obnove krizmanika i mladih. Odlazak sa župnikom u crkvu sv. Nikole Tavelića na Bezdanski put, bilo slaviti misu, bilo raditi. Bilo je to vrijeme embarga kad su na somborskom buvljaku gotovo sve što se može zamisliti prodavali Rusi i Rumunji. Pa i katoličke zidne slike. Bilo je to vrijeme gotovo praznih rafova u trgovinama, restrikcija struje… Nisam od tada vidio ljepše zvjezdano nebo iznad napadalog snijega, a 1991. i 1992. našli su se u Somboru u progonstvu Muslimani, Srbi, Mađari i Hrvati iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Pokojni somborski slikar Sava Stojkov prorekao 1991. prognanoj Mađarici iz Baranje da će se vratiti u svoju kuću. Sombor moga djetinjstva pamtim i po tome da me je majka učila pjevati božićne pjesme, iz glave naravno, te pričala da će muškarci koji na Veliki petak ne budu pili rakije i vina na krovu kuće vidjeti zlatno janje. Majka, koja nas je na Materice posipala žitom, i darivala, kao i dida na Očeve, kako u Somboru kažemo. Ne smijem, govoreći o Somboru, zaboraviti pekarnu Kod Vanče u mojoj ulici, s čijeg zida sam naučio: Čast svakome, veresija nikome, te kad smo četrtkom predvečer išli po vruće lepinje i mazali ih svinjskom mašću, te začinjali solju i crvenom paprikom. Kad bismo se toga najeli, nije nam trebao ni sladoled od Trovača na Glavnoj ulici, ni sladoled ili kolač od Gojka u Dolini lopova. Ako je više uz put bilo, bili su tu i Zlata pekarica i kruv od Papa. Iz Gradske pekarne kruh nismo voljeli. Prvi svibanj u Šikari… Sve je to Sombor moga djetinjstva.

Čini se da hrvatski karmelićani imaju stabilan broj zvanja i ređenja svake godine. U čemu je tajna privlačnosti ovog reda za mlade?

U današnjem užurbanom i svijetu koji kao da sve više bježi od samog sebe u Karmelu mladi nalaze mir i molitvu, iz kojih se onda rađa i služenje čovjeku. Molitva je živi susret sa živim Bogom; to mi činimo putem zajedničke molitve časoslova i onim što je naša posebnost, putem kršćanske meditacije – razmatranja, koje nas velikom milošću Božjom dovodi i do kontemplacije. Bog sam uvodi nas u otajstvo sebe. To je ono što će uvijek biti privlačno ljudima svih vremena, jer čovjek uvijek čezne za živim Bogom. I Blažena Djevica Marija… koja uvijek ostaje naša majka. A tu je i bogatstvo naših karmelskih svetaca, uvijek tako različitih, a tako svjedočkih Boga živoga. 

Po čemu je poseban pastoral splitskih karmelićana? Vidi se posebna pozornost na društvene mreže, koja su iskustva?

U Split su karmelićani došli prije gotovo 50 godina. To je u bivšoj državi bio tek treći naš samostan nakon bačkog Sombora i zagrebačkih Remeta. Prvi župnik karmelićanin, ovdje, kao i u Remetama, bio je naš o. Ivan Keravin iz Monoštora, a s njim je došao i br. Andrija Varga rodom iz Svilojeva, kasnije je ovdje živio, pa i prije smrti pola godine br. Stipo Doboš, opet iz Monoštora, koji su ostavili u ljudima lijepe uspomene. Velikodušno su primljeni od nadbiskupa, svećenika, redovnika i redovnica, bogoslova, novaka i novakinja, župljana, ali i svih vjernika i ljudi dobre volje. Tako je i danas. Makar u veoma skromnim uvjetima, naša su braća uvijek radila, a radimo i danas s puno ljudi iz župe i izvan nje, čak iz šire okolice. Primamo ih na ispovijed, razgovor, blagoslov. Vodimo tri zajednice Svjetovnog karmelskog reda, oblačimo ljude u škapular primajući ih i okupljajući u Bratovštini karmelskog škapulara, uvijek privlačnog, surađujemo u radu na karmelskoj duhovnosti s vjernicima laicima sa župnikom i Sestrama karmelićankama Božanskog Srca Isusova u susjednoj župi sv. Leopolda Bogdana Mandića, pomažemo župnicima grada Splita i okolice. Gradimo novu prijeko potrebnu veću crkvu Gospe karmelske uz već podignut novi naš samostan. Prisutnost na društvenim mrežama je svakako drugotna, važniji je rad uživo s ljudima, ali kako su mnogi na ovim mrežamo, trudimo se i mi biti prisutni i dati svoj karmelski obol. Osobito se to pokazuje potrebnim i vrijednim u ovo vrijeme covida. Radujemo se ukoliko i na ovaj način možemo pomoći ljudima u izazovnim vremenima i njihovnim osobnim stanjima i potrebama.

Intervju vodio: Marko Tucakov / Foto: Danijela Musulin

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika