Kultura
Najzaslužniji čovjek za elibertaciju Sombora
Tijekom rata za austrijsko nasleđe (1740. – 1748.) ugarski staleži su uvjetovali svoju podršku ugarskoj kraljici Mariji Tereziji razvojačenjem Potisko-pomoriške krajine i njenom inkorporacijom (uključivanjem) u sastav Bačke županije (1741.). Ona je na to pristala i tako je stanovnicima vojnih šančeva Subotice i Sombora zaprijetila opasnost da postanu podanici ugarskih plemića. Međutim, još prije nego je izdano i formalno naređenje o razvojačenju potiskih vojnih šančeva 1. srpnja 1745., dosjetljivi subotički Hrvati su preduhitrili činovnike Ugarske dvorske komore, koji su bili zaduženi za pripremu terena za inkorporaciju Subotice i Sombora u Bačku županiju. Zahvaljujući svojim vezama u Beču, sklopili s Ugarskom dvorskom komorom (najvišom financijskom ustanovom u Ugarskoj) i Bečkim vladarskim dvorom ugovor, koji je Suboticu uzdigao u rang povlaštenog komorsko-kraljevskog trgovišta pod nazivom Szent Maria (1743.)
Bilo je samo pitanje vremena kada će i somborski Hrvati, koji su bili ništa manje slobodoljubivi i sposobni, krenuti stopama svojih subotičkih sunarodnjaka. I doista, poslije službene reinkoporacije Sombora u Bačku županiju 1. studenoga 1745. uskoro su i oni krenuli u borbu za elibertaciju (oslobođenje) od komorskih i županijskih vlasti. Dva tjedna kasnije, 18. studenoga 1745. somborski Hrvati i Srbi održali su prosvjedni zbor na trgu ispred pravoslavne crkve sv. Georgija. Odbili su se povinovati zahtjevima Inkorporacijske komisije, koju su činili predstavnici vojnih, komorskih i županijskih vlasti, odnosno iseliti se iz Sombora. Izabrali su svoje opunomoćene izaslanike Stefana Radojevića, Atanasija Stojšića i Nikolu Parčetića, koji bi otišli u Beč radi sklapanja povoljnijeg sporazuma s Bečkim dvorom i Ugarskom dvorskom komorom. Međutim, kao opunomoćeni izaslanici u Beču se kasnije javljaju Martin Parčetić, Atanasije Stojšić, Mihajlo Bokerović, Stepan Karalić i Avram Rašković.
Čovjek od povjerenja
Borba za elibertaciju Sombora je bila teška i neizvjesna. Položaj Sombora je već bio reguliran naredbom Inkorporacijske komisije i bilo je samo pitanje vremena kada će i stvarno stupiti na snagu. Komorske i županijske vlasti su očekivale što skorije izvršenje ovih naredbi i u tom smislu su vršile ogroman pritisak na bivše somborske militarce, koji su i dalje predstavljali mjesnu vlast. Najveći teret u borbi za elibertaciju je snosio Martin Parčetić, koji je, budući da je da je bio pismen, vičan financijama i stranim jezicima, ali prije svega čovjek od povjerenja, bio zadužen za pisara, prevoditelja i blagajnika izaslanstva somborskog gradskog vijeća u Beču.
U Povijesnom arhivu u Somboru se nalaze brojna pisma, koje je spomenuto izaslanstvo poslalo somborskim vijećnicima. Iz njih se razvidno vidi da je Parčetić bio potpuno dorastao situaciji. Bio je svjestan težine položaja i poznavao mentalitet komorskih činovnika i ugarskih plemića. Savjetovao je Somborce da mu uredno odgovaraju i daju daljnje instrukcije. Nerijetko ih je pozivao na slogu i upozoravao na termine za isplatu rata velike sume ugovorene 1747. s Ugarskom dvorskom komorom (150.000 forinti) za otkup statusa slobodnog kraljevskog grada za Sombor. Tako 9. studenoga 1747. piše: »Ne znam što nam ne pišete uzroka, ili nas ne poznajete za vaše plenipotentiare (opunomoćenike), ili je među vami nesloga, da se znamo šta držati...«
Iskustvo Subotičana
Bivši somborski kapetan Marko Marković, kojega je vojna služba odvela u Arad, nije prekinuo se veze sa Somborom. Kako pokazuje njegovo pismo datirano u Aradu 1. rujna 1746., budno je pratio razvoj situacije i savjetovao svoje somborsko vijeće i njegovo izaslanstvo u Beču kako da postupa u borbi za elibertaciju. Savjetovao ih je da se ugledaju na Subotičane i zatraže od carice zapovijed, koja bi ih privremeno zaštitila od nasrtaja županijskih i komorskih vlasti.
»Ako se posao produlji, pišite gore deputirtom (deputircima – primj. V. N.) a i ja sam pisao da bi izvadili od dvora zapovist da bi u vas ne dirali dokle bi se dilo ne svršilo i to valja da se radi izvaditi prija termina, uzmite priliku koliko su puta Subotičani termin produljivali«, piše Marković.
Ugarska dvorska komora je, naime, u cilju da pripremi teren za reinkorporaciju Subotice u Bačku županiju tražila da se militarci raspuštene subotičke milicije isele iz Subotice i dala im rok za to. Međutim, oni su preko svojih veza u Beču nebrojeno puta produžavali termin za iseljavanje i tako dobili vrijeme za sklapanje povoljnijeg ugovora s komorskim i dvorskim vlastima.
Slobodni kraljevski grad
Kako je postalo izvjesnije da će Sombor ipak postati slobodni kraljevski grad, tako su između Hrvata i Srba počeli pregovori oko podjele vlasti u budućoj gradskoj samoupravi. Rezultat ovih pregovora je Alternativa od 1. srpnja 1748., koja je predviđala ravnopravnu zastupljenost dviju zajednica u Unutarnjem senatu ili Magistratu (12 doživotnih senatora plus sudac) i Vanjskom senatu, te drugim tijelima buduće gradske uprave. Isto tako, predviđala je da se na položaju somborskog suca (gradonačelnika) smjenuju naizmjenično (otuda i naziv dokumenta) Hrvati i Srbi, odnosno, poslije hrvatskog suca, trebao bi doći srpski sudac i tako dalje. Od strane Hrvata alternativu su potpisali Nikola Parčetić, Martin Parčetić, Peršića Matarić, Martin Kekezović, Grga Lukić i Mihajlo Bokerović.
Konačno, poslije mnogo peripetija, 17. veljače 1749. izdana je Elibertacijska povelja. Donijeli su je iz Beča preko Dunava u Monoštor somborski deputirci Mihajlo Bokerović, Avram Rašković i Atanasije Stojšić 27. veljače 1749. U čast prispeća ovog dokumenta od vitalne važnost za Sombor bivši somborski militarci su priredili velebnu proslavu, koja je opisana na početku zapisnika magistrata slobodnog kraljevsko grada Sombora. Skoro mjesec dana kasnije, 22. travnja 1749. carski komesar Johann Joseph von Koller, savjetnik Ugarske dvorske komore, proglasio je Sombor slobodnim kraljevskim gradom. Dana 24. travnja na blagdan sv. Jurja priređena je u franjevačkoj crkvi svečana misa. Nakon toga, pristupljeno je instauraciji (obnovi) gradskih vlasti pod predsjedanjem komesara Kollera. Izabrano je 13 članova Unutarnjeg senata (Inferior Senatus), 25 članova Vanjskog senata (Exterior Senatus) i 60 članova Izabrane općine (Selecta Communitas).
Glasanje
Unutarnji senat je izabran na zanimljiv način. Biralo se između trojice kandidata iz redova općine (98), čije članove je predložila stara općina a izabrao komesar Koller. Općinari su glasali ubacivanjem bijelog i crnog boba u tri čaše, koje su predstavljale trojicu kandidata. Birač je imao dva crna zrna i jedno bijelo. Bijelo zrno je namijenio svom favoritu, a ostala dva ostalim kandidatima. Koji kandidat je imao najviše bijelih zrna, taj je ulazio u Unutarnji senat.
Na taj način izabrani su za prve senatore slobodnog kraljevskog grada: 1. Nikola Parčetić većinom glasova (72), 2. Jovan Damjanović (69). 3. Martin Parčetić (80), 4. Gavrilo Pavlović (71), 5. Mihajlo Bokerović (60), 6. Avram Rašković (60), 7. Josip Marković (55), 8. Jovan Živojnović (59), 9. Marko Bogešić (68), 10. Atanasije Stojšić (47), 11. Martin Kekezović (56), 12. Stepan Karalić (45). 13. Atanasije Popović (75). Sudac (gradonačelnik) je biran između trojice kandidata na isti način, a to su bili senatori Nikola Parčetić, Martin Parčetić i Mihajlo Bokerović. S 43 glasa izabran je Martin Parčetić, zastavnik (barjaktar) somborske milicije i najzaslužniji čovjek u borbi za elibertaciju. Kako se čini, on se za ovaj izbor postarao već unaprijed.
Vladimir Nimčević
