Tema

Na roditeljima je odgovornost

Cjelovita nastava na hrvatskom jeziku ove godine dobit će dvadesetu generaciju učenika. Pred roditeljima je odabir škole, ali i nastavnog jezika. Dok se nekolicina promišlja što uraditi i gdje upisati dijete, sagledavajući sve moguće pogodnosti, ima i onih roditelja koji su odluku o upisu djeteta u hrvatske odjele već donijeli.

S dvadesetom generacijom smo došli i do zanimljivog podatka, da oni koji su bili prva generacije u srednjoj školi (2007. godine), danas upisuju svoju djecu u prvi razred osnovne škole. Prva na listi kod upisa u srednju školu, Gimnaziju Svetozar Marković u Subotici, bila je Antonija Sudarević, sada Dević, a podršku u svom nastojanju upisati dijete u nastavu na hrvatskom jeziku od prvog dana je imala u suprugu Borisu Deviću.

Među svojima

Antonija i Boris Dević odlučili su kći Petru upisati u cjelovitu nastavu na hrvatskom jeziku, zapravo, nisu niti odlučivali nego su već odavno znali da će to tako biti.

»O tome nismo nikada ni razgovarali. To je ono što mi živimo, naše vjersko i nacionalno opredjeljenje. Ne bismo mogli ni zamisliti da je drugačije«, kaže Antonija, a Boris se nadovezuje: »Ono što je nama kao roditeljima bitno u obrazovanju na hrvatskom jest ta poveznica nacionalnog identiteta, ali i onog vjerskog. Sama mogućnost da naša djeca mogu isto živjeti i kod kuće i u školi nam je izuzetno važna stvar. Svjesni smo mi gdje živimo, ali kada imamo mogućnost želimo ju iskoristiti. Želimo da nam se djeca kreću u društvu gdje se neće morati sramiti svojih običaja, ikavice, svoje vjere, odlaska u crkvu. Gdje neće biti izdvojena nego među svojima.«

Rijetko se susreću mladi ljudi, obitelji koje su toliko svjesne svog nacionalnog i vjerskog opredjeljenja, ali toga su svjesni i oni sami, te, kako su rekli, malo je njihovih vršnjaka s kojima mogu o tome razgovarati i biti jedni drugima podrška. Dotakli smo se i pomalo nezaobilaznog pitanja zbog čega se, po njihovom mišljenju, drugi roditelji dvoje oko upisa u hrvatske odjele, na što je Antonija odgovorila:

»Mislim da su najveći razlog nacionalno mještoviti brakovi, a onda i to što nas je malo. Što ima godina kada su razredi malobrojni. Tako je lakše. Lakše je pognuti glavu i uklopiti se u većinu, nestati i sakrivati se iza drugih. Ako ćeš se cijeli život držati onoga što jesi, naići ćeš kad-tad na neki problem. Stajati uzdignute glave na vjetrometini nije lako, ali kad znaš zašto to činiš onda ima smisla.«

Nedostaje svijesti među ljudima

Oboje su konstatirali kako je obrazovanje u cjelovitoj nastavi na hrvatskom jeziku izuzetno uznapredovalo i da je vidljiva kvaliteta.

»Danas djeca u prvom razredu imaju kvalitetne udžbenike, imali smo priliku već ih vidjeti. Brojne pogodnosti, pa i te da su udžbenici za nas besplatni, su dodatni poticaj. Budimo jasni: i da se trebaju platiti udžbenici ili bilo što, naša odluka se ne bi promjenila«, ističe Boris.

Pogodnosti u nastavi Antonija je ocijenila kao pozitivne, ali je navela i neke druge njoj važnije momente.

»Razne pogodnosti, kojih zaista ima, su sigurno dodatna motivacija roditeljima, osobito mladim obiteljima koje razmišljaju imati više djece. Meni kao roditelju je bitno da se naš sin neće morati sramiti toga što je ministrant u crkvi. U hrvatskim odjelima će se dičiti time, jer će i drugi prijatelji biti kao on. O tome roditelji ne razmišljaju. Ne želim radi škole djeteta mijenjati svoj nacionalni identitet i vjersku pripadnost.«

Po njihovim saznanjima, ove godine u razredu u koji će njihova kći ići bit će oko 15 učenika, a veliki broj njih bit će iz vrtića i župske zajednice.

»Svi oni će u ovome odjelu biti među svojima, gdje se neće sramiti reći ponešto i na ikavici. Izgovor koji rodilji znaju navoditi da ne žele izdvajati dijete, pa ga upišu u srpski razred nema nikakvog smisla, jer ga baš tim činom izdvajaju. Nažalost, bojim se da su danas mladi ljudi manje svjesni svoje nacionalne i vjerske pripadnosti. Nadam se da griješim, ali vrijeme će pokazati«, kaže Antonija.

Srednja škola

Prisjetili smo se i Antonijinih početaka u srednjoj školi. Cijeli razred su bile samo djevojke, njih 16 koje su tada prvi put upisale cjelovitu nastavu na hrvatskom jeziku u srednjoj školi. Bile su prve u svemu.

»Kada smo došli na upis u srednju školu i tražili listu na hrvatskom, rekli su nam da te liste nema. Međutim, mi smo jako dobro znali da ima i da želimo biti na njoj. Bojim se da je netko drugi tko nije bio toliko siguran u sebe došao prvi, da možda tog odjela ne bi ni bilo. No, nama se to nije moglo dogoditi«, kaže kroz smijeh Antonija i s ponosom ističe kako je ona bila prva na listi.

Tako smo došli do još jednog, nažalost u pojedinim mjestima aktualnog problema kod upisa u hrvatske odjele, što se događa na upisima »da nema liste« ili »još nikog upisanog«.

»Došli smo iz srpskih odjela i sve nam je bilo novo, drugačije. Udžbenici? Što je to?«, pita kroz smijeh Antonija. »Ne znam zašto ljudi toliko dižu paniku oko tih udžbenika? Nama to nikada nije bio problem. Profesori su sami pripremali potrebni materijal, printali nam ono što nam je trebalo, trudili su se i ulagali maksimum i ništa manje nismo naučili nego što današnje generacije znaju. Nismo imali ni kompletno stručni kadar, osim profesorice hrvatskog jezika, koja je bila iz Hrvatske. Svi ostali su se trudili možda i više nego li sad pojedini profesori i govorili su hrvatski, iako nisu pripadali našoj zajednici. Sve potrebno smo naučili, upisali fakultete na sve strane i imali sretnu mladost«, priča Antonija.

Po njenim riječima, u školi nikada nisu imale nikakvih problema. Antonija je ispričala svoje loše iskustvo iz osnovne škole, gdje su je prozivali na nacionalnoj osnovi, ali u srednjoj je, kako je rekla, stekla prijateljstva, pa i kumstvo za cijeli život.

»Mi smo uživale u srednjoj školi. U razredu su s nama iz varoši bile i učenice iz Tavankuta koje su, kao i ja, govorile ikavicu i mi smo se time ponosile. Pored nas su se i drugi počeli koristiti našim bunjevačkim govorom. Iako smo imale samo 15-16 godina, znale smo tko smo i gdje smo. Sve druge smo poštivale, ali smo tako zahtijevali i da nas drugi poštivaju. Profesori su voljeli dolaziti kod nas na sate, tu su se odmarali, a i mi smo uživali. Upisati se u hrvatski odjel je bila moja odluka, ali činjenica je da su roditelji kroz život utjecali na tu odluku, kroz odgoj i ono što su nam prenijeli i dali.«

Utjecaj sredine

Zanimljiv podatak iz te generacije ispričala nam je sugovornica:

»Ana Turi je bila jedna od učenica tog odjela. Ne sjećam se kako i zašto je došla baš u naš razred, jer nije bila prisutna u našoj zajednici, pa niti u crkvi. Uz nas je krenula na vjeronauk i u crkvu, te se u srednjoj školi krizmala. Nakon Gimnazije otišla je studirati biologiju u Novi Sad i tamo se također uključila na vjeronauk. Mislim da je dovoljno ako kažem da je Ana izabrala duhovni poziv i da je danas s. Marta Turi, sestra dominikanka Kongregacije svetih Anđela čuvara. Nama kao vjernicima, katolicima je to bilo divno saznanje da smo mi bar malo pridonijele tomu. To je onaj utjecaj sredine i okruženje u kojem dijete, ili u srednjoj školi, mladi odrastaju«.

Boris, koji nije imao mogućnost pohađati nastavu na hrvatskom jeziku, jer još tada nije postojala, iz srednje škole nosi neko sasvim drugačije iskustvo.

»Nije lako biti drugačiji niti u osnovnoj školi, ali mislim da je u srednjoj još gore. Išao sam u Tehničku škol Ivan Sarić, nekada zvanu MEŠC, i u našem razredu smo samo nas dvojica išli u crkvu. Bilo je svega, prozivali su nas i vršnjaci, ali i neki profesori i maltretirali nas radi toga, ali prošlo je. Zato danas ne želim to priuštiti svom djetetu, kad već imamo mogućnost izbora. Mi već sada znamo i da će Karlo ići u hrvatski odjel, pa i ako ga trebalo nositi u neku udaljeniju školu«, kaže Boris.

Kroz razgovor smo se dotakli brojnih tema vezanih za hrvatske odjele, vrtiće, upis, odgoj djece, a za kraj oni (koji?) su poručili:

»Nadamo se da će sadašnja djeca hrvatskih odjela, kada odrastu, biti okosnica, stupovi naše zajednice. Jedino oni mogu sačuvati ono što se stoljećima ovdje gradilo: naše običaje, vjeru, zajednicu. Za 20 godina oni će biti odrasli ljudi. Sada je na roditeljima odgovornost. Ako mi to ne budemo održavali i gradili, direktno upropaštavamo svoju budućnost, budućnost naše djece, pa i naše zajednice. Mi ih sada upisujemo u hrvatske odjele s ponosom i željom da i oni nastave u tom smjeru.«

Ž. Vukov