Tema

Bunjevački govor proglasiti nematerijalnom baštinom Hrvatske

Republika Hrvatska i njezine institucije nisu ostale nijeme na početak uvođenja tzv. bunjevačkog jezika u službenu uporabu u Subotici, a čemu su predstavnici ovdašnje hrvatske manjine iskazali protivljenje. Naglašavajući kako je zapravo riječ o govoru koji pripada korpusu hrvatskoga jezika, te da je u pitanju politička odluka koji nije u suglasnosti sa znanstvenim tvrdnjama, ovaj potez osudili su Ministarstvo vanjskih i europskih poslova Hrvatske, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Matica hrvatska, Društvo hrvatskih književnika, Hrvatski PEN centar.

Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje je prošloga tjedna otišao korak dalje u pokušaju da bunjevački govor zaštiti od političkih manipulacija. Kako je naveo njegov ravnatelj Željko Jozić, Institut je Ministarstvu kulture RH poslao prijedlog da se bunjevački govor proglasi nematerijalnom kulturnom baštinom Hrvatske (uvrsti na Listu zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske), kao važan čin pomoći bunjevačkom govoru i svim Bunjevcima u Hrvatskoj i inozemstvu.

Dodatna zaštita

»Važno je da se bunjevački govor dodatno zaštiti i da se javnost u Hrvatskoj i izvan nje senzibilizira za pripadnost bunjevačkog govora hrvatskoj matici«, izjavio je Jozić.

Potvrdio je da je povod tom prijedlogu aktualna situacija u Vojvodini, gdje se pokušava bunjevački govor proglasiti službenim nehrvatskim jezikom.

»To je povijesna krivotvorina. Isključivo sa znanstvene, jezikoslovne strane možemo reći da je to tradicionalni hrvatski govor. O tome govore brojni zapisi, svi hrvatski jezikoslovci, svi svjetski jezikoslovci slavisti, ali ni vodeći srpski jezikoslovci nikad nisu dovodili u pitanje hrvatsko podrijetlo bunjevačkog govora«, istaknuo je Jozić.

»Želimo dokazati da su bunjevački govori autohtoni hrvatski govori i podrijetlo im je zapadna Hercegovina te zaleđe Dalmacije, odakle su se Bunjevci iselili zbog prodora Osmanlija u 17. stoljeću«, rekao je Jozić i dodao da su Bunjevci došli u primorski i lički kraj Hrvatske te u Gorski kotar, a jedan dio njih odselio se u podunavski kraj, u Bačku, koja se danas prostire u Srbiji i Mađarskoj. Svi oni i danas govore novoštokavskim ikavskim hrvatskim govorima, istaknuo je.

Sličnost govora

Konferencija za medije na kojoj je Jozić ovo iznio održana je prošloga četvrka, 18. ožujka, u Senju u povodu završetka Mjeseca hrvatskog jezika. Jozić je istaknuo da su odlučili o toj temi govoriti u Gradskom muzeju u Senju, koji u stalnom postavu ima bogatu etnografsku zbirku o Bunjevcima, a bunjevački govor je vrlo živ u okolici grada.

Govoreći na istoj konferenciji, voditeljica Odjela za dijalektologiju Instituta dr. sc. Ivana Kurtović Budja je istaknula kako postoji sličnost svih bunjevačkih govora koju prepoznaju jezikoslovci. U prvom redu to je ikavizam, koji ne postoji ni u jednom drugom novoštokavskom govoru u Vojvodini, ali i niz drugih značajki.

»Samo istraživanjem i kulturnim pristupom možemo učiniti ono što je važno za lokalni i nacionalni identitet«, zaključila je ona.

Tri grane istog debla

Prema pisanju riječkog Novog lista, prijedlog da se bunjevački govor proglasi nematerijalnom baštinom Hrvatske naišao je na iznimno odobravanje među stanovnicima Senja, posebno Krivopućanima, gdje žive Bunjevci i gdje je 2016. osnovana Hrvatska bunjevačka stranka.

»Počašćeni smo što su nam predstavnici Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje ukazali veliku čast i došli u pohode našim Bunjevcima, i to baš ovoj našoj bunjevačkoj grani primorskoj, a posebno pozdravljamo njihov prijedlog da se bunjevački govor proglasi nematerijalnom hrvatskom baštinom. To će puno značiti za budućnost. Etnografska zbirka o Bunjevcima jedna je od starijih u našem Muzeju i konstantno je dodatno uređujemo i oplemenjujemo, a ovaj današnji izgled zbirke postavljen je 2006. godine u povodu 400 godina od doseljenja Bunjevaca u naš kraj«, navodi ravnateljica Gradskog muzeja Senj prof. Blaženka Ljubović.

Etnografska zbirka o primorskim Bunjevcima je 2007. godine gostovala u Subotici, podsjetila je ona.

»Mi smo već tada poradili na tome da ukažemo na činjenicu da su naši Bunjevci, lički Bunjevci te Bunjevci iz Bačke tri grane jednog debla hrvatskog. To dokazuje i njihova tradicija i govor«, kaže Ljubović.

Dosadašnja iskustva

Na Listu zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske do sada su upisana dvadeset i četiri govora. Prvi koji su upisani na Listu bili su bednjanski govor i govor Huma na Sutli 2007. godine. Uz već navedene, to su: cokavski govori otoka Visa, čabarski govori, dubrovački govor, gacki čakavski govori s područja Otočca, govor Dubravice, govor i toponimija sela Vidonje, govor otoka Suska, govor posavskoga sela Siče, govor Starih Perkovaca, govor zadarskih Arbanasa, govori milnarskog područja, grobnička čakavština, istro-rumunjski govori, labinska skupina govora, kajkavski donjosutlanski (ikavski) dijalekt, kotoripska skupina govora, splitski govor (splitska čakavština), šoltanski čakavski govori, štrigovska skupina govora, turopoljski dijalekt, »zlatna formula hrvatskoga jezika ča-kaj-što« i žminjski govor.

Bunjevački bi bio prvi govor na toj listi koji se većim dijelom govori izvan područja Hrvatske.

Osim podizanja svijesti o njegovom značaju kod samih govornika te senzibiliranja javnosti u Hrvatskoj i izvan nje, proglašavanjem bunjevačkoga govora nematerijalnom kulturnom baštinom, kako navodi Željko Jozić, Hrvatska bi izdvojila sredstva za različite programe kako bi se to zaštićeno dobro održalo.

»Benefiti bi se mogli odnositi na manifestacije, nastavne programe, književno stvaralaštvo na tom govoru. Kod bunjevačkog govora u Bačkoj može se reći da sve to već postoji, ali mislim da bi govornicima značila takva vrsta odnosa od matične države i matične kulture. Ugroženost govora je jedan od uvjeta da ga se dodatno zaštiti, da to kao hrvatsko kulturno dobro onda ne može netko drugi posvajati«, kaže Jozić.

Čuvari bunjevačke ikavice

Bunjevački Hrvati u Vojvodini kroz svoje manifestacije, književno i dramsko stvaralaštvo rade na očuvanju svoga govora. Ivan Ivković Ivandekić iz Subotice, koji piše šaljive priče na bunjevačkoj ikavici, pozdravlja inicijativu Instituta da se bunjevački govor proglasi kulturnom baštinom Hrvatske, ali kaže da u praksi to neće značiti mnogo.

»Ni deklaracije, nit uvrštavanje na liste, među običnim ljudima neće ništa značajno prominit. Jedan se smatra samo Bunjevcom, a drugi Bunjevcom Hrvatom i deklaracije i liste to neće prominit. Jednima je bunjevački dijalekt, a drugima jezik, i to će tako ostat. A što se tiče samog govora, on izumire i sve se manje koristi«, kaže Ivković Ivandekić.

Ivan Tumbas također piše na bunjevačkoj ikavici. On smatra kako je hrvatsko Ministarstvo kulture trebalo ranije zaštititi bunjevački govor, još 2005. godine, kad je objavljen Rječnik govora bačkih Hrvata Ante Sekulića upravo u sunakladi Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje.

»Pozdravljam i sad pridlog Instituta da zaštiti govor Hrvata Bunjevaca, pa tako i nas koji živimo u Srbiji. Političke makinacije oko ‘bunjevačkog pitanja’ traju jedan vik i nisu ni stajale. Trenutna moć dala je vitar u leđa političkim moćnicima da nas udare u koren, u naš govor, no podrškom matične domovine to bi se možda moglo ublažit, a naša ikavica sačuvat«, navodi Tumbas.

D. B. P. / Foto: Mapa zaštićenih govora u Hrvatskoj

 

ANTRFILE

Ikavica – ponajprije hrvatsko obilježje

Prijedlog da se bunjevački govor proglasi nematerijalnom baštinom Hrvatske pozitivno je ocijenila umirovljena sveučilišna profesorica povijesti hrvatskoga jezika i hrvatske dijalektologije dr. sc. Ljlijana Kolenić.

»Ovo bi moglo biti dobro za podizanje svijesti kod govornika o tomu da je bunjevački dio hrvatskih narodnih govora. Novoštokavski ikavski govori rasprostiru se u više država: Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Mađarskoj, Italiji. Ikavica je na ovim južnoslavenskim prostorima ponajprije hrvatsko obilježje i znak hrvatskoga identiteta. Pitanje je – zašto se u Srbiji stvara jezik od govora izuzetno male skupine ljudi. Od manjine koja je sve manja, svjesno se oduzima još jedan dio putem izmišljenog jezika a samim time i izmišljene nacije. Razlog tome je da se brojčano prikaže kako je Hrvata u Vojvodini još manje nego što ih doista ima«, kaže prof. Kolenić.