Tema

Bećarac – vedri stihovi i zarazna melodija

Kada netko spomene bećarac, odmah pomislimo na humoristične, satirične i često vrlo lascivne pjesme, ali je manje poznato odakle potječe naziv ovoga oblika narodne pjesme. Naziv potječe od turske riječi bekar, koja u hrvatskoj jezičnoj uporabi – bećar, označava neženju, momka, lolu, bekriju, veseljaka sklonog raskalašenom životu. Bećarac je veselog i vedrog teksta, prožet alegorijama i metaforama, a redovito se izvodi uz instrumentalnu pratnju tamburaških ili mješovitih sastava. Bećarac, kao tradicijski vokalno-instrumentalni napjev, porijeklom je iz ruralne Slavonije i neizostavan je dio današnje tradicijske kulture Slavonije, Baranje i Srijema. UNESCO je 2011. upisao bećarac na Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Popularnost bećarca se proširila do južne Mađarske i diljem Vojvodine.

O bećarcu smo razgovarali s Lucijom Malović, koja je za završni rad na preddiplomskom studiju hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu Svučilišta Jurja Dobrile u Puli odabrala temu: »Bećarac kao usmenoknjiževni oblik«. Na istome fakultetu studentica je prve godine diplomskoga studija kroatistike, a već petnaest godina je članica KUD-a Lipovac iz Generalskoga Stola. Malo mjesto Generalski Stol je u sastavu istoimene općine u Krlovačkoj županiji, a to mjesto se u srednjemu vijeku nazivalo Lipovac.

Bećarac – usmenoknjiževni oblik

»S izvedbom bećaraca susrela sam se još kao djevojčica na mnogobrojnim smotrama folklora u Hrvatskoj, ali i na raznim proslavama u mjestu u kojem živim. Bećarac u Generalskome Stolu nikada nije bio popularan kao u krajevima istočne Hrvatske, ali ga se svakako od davnina moglo čuti na privatnim ili javnim proslavama, a od 90-ih godina prošloga stoljeća pa sve do danas i na folklornim manifestacijama čiji je organizator KUD Lipovac. Osoba sam koja je dio svoga života posvetila proučavanju i njegovanju folklorne i kulturne baštine Hrvatske, stoga sa zadovoljstvom mogu reći da volim i slušati i smišljati, i pjevati bećarce. Posebno volim slušati spontana natpjevavanja, jer me gotovo uvijek nasmiju. Vedri stihovi, zarazna melodija i maštovitost samo su neke karakteristike zbog kojih sam zavoljela bećarac«, kaže Lucija Malović i pojašnjava što karakterizira i čime je prožet bećarac.

»Bećarac prvenstveno karakteriziraju njegova vedrina, veseli karakter te dosjetljivost i maštovitost njegova izvođača. Naime, ako se pjevači natpjevavaju, vrlo je bitno da su brzi i spretni u oblikovanju novih stihova. Bećarac je prožet brojnim alegorijama i metaforama kako bi se određena tematika opjevala na malo drugačiji, a slušatelju privlačniji način.«

Pitali sam Luciju Malović je li bećarac u stvari usmenoknjiževni oblik?

»Usmena književnost uglavnom se definira kao književnost prenošena ‘s koljena na koljeno’. To i jest tako, ali ako govorimo o usmenoj književnosti hrvatskoga naroda onda se treba voditi tezom koju je ponudio Stipe Botica u knjizi Hrvatska usmenoknjiževna čitanka (1995.) da je ona bogata i raznovrsna, jer se pojavljuje i u živoj izvedbi, ali i u zapisima usmenoknjiževnih tekstova. Prema tome, sasvim je jasno da je bećarac usmenoknjiževni oblik, jer su deseteračke distihe ljudi smišljali u raznim prigodama i za vrijeme tradicijskih običaja. Velika većina tekstova se prenosila ‘s koljena na koljeno’ i tako zapisivala pa su očuvani sve do danas, a vremenom su nastajali i novi tekstovi. Osim očuvanja stihova, izvedbe i forme, usmenoknjiževnim oblikom čine ga i rima, intermedijalnost, dvočlanost, varijacije unutar zadanoga oblika te različita motivsko-tematska obilježja«, kaže Malović i pojašnjava načine izvođenja ove deseteračke glazbene vrste.

Pjesme na deseteračke stihove

»Bećarac se obično izvodi tako da jedan pjevač, najčešće muškarac, otpjeva prvi stih, a zatim ga, u ponavljanju istoga, prate i ostali pjevači. Za razliku od drugih tradicijskih slavonskih pjesama na deseteračke stihove – svatovac, drumarac, bušarac i drugi, koji se izvode bez instrumentalne pratnje, bećarac se redovito izvodi uz instrumentalnu pratnju. Bez instrumentalne pratnje izvodi se samo onda kada u blizini nema tamburaša. Ukoliko se bećarac izvodi u koreografijama ansambala i kulturno-umjetničkih društava, utoliko su stihovi oblikovani prije izvedbe. Ako se bećarac izvodi spontano, onda se pjevaju ili ranije osmišljeni stihovi koji su mnogima poznati ili spretni pjevači izmišljaju stihove prilikom same izvedbe.«

S Lucijom Malović pričali smo i o tome gdje se najviše pjevao bećarac nekada u Hrvatskoj, a gdje sada?

»Bećarac je kao napjev karakterističan za područja Slavonije, Baranje i Srijema, stoga bez sumnje mogu reći da se nekada najčešće izvodio upravo na tim područjima. Iako se danas bećarac izvodi gotovo u svim područjima kontinentalne Hrvatske, nikada se neće izvoditi u tolikoj mjeri kao što se izvodi u spomenutim područjima. I prije, i danas, i u budućnosti stihovi bećaraca najviše će odjekivati ravnicama i žitnim poljima. Pandemija koronavirusa zaustavila je proslave, događaje, folklorne manifestacije pa stihovi bećaraca već dugo nisu odjeknuli među narodom, a prije pojave te nevolje mogli su se čuti u bilo kojem kraju Hrvatske.«

Humor u bećarcu je neizostavan

Stihovi bećarca su često i metaforično-erotski. Lucija Malović kaže da takvi stihovi iskazuju vedrinu narodnog duha, duhoviti narodni eros.

»Kroz stihove bećaraca može se jasno predočiti kakav je u prošlosti bio ljudski mentalitet, o čemu su ljudi razmišljali, što su radili, kako su se ponašali, zabavljali i slično. Stoga metaforično-erotske stihove svakako možemo pripisati vedrini narodnoga duha. Budući da postoji mnogo bećaraca koji su do suza nasmijali slušatelje, mogu reći da je humor u bećarcu neizostavan.«

A je li bećarac opstao na društvenoj i glazbenoj sceni zahvaljujući organiziranoj djelatnosti amaterskih folklornih i glazbenih udruga i ansambala, folklornih i glazbeno-folklornih manifestacija – smotri, susreta, seminara i festivala? Lucija Malović kaže kako je to pitanje vrlo zanimljivo i da zasigurno postoje različita mišljenja o tome.

»Ja bih se složila da je bećarac na društvenoj i glazbenoj sceni opstao zbog kulturno-umjetničkog amaterizma. Primjerice, uzmimo u obzir tamburaške sastave. Naime, mnogobrojni članovi današnjih tamburaških sastava svoje su sviračko iskustvo stekli u folklornim društvima i ansamblima i tako naučili što je bećarac, što je drmeš, što je kolo, a sve to danas izvode na svojim svirkama i tako prenose ljudima koji možda nikada nisu čuli za to.«

Kreativna moć

Goran Knežević, koreograf, voditelj, predavač, istraživač, publicist, organizator i producent na području hrvatskih folklornih tradicija kaže kako ga fascinira proces nastajanja bećarca.

»Fascinira me proces njegovog nastajanja, a ne sama izvedba. U nekoliko navrata sam gledao i slušao natpjevavanje, dvoboj dviju počimalja. Dok je jedna pjevala, druga joj je smišljala što otrovniji odgovor u sekundu u desetercu i završnoj rimi. Strašna kreativna moć. Isto to su prakticirali i reperi u međusobnoj izmjeni prigodnih stihova. Dakle, smisao egzistencije bećarca je istina, ma kakva ona bila.«

Knežević kaže kako se donedavno, prije pojave koronavirusa, bećarac mogao čuti na sceni u izvedbi izvornih i reproduktivnih folklornih skupina, tamburaških sastava, slavonskim svadbama i prigodnim zabavama starije populacije, a o stihovima bećaraca koji su često metaforičko-erotski, Knežević kaže:

»Kroz bećarac se moglo, nekažnjeno, proturiti puno istine o osobama, događajima, raznoraznim društvenim temama i napose o erotici. Bećarac je ozbiljno i smisleno poetsko stvaralaštvo izrečeno – otpjevano šaljivim tonom. Erotika je danas, pa i prije, bila intrigantna tema i kao takva bila je interesantna i inspirativna narodnom stvaratelju. A narod kao narod: lascivnim temama je okretao leđa, ali ne i pogled. I kad su se pjevali erotski bećarci, oni su imali određenu literalnu vrijednost i nisu bili izrazi puke prostote, kao neki nastali u novije vrijeme«, kaže Knežević i naglašava kako su bećarac očuvali tamburaši.

»Bećarce izvode brojni tamburaški sastavi i nekako mi se čini da su upravo oni njegovi glavni prezentatori i čuvari. Jer, bećarac je ipak prvenstveno vokalno-glazbeni izričaj pristao tamburaškom izričaju. A zaštita UNESCO-a je bitna zbog motivacije za njegovo čuvanje i izvođenje, jer uzalud ti sve ako te nisu vani priznali. I to neki puta nije dovoljno, jer zadivljuje upornost i strast institucija glede negiranja vlastite tradicije. Primjerice, povodom primitka Hrvatske u Europsku zajednicu, ansambl Ethnotine izveo je bećarac na engleskom, njemačkom i francuskom jeziku. Time se htjelo pokazati mogućnost njegove internacionalizacije i promidžbe. Ali to nije prihvaćeno. No, ima vremena.«

Zvonko Sarić