Kultura

Trnoviti put somborskih Hrvata

Poslije pogibije kapetana somborske milicije Duje Markovića u bitci kod Slankamena (1691.), zapovjedništvo nad ovom postrojbom pripalo njegovom starijem sinu Đuri Markoviću. U kapetanstvu ga je potvrdio zapovjednik carske vojske feldmaršal Ludwig Badenski (1655. – 1707.), koji je o tome izdao u Petrovaradinu 28. kolovoza 1691. službeni dokument (dekret). U ovom dokumentu piše da je Đuro slijedio očeve stope, ističući se ništa manjom ratničkom vrlinom.

Jednaku ocjenu o Đuri donijeli su i ostali austrijski zapovjednici Leopold Schlik (1663. – 1723.), Theodor Heinrich von Nehem (u. 1691.), János Bottyán (1643. – 1709.), Luigi Ferdinando Marsigli (1658. – 1730.) i Jean-Louis Rabutin grof de Bussy (1642. – 1717.). Đuro je predvodio somborsku miliciju u bitci kod Sente 11. rujna 1697. vođenoj između carskih snaga pod Eugenom Savojskim i turske vojske pod samim sultanom Mustafom II. (1695. – 1703.).

Otpor županiji

Nakon Velikog bečkog rata, uslijedili su siloviti pritisci ugarskog plemstva u obnovljenoj Bačkoj županiji, koje je htjelo hrvatske i srpske militarce pretvoriti u podanike. Svjesni da su podnijeli najteži teret rata, bački Hrvati su pružili županijskim vlastima snažan otpor. Početkom 1699. Đuro Marković, Luka Sučić i Đuro Vidaković s ostalim časnicima molili su Dvorsko ratno vijeće u Beču da ih oslobodi od davanja porcija (pristojbi) i pružanja konaka (njem. Quartier), obrazlažući to argumentom da su dugo godina vjerno služili habsburškom caru. Kao dokaz za svoje ispravno držanje priložili su tri ovjerene svjedožbe.

U zaštitu Hrvata se stavio i gore spomenuti knez Schlick, koji je kod Ugarske dvorske kancelarije uložio žalbu na razoružanje hrvatske milicije. Tvrdio je da su »hrabra nacija koja je bez svake sumnje rođena za rat« (njem. »brave Nation die ohne hin zum Krieg geboren«).

Kuruci

Poslije kratkog predaha, uslijedio je ustanak u Ugarskoj poznat u historiografiji pod imenom Kuručki rat (1703. – 1711.), a kod bačkih Hrvata pod imenom kurucšag (mađ. kurucság). Ustanak je pokrenuo erdeljski knez Ferenc II. Rákoczy (1676. – 1735.), sin Ferenca I. Rákoczyja i Jelene Zrinski, kćerke Petra Zrinskog, jednog od predvodnika tzv. Zrinsko-frankopanske urote. Bački Hrvati su se ponovno našli na braniku Monarhije. Budući da je Austrija u to vrijeme bila zauzeta ratom za španjolsko naslijeđe, nije još preostalo mnogo snaga u Ugarskoj. Zato su se mnogo oslanjale na snage pod zapovjedništvom Luke Sučića i Đure Markovića, koje su navodno brojale 1.000 dobrih hrvatskih konjanika (njem. wohlberittene Räytzen).

Dalji ratni događaji zatiču Đuru Markovića i njegovu miliciju od 160 ljudi pod njegovim zapovjedništvom daleko od njihovog zavičaja u Erdelju. Vrhovni zapovjednik im je ondje bio Jean-Louis Rabutin grof de Bussy. Dok su se bački Hrvati borili u tuđini, njihovi domovi stradali su od kuruca. Milenko Beljanski prenosi da je 1706. ili 1708. János Bottyán, isti onaj zapovjednik koji je izdao Duji Markoviću svjedodžbu o njegovom dobrom držanju, dao pogubiti 70 Somboraca pred franjevačkim samostanom.

Matija Marković

Kapetan Đuro Marković je umro negdje prije kolovoza 1717. godine. Somborskim kapetanom je imenovan Jovan Branković. Nekoliko godina kasnije somborskim potkapetanom je imenovan Matija Marković, Đurin brat. Austrijski vojskovođa knez Ernest Gundacker von Herberstein (1654. – 1723.) imenovao je 1721. Matiju za potpaketana (locumtenens) somborske milicije »zbog izvanrednih vojničkih vrlina, te zbog usluga, koje je pružao po potrebi i u brojnim prilikama s ništa manjom korisnošću i uspjehom«. Srpski povjesničar Slavko Gavrilović piše za Matiju Markovića da je »kao mlađi, bio u senci starijeg brata Đure Markovića«. Međutim, Matijin suvremenik Herberstein piše da nije mnogo zaostajao za bratom. Naročito je isticao Matijinu nepokolebljivu i neupitnu odanost (teste ... altissimi obsequii). Matija je umro 15. svibnja 1740. u Somboru. U trenutku smrti je imao šezdeset i jednu godinu. Pokopan je u kripti Franjevačkog samostana u Subotici. Obred pokopa je obavio gvardijan Đuro Dragojlović.

U to vrijeme se i Parčetići javljaju u povijesnim vrelima. Prvo se javljaju u protokolima krštenih, vjenčanih i umrlih franjevačkog samostana u Somboru. Na popisu somborskih graničara od 1720. zabilježen je neki Nikola Parčetić kao husar prve konjičke čete i posjednik oranice od 34 požunskih jutara, dvije kose livade i dvije motike vinograda.

Šleska, Srbija i Bavarska

Matija Marković ostavio je iza sebe sinove Marka (umro 1756.) i Josipa Markovića (1712. – 1789.). Marko se, poput svog djeda Duje i oca Matije, posvetio vojnoj službi. Sudjelovao je u ratu za poljsko naslijeđe (1733. – 1738.), u Austrijsko-turskom ratu (1737. – 1739.) i u ratu za austrijsko naslijeđe (1740. – 1748.), predvodeći kao kapetan somborske milicije konjički odred. Prosinca 1744. Batthyány ga je preporučio Dvorskom ratnom vijeću, jer je uspio zadržati potiske graničare u Bavarskoj preko zime 1744. Prepoznat kod svojih pretpostavljenih kao vrsni organizator, Marko je dekretom Dvorskog ratnog vijeća od 12. rujna 1745. unaprijeđen u čin majora.

Istodobno, Parčetići postaju sve važnija obitelj u Somboru. Popisi iz 1740-ih navode kao vlasnike posjeda na pustarama Gradina i Nenadić. U popisu somborskih graničara 1746. zabilježen je kao zastavnik Martin Parčetić, centralna figura u naporima za oslobođenje grada od županijskih vlasti. Živio je u zadruzi s trojicom braće.

Razvojačenje i Markov križ

U međuvremenu, dok su se somborski militarci borili na udaljenim zapadnoeuropskim i srednjoeuropskim bojištima, u Ugarskoj je pokrenut proces razvojačenja Potisko-pomoriške vojne granice. Odlukom Inkorporacijske komisije, koju su činili predstavnici vojske, Ugarske dvorske komore i ugarsko-hrvatskih staleža, 1. studenog 1745. Sombor je reinkorporiran u Bačku županiju i predan na upravu Ugarskoj dvorskoj komori. Poslije reinkorporacije, Marko Marković je početkom 1746. premješten na majorski položaj u Sentu.

Prije odlaska iz Sombora, Marković je navodno dao podići križ, u narodu upamćen kao »Markov križ«. Prema Nikoli Vukićeviću, križ je podignut »na ledinama somborskim blizu Mostonge, s leve strane puta Lemeškog«. Károly Trencsény piše da se nalazio na lemeškoj cesti, gdje se nalazila nekada turska bogomolja. Beljanski donosi dvije mogućnosti. Prema drugoj nalazio se, »sa desne strane puta za Nenadić, odmah do istočnog kraka Mostonge, pre ili iza nje«, a prema drugoj »na ’Lemeškom’ putu, pre ’Čarde’ i iste Mostonge«, gdje je »na njegovom mestu 1826. godine podignut kameni, koji i sada postoji«.

Vladimir Nimčević