Tema

Poruke zastrašivanja

Odluka Skupštine grada Subotice, donijeta na sjednici 4. ožujka, o pokretanju izmjene Statuta kako bi se u službenu uporabu uveo »bunjevački jezik« izazvala je reagiranje kako predstavnika hrvatske zajednice u Srbiji, tako i dužnosnika Hrvatske i hrvatskih znanstvenih institucija. U tim reagiranjima, a koja smo prenosili u Hrvatskoj riječi, ukazuje se kako je bunjevački govor hrvatskog jezika te ne može postati službeni jezik, te kako je inicijativa Grada Subotice suprotna u nekoliko ključnih točaka međudržavnog sporazuma o zaštiti manjina – Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji. Medijske interpretacije, poput naslova u nekoliko dnevnih novina i izjava koje su se mogle čuti u nacionalnim medijima, čini se, samo u potaknule govor mržnje i neprimjerena reagiranja spram dužnosnika hrvatskih institucija i hrvatske manjine u Srbiji. No, otišlo se i korak dalje pa su osim neprimjerenih komentara na, ili uz, objavljene tekstove uvrede i prijetnje upućene i predstvanicim najvažnijih institucija Hrvata u Srbiji. Na osobni profil prijećeno je predsjednici HNV-a Jasni Vojnić, a predsjedniku DSHV-a Tomislavu Žigmanovu putem stranačke e-mail adrese.

Relativiziranje

I Jasna Vojnić i Tomislav Žigmanov ove prijetnje prijavili su policiji. Epilog je privođenje Subotičanina K. T. Kako je krajem prošlog tjedna priopćila subotička policija K.T. je uhićen zbog sumnje da je na privatni profil predsjednice Hrvatskog nacionalnog vijeća u Srbiji poslao poruku prijeteće i uvredljive sadržine. Osumnjičenom je određeno zadržavanje do 48 sati, a nakon toga je, uz kaznenu prijavu, priveden Osnovnom javnom tužiteljstvu u Subotici. Osoba koja je prijetnje uputila na e-mail adresu DSHV-a do zaključenja ovog tekst nije privedena.

Između jasno upućenih prijetnji i za sada jednog uhićenja desilo se reagiranje hrvatskog Ministarstva vanjskih i europskih poslova koje je vlastima u Beogradu uputilo prosvjednu notu, izražavajući zabrinutost zbog prijetnji, zastrašivanja i uvreda predstavnika hrvatske nacionalne manjine u Srbiji. U istom tonu reagirali su i hrvatski premijer Andrej Plenković i predsjednik Zoran Milanović. (Ne) očekivana reakcija izrečena od srbijanskog ministra vanjskih poslova Nikole Selakovića bila je:

»To je jedna od najglupljih i najbesmislenijih nota koje smo do sada primili i to osnovano tvrdim, jer je riječ o nečijim stavovima, možda prijetnjama, izljevima ružnih osjećanja ljudi na društvenim mrežama, dok se u isto vrijeme u službenim sredstvima informiranja u Hrvatskoj protiv najviših državnih dužnosnika Srbije iznose najmonstruoznije i najbrutalnije uvrede«.

Dakle, za viskog državnog dužnosnika, kome je u opisu posla vanjska politika, glupo je i besmisleno što se netko usudo reagirati na prijetnje u kojima se spominju automati, ustaško udruženje, ubijanje. I to prijetnje koje nisu ostavljene u komentarima kao reagiranje na sadržinu objavljenog teksta već poruke upućene na, u slučaju DSHV-a službenu e-mail adresu, a u slučaju predsjednice HNV-a na osobni profil. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je, komentirajući prosvjednu notu Zagreba, koristio nešto blažu ocjenu, pa je umjesto Selakovićevog »glupo i besmisleno«, kazao kako ne razumije prosvjednu notu koja je upućena zbog prijetnji na društvenim mrežama.

Generiranju negativnog stava prema Hrvatima pridonjeli su i medijski napisi, pa su se tako u dnevnim novinama mogli čitati tekstovi s naslovima: Skandalozne trvrdnje: Hrvati u Vojvodini su ugroženi, Žigmanov godinama vodi kampanju protiv Srbije, Bunjevci mole zaštitite nas od hrvatske asimilacije, Dok Srbi u Hrvatskoj nemaju struju, oni se bune zbog stanja u Vojvodini, Predsjednici HNV-a pretio Hrvat…

Uvreda ili prijetnja?

Prijetnje koje se putem internet upućuju političarima, bilo iz vlasti ili iz oporbe, novinarima, aktivistima nevladinog sektora, javnim djelatnicima u Srbiji nisu rijetkost. Čini se: internet je posato mjesto gdje svatko može napisati što god želi, vrijeđati ili čak i prijetiti. Postupa li se u takvim slučajevima po različitim aršinima, ovisno tko je osoba kojoj su upućene prijetnje ili uvredljive poruke mogla bi biti predmet jedne dublje analize. I kako se određuje je li riječ u uvredi ili izravnoj prijetnji koja je i ostvariva? I uzima li se u toj procjeni ono što je rečeno/napisano ili se važe i po tome kome su prijetnje upućene?

No, kazneno djelo ugrožavanja sigurnosti nije vezano za određene osobe i trebalo bi biti tretirano na isti način. Koje će sankcije kasnije biti izrečene, ovisi od svakog konkretnog slučaja, jer se utvrđuje na koji način je to rađeno i koje je posljedice izazvalo. Ukoliko ono što je napisano kod nekoga izaziva osjećaj ugroženosti, i bitno je da to bude ozbiljna i ostvariva prijetnja, onda se to karakterizira ne kao uvreda već prijetnja. Prateći slučajeve u Srbiji može se zaključiti kako se u nekim slučajevima prijetnja tretira kao uvreda, a u drugim uvreda kao prijetnja, što ovisi od osobe kojoj su prijetnje upućene. I sam zakon predviđa strožije kazne ako se prijeti predsjedniku Republike, narodnom zastupniku, predsjedniku Vlade, članovima Vlade, sucu Ustavnog suda, sucu, javnom tužitelju, odvjetniku, policijskom dužnosniku i osobi koja obavlja poslove od javnog značaja u učju informiranja. U nekim slučajevima prijetnji tužiteljstvo je reagiralo po službenoj dužnosti, a u nekim tek nakon što su prijavu podnijele osobe kojima su prijetnje upućene.

I samom predsjedniku Srbije Aleksandaru Vučiću upućivane su putem društvenih mreža i komentara na internetu uvrede i prijetnje. Uvijek je to bilo ispraćeno medijskim izvještavanjem i privođenjem autora takvih napisa. Zato je u najmanju ruku izjava ministra vanjskih poslova Nikole Selakovića o najglupljoj i najbesmislenijoj prosvjednoj noti koju je Zagreb uputio zbog prijetnji dužnosnicima hrvatske zajednice u Srbiji neprimjerena.

Uz to treba dodati i komentare i poruke koje su ostavljane kao komentari na određene tekstove, reagiranja ili stavove. I u tim komentarima spominje se kako ovo nije ustaška zemlja već Srbija, »marš iz naše zemlje pa pričaj ustaški gde hoćeš«… Te i slične poruke uslijedile su kao reagiranje na zahtjev HNV-a da se po principu pozitivne diskriminacije hrvatski u službenu uporabu uvede u Vojvodini, Apatinu, Baču i Somboru.

U najmanju ruku što se moglo očekivati jest javna osuda državnih dužnosnika, što bi moglo utjecati na smirivanje strasti onih kojima je i najmanji povod dovoljan da iz sebe izbace najgoru mržnju. U ovom slučaju prema Hrvatima.

Z. V.