Intervju

Dobra volja je uvijek prvi korak

Ankica Jukić-Mandić je diplomirana pravnica, master ekonomistica. Rođena je u Đakovu, udana je i majka jednog djeteta. Dugogodišnja je članica DSHV-a, a od početka ove godine obavlja dužnost članice Stručnog vijeća gradonačelnika Grada Novog Sada za područje suradnje s nacionalnim manjinama. Razgovarali smo s njom o Hrvatima u Novom Sadu i Petrovaradinu, te o suradnji na ostvarivanju njihovih prava putem djelovanja predstavnika hrvatske zajednice u strukturama gradske vlasti.

Koji je Vaš mandat u Gradu Novom Sadu i što su Vaše dužnosti?

Imenovanjem za članicu Stručnog vijeća gradonačelnika ukazana mi je iznimna čast, osobito od strane zajednice koju predstavljam i koja me je podržala, no ovdje ne mogu izostaviti ni gradonačelnika gospodina Miloša Vučevića koji je svojom predusretljivošću učinio da se osjećam kao dio tima. Za mene, kao članicu hrvatske zajednice i osobu koja živi s obitelji u ovom gradu, je ova dužnost ujedno i velika obveza. Budući da smo otpočeli suradnju i otvorili vrata ka rješavanju pitanja koja su od interesa za hrvatsku zajednicu, širok je spektar područja u kojima ćemo djelovati i koja će ovisiti o problemima s kojima ćemo se susresti.

U kakvom je odnosu Vaš mandat s mandatom radne skupine koju su osnovali Grad Novi Sad i Hrvatsko nacionalno vijeće, a koja ima za cilj također rješavanje otvorenih pitanja naše zajednice u nizu područja u Novom Sadu?

Sva pitanja koja se tiču hrvatske zajednice predstavljaju sponu između mene i ostalih tijela ili osoba koje se tim pitanjima bave. Radna skupina, kao što joj i sam naziv kaže, osnovana je u svrhu rješavanja otvorenih pitanja i postizanja sporazuma o suradnji između Grada Novog Sada i Hrvatskog nacionalnog vijeća. Članovi radne skupine su zaista osobe stručne u područjima svog djelovanja i dosadašnji sastanci ove skupine pokazali su se višestruko korisnim, a učinke očekujemo u vremenu koje je pred nama.

Gradonačelnik Vučević se pokazao iznimno institucionalno senzitivnim za pitanja dobrobiti ovdašnjih Hrvata, no takav pristup i primjer nije moguće naći u drugim lokalnim samoupravama, čak ni ondje gdje živi mnogo više Hrvata nego u Novom Sadu. Može li se to mijenjati u sadašnjim konstelacijama djelovanja lokalnih samouprava?

Činjenica je da je primjer takvog postupanja skoro pa usamljen. Svakako da ne možemo utjecati na okvire koje diktiraju pozitivni propisi, no to ne znači da ne možemo prepoznati probleme osoba koje žive na teritoriju određene lokalne samouprave kao važne i utjecati na njihovo rješavanje. Kao što ste i sami rekli, gospodin Vučević je osoba koja je prepoznala važnost određenih pitanja i iskazala spremnost o istima razgovarati i iznaći model za rješavanje. Dobra volja je uvijek prvi korak.

Što konkretno strukture koje upravljaju Gradom Novim Sadom mogu učiniti za dobro ovdašnje hrvatske zajednice?

Na prvom mjestu: da budemo dionicima bića ovog grada, a to ćemo postići ako smo vidljivi i prepoznati kao ravnopravan sudionik u političkom i društvenom životu i ako probleme rješavamo na konkretan način. Uključivanje u projekte očuvanja vjerske baštine, rekonstrukcija crkve cv. Jurja, Spomen-dom bana Jelačića, uključivanje predstavnika hrvatske zajednice u radna tijela Grada svakako su promjene koje nam daju prostora za djelovanje.

Kakvim ocjenjujete sadašnji društveni položaj hrvatske zadjenice u Novom Sadu, što vidite kao njezin najveći izazov? Uspiju li postignuća manjinskoga tijela naše zajednice, te rezultati političkoga djelovanja DSHV-a stići do Hrvata koji žive u Novom Sadu i biti im od koristi?

Hrvatska zajednica u Novom Sadu nije konzistentna kao u Petrovaradinu, pa joj je samim tim teže opstajati. Pred nama se nalazi veliki broj izazova, te je teško izdvojiti samo jedan kao najveći. Kada su u pitanju postignuća Demokatskog saveza Hrvata u Vojvodini, naravno da ista stignu do Hrvata u Novom Sadu, čemu svjedoči i moja pozicija, pozicije kolega u gradskim upravama, radnim tijelima Skupštine grada kao i pozicije kolega u Pokrajinskoj vladi. Svi mi smo na istom zadatku, a to je osigurati ostvarivanje prava pripadnika hrvatske zajednice, prepoznati i riješiti probleme.

Vaš politički i uopće društveni aktivizam u hrvatskoj zajednici u Vojvodini traje već dulje. Kako bi, po Vašem mišljenju, trebao izgledati i čemu stremiti prosječni osviješteni aktivist Hrvat kome je stalo do zajednice i koji želi njezinu afirmaciju?

Ne volim kazati da je netko osviješten aktivist, polazeći od sebe. Kao i veliki broj članova zajednice, dijelom zajednice se smatram zahvaljujući svom podrijetlu, a dionikom života zajednice sam postala zbog sebe i svog djeteta jer nisam željela da ono izgubi svoj identitet. To su moje ideje vodilje i ne kažem nužno da moraju biti i tuđe. Ali, kada polazite sa zdravih osnova, onda vas ništa što se događa na tom putu ne može poljuljati. Zajednicu afirmirate samim time što nemate problem kazati tko ste i što ste, kao i time što jasno artikulirate ono što želite ostvariti.

Hrvate u Novom Sadu, osim Crkve, okupljaju dvije aktivne udruge kulture, tu je i jedna zaklada čiji je osnivač HNV, te Mjesni odbor DSHV-a. Je li to dovoljno? Postoji li u nekom od područja društvenoga djelovanja praznina koju bi mogle nadomjestiti neke druge forme društvenog organiziranja?

Svaka od pobrojanih institucija na svoj način promiče duh naše zajednice. Djelovanje u području kulture osnažuje duh i drži članove zajednice na okupu, a pri tome sprječava da sve ono što baštinimo sklizne u zaborav. Činjenica je da djelovanje u području kulture ne može otvoriti neka vrata ili staviti neka pitanja na stol kao što to može političko djelovanje, a tu već imamo Mjesni odbor DSHV-a. Okupljanje pod okriljem Crkve je ono što stoljećima čuva našu vjeru, osigurava naše trajanje i pomaže nam da u molitvi ostanemo snažni, senzibilni za probleme drugih, da prihvaćamo različitosti, ali i da očuvamo svoju suštinu. Zaklada Spomen-dom bana Josipa Jelačića je napose naša trenutačna kruna koja nam daje svojevrstan pečat prepoznatljiv i izvan granica. Svaki novi oblik društvenog angažmana, koji je usmjeren k istom cilju kao i djelovanje pobrojanih institucija, bit će dobrodošao.

Bili ste članica Hrvatskog nacionalnog vijeća, kao i članica Izvršnog odbora zadužena za informiranje u mandatu od 2010. do 2014, a ranije i tajnica HNV-a. Kada usporedite organizacijske aspekte tadašnjega rada HNV-a i njegove učinke, što zaključujete? Gdje vidite mogućnosti za poboljšanja?

Bila sam predsjednica Odbora za službenu uporabu jezika i pisma, Odbora za informiranje i Odbora za propise, predstavke i žalbe, a i tajnica Hrvatskog nacionalnog vijeća. Kada sve ovo samo izgovorite, čini se jako puno. Netko će zamijetiti kako je to puno dužnosti za jednu osobu, ali ja ću Vam reći da je to jedan dugačak razvojni put koji je izgradio i moju osobnost i učinio da sam danas ovakva. Posljednjih deset godina, koliko sam aktivno uključena u goruća pitanja zajednice, imala sam dužnost, skupa s članovima spomenutih tijela, proučiti svaki propis koji je regulirao područja koja sam spomenula, reagirati na svaki propust prigodom donošenja krovnih akata u zemlji, reagirati kada propust nije otklonjen i, na koncu, sve sublimirati tijekom rada na poziciji tajnice. Vrijeme i okolnosti ni tada nisu išle, a ni sada u punoj mjeri ne idu, nama na ruku, ali su se osobe koje su članovi Hrvatskog nacionalog vijeća zalagale za isti cilj: ostvarivanje prava članova hrvatske zajednice. Danas Hrvatsko nacionalno vijeće ide bržim koracima, postiže rezultate u područijima koja se nalaze u njegovoj nadležnosti, iznjedrilo je puno dobrih kadrova i riješilo veliki broj pitanja, što je za svaku pohvalu.

Opišite nam djelovanje DSHV-a u Novom Sadu od početka Vašega angažmana u stranci. Kakva je situacija sada po pitanju članstva i pozicija glede kandidiranja i mogućnosti rješavanja pitanja iz okvira političkih opredjeljenja DSHV-a?

Deset godina je dugačko razdoblje. Imali smo razdoblje u kojem smo, sukladno objektivnim okolnostima, uspijevali okupiti veći broj ljudi, djelovati, stvarati, praviti konekcije, a imali smo i razdoblje stagnacije. Danas imamo mlade ljude koji su preuzeli na sebe da vode mjesnu organizaciju, a mi smo tu da im pomažemo, usmjeravamo ih i budemo im potpora.

Kome se mogu obratiti Hrvati koji žive u Novom Sadu ako nisu zadovoljni radom tijela Gradske uprave u ostvarivanju svojih građanskih i nacionalnih prava?

Ukoliko netko smatra da su njegova nacionalna prava ugrožena, bez odgađanja se može obratiti izravno tijelu za koje smatra da je počinilo radnju koja je ugrozila njegova prava, a zatim i meni koja ću o tome bez odgađanja izvijestiti gradonačelnika.

Koje su mogućnosti dalje partnerske suradnje Grada Novog Sada sa županijama, gradovima i općinama u Hrvatskoj, znajući da su prvi koraci već postignuti, napose u domeni korištenja EU fondova? Ima li tu mjesta za našu zajednicu?

Novi Sad je grad koji je oaza ideja za suradnju. Bogat poviješću, kulturom, multikulturalnošću, jezičnom raznolikošću, zaista pruža mnogo. Samim time i prostora za suradnju ima, i ona je poželjna. Svaka suradnja sa županijama, gradovima i općinama u Hrvatskoj daje prostora i nama koji smo čuvari povijesti i spomenika kulture da promoviramo ono što imamo i čuvamo to od zaborava.

Razgovor vodio: Marko Tucakov