Navršava se, eto, ovih dana prva godina otkako nam se virus korona i službeno uselio u živote, pa je nekako red prisjetiti se što nam je ovo čedo izmijenilo u istima. Kao prvo – čak i više nego kod onih kojima je nojevska mantra »mene politika ne zanima« – koronavirus postala je svakodnevna tema razgovora među svim stanovnicima našeg planeta, uključujući i Suboticu i okolna naselja. Korona, dakle, ne samo da je i sama postala politika nego ju je uspjela i kreirati. Kao drugo – upravo poput demokrata i republikanaca u SAD-u – ovo majušno tijelo podijelilo je svijet na dva suprotstavljena pola koji se iz dana u dan sve više udaljavaju: jedni u pravcu panike, drugi prema teorijama zavjere.
U međuvremenu i međuprostoru zbivalo se i zbiva se mnogo toga novoga i na brzinu usvojenoga. Kao prvo: ljudi su se od početnog straha od nepoznatog i solidarnosti prema oboljelima ili unesrećenima mjerama policijskog sata na prisustvo korone navikli kao na vlastitu sjenu. Razloga za to je mnogo, ali je svakako najbitniji onaj životni: razmjerno mali postotak smrtnosti. Naravno, slaba je to utjeha za one koji su se jedva izvukli od grobarske lopate u borbi s koronom (još i više za one koji su u istoj izgubili), ali to je jednostavno tako kada je riječ o opstanku: što te ne ubije, to te ojača. Stoga je i život s koronom za mnoge postao pakao kakav u određeno vrijeme prirede komarci: tu su, tamaniš ih, a opet im ne možeš ništa.
Svikavanje na koronu, međutim, ne znači i da je ona unijela neku novu, a prihvaćenu rutinu u život. Upravo suprotno: konstantno polumobilizacijsko stanje, s čestim manjim ili većim izmjenama, već odavno je kod ljudi proizvelo zamor, koliko fizički još i više psihički. Kombinacija kriznih stožera i političara, koji svojim oprečnim mjerama sluđuju stanovništvo (u supermarkete se može, a u svatove ne), dodatno hrani skepsu i jača nepovjerenje i kod onih koji se u ovakvoj situaciji nastoje ponašati razmjerno razumno.
Svikavanje na koronu – uz svijest o niskoj stopi smrtnosti od nje, igranje uloge kolektivnih zamoraca u odlukama kriznih stožera i vlada, plus nemali broj pristaša teorije zavjere – proizvelo je i to da veliki broj ljudi na svakodnevne podatke o broju oboljelih i umrlih na globalnoj, državnoj i lokalnoj razini gleda kao na izvještaj Hidrometeorološkog zavoda o vodostaju Save kod Slavonskog Broda. Upravo stoga, kao i diljem Planeta, i na ulicama našeg grada svakodnevno možemo vidjeti polariziranu sliku građana koji ne nose i onih koji nose maske, ponekad uljepšane detaljima koji, poput garderobe, ponešto otkrivaju i o vlastitom identitetu.
Virus korona toliko nam se, kao vrsti, urezao u svijest da ni dugo željeno cjepivo nije donijelo očekivanu masovnu euforiju. Dapače, brzina kojom su znanstvenici na nekoliko svjetskih strana stigli do istoga cilja: visokoučinkovitoga virusoubojice na određeno vrijeme proizvela je dodatnu skepsu kod velikog dijela ljudi da je tu riječ prije svega o globalnom interesu farmaceutske industrije koja je nekim čudom u dosluhu sa svim vladama u svijetu. O tome ne svjedoče samo konfuzne i kontradiktorne, a prije svega smiješne odluke o nabavi i distribuciji cjepiva nego i naša praksa: vakcina svih vrsta ko na buvljaku, a opet se njima nije poslužilo ni 20% stanovništva. Otuda je valjda preteklo i za čašćavanje susjeda i stjecanje dodatnih poena u novom poglavlju biografije o regionalnom apostolu u misiji mira i čovjekoljublja. Tragikomičnu sliku jedne ovako ozbiljne stvari kao što je opće zdravlje ljudi mogu poboljšati samo dvije stvari: uvođenje obveze cijepljenja za sve (koji to mogu podnijeti) ili pak, a sve ka tome vodi, dodatno ograničavanje prava kretanja onima koji nisu vlasnici »kovid pasoša«.
Konačno, na pitanje koje sve muči, a glasi: »dokle će ovo trajati«, odgovor se za sada može podijeliti na nekoliko milijardi individualnih mišljenja. Jedno od njih je da smo koronu, poput privremeno nestale gripe, zapatili za cijeli život, a borba s njenom mutiranom braćom i sestrama izgledat će kao mačji kašalj u odnosu na dalje rođake koji tek čekaju da se pojave na sceni.
Z. R.
