Tema

Moravski i bijeli Hrvati u Češkoj

Ovotjednim nastavkom tekstova o hrvatskoj manjini u europskim zemljama zaokružit ćemo priču o iseljavanju iz hrvatskih područja u doba turskih osvajanja u 16. i 17. stoljeću u smjeru zapadne Ugarske. Ova su iseljavanja dio zajedničke povijesti današnje hrvatske manjine u Austriji, Slovačkoj, Mađarskoj i Češkoj. Pri tome je hrvatska manjina u Češkoj danas jedna od najmalobrojnijih, ne samo zbog povijesnih tokova i prirodne asimilacije već i zbog poteza državnih vlasti u vrijeme poslije II. svjetskog rata koji su doveli do njihovog raseljavanja iz mjesta u kojima su tradicionalno živjeli i ubrzane asimilacije.

Dio Hrvata koji danas žive u Češkoj se doselio u novijem razdoblju dok su pripadnici autohtone hrvatske manjine sačuvali svoj nacionalni identitet u tri sela: Jevišovka, Dobro Polje i Nova Prerava.

Priznati su kao nacionalna manjina 1989. godine, a danas se u službenim statističkim podacima vode u rubrici »ostali«. Prema Zakonu o pravima pripadnika nacionalnih manjina iz 2001. pripadnici nacionalnih manjina su članovi Savjeta Vlade za nacionalne manjine, u što su uključeni i predstavnici hrvatske manjine. Razmjerno slabo su organizirani i imaju tek dvije udruge: Udrugu građana hrvatske narodnosti te udrugu Češko-hrvatsko društvo, a organizirane nastave hrvatskoga jezika i kulture nema.

U Jevišovki je 2008. godine pod pokroviteljstvom hrvatske Vlade otvoren Hrvatski dom, Memorijalno-dokumentacijski centar Hrvata južne Moravske gdje se svake prve nedjelje u rujnu održavaju Jevišovski Dani hrvatske kulture – Kiritof. Od 1998. godine postoji katedra kroatistike na Filozofskom fakultetu Karlovog sveučilišta u Pragu i Filozofskom fakultetu Massarykovog sveučilišta u Brnu te lektorat hrvatskog jezika i književnosti«, navodi se na sajtu Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Hrvatske.

Češko-hrvatske veze

O osobenostima položaja Hrvata u Češkoj razgovarali smo s koautorom knjige Češki Hrvati – hrvatski tragovi u Češkoj Marijanom Lipovcem, koji se kontinuirano bavi temom češko-hrvatskih veza.

Na pitanje što ga je potaknulo baviti se ovom temom Lipovac za naš tjednik kaže:

»Budući da sam završio studij povijesti i češkog jezika, iako nisam nikad radio u tim strukama njima sam se počeo baviti iz hobija i tako počeo istraživati povijest hrvatsko-čeških odnosa. Tome je pridonijelo i to što sam se još kao student učlanio u Hrvatsko-češko društvo koje doprinosi unaprjeđenju odnosa Hrvatske i Češke, među ostalim i podsjećanjem na našu zajedničku povijest, na događaje i velikane koji spajaju dva naroda«.

Prema podacima koje Lipovac navodi, »Hrvatima se na popisu 2011. izjasnilo 1.125 stanovnika Češke, no tu se ubrajaju i iseljenici iz Hrvatske ili oni koji ondje privremeno rade pa pripadnika hrvatske nacionalne manjine, kako se procjenjuje, ima tek oko 600«.

Kada je riječ o njihovoj povijesti i sudbini u Češkoj, Lipovac objašnjava kako su moravski Hrvati najsjevernija hrvatska manjina i ogranak gradišćanskih Hrvata.

»U Moravsku se doseljavaju u 16. stoljeću tijekom osmanlijskih osvajanja hrvatskih krajeva i to oko 1533. na područje oko Břeclava i nešto kasnije oko Mikulova. Budući da su oko Břeclava bili okruženi jezično bliskim češkim stanovništvom, vremenom su se bohemizirali pa su do 20. stoljeća jedina većinski hrvatska sela ostala ona oko Mikulova koja su se teže asimilirala zbog većinskog njemačkog stanovništva u okolici. To su sela Frielištof (danas Jevišovka), Nova Prerava i Dobro Polje. Bili su poznati kao dobri vinogradari i stekli su ugled među stanovnicima Moravske. Moravski Hrvati doživjeli su veliku tragediju tijekom Drugog svjetskog rata kada su njihova sela pripojena nacističkoj Njemačkoj, pa su hrvatski mladići bili novačeni u Wehrmacht. Poginulo ih je čak 232, što je oko deset posto tadašnje moravskohrvatske populacije. No, prava tragedija i propast moravskih Hrvata kao manjinske zajednice počela je 1945. kada su optuženi za kolaboraciju s Nijemcima i proglašeni nepouzdanim nacionalnim elementom te su 1948., nakon dolaska komunista na vlast u Čehoslovačkoj, raseljeni iz svoja tri sela u 117 mjesta diljem Češke kako bi ih se lakše asimiliralo. Tek nakon pada komunističkog režima preostali moravski Hrvati počinju se opet organizirati, pa 1991. osnivaju Udrugu građana hrvatske narodnosti u Češkoj i počinju tradiciju godišnjeg okupljanja u Jevišovki. Moravski Hrvati imaju svog predstavnika u Savjetu za nacionalne manjine češke vlade koja financira i uređenje Hrvatskog doma u Jevišovki kao budućeg kulturnog i informativnog centra moravskih Hrvata. To je oblik moralne zadovoljštine češke države prema hrvatskoj manjini zbog nanesene nepravde, kako je 1999. zaključila tadašnja vlada koju je vodio sadašnji češki predsjednik Miloš Zeman, nakon čega je osigurala sredstva za spomenik na groblju u Jevišovki s uklesanim nekadašnjim hrvatskim prezimenima. Potomci moravskih Hrvata danas uglavnom ne govore hrvatski, ali ohrabruje to što pokazuju interes za svoje korijene pa Udrugu građana hrvatske narodnosti u Češkoj već desetak godina vode mladi ljudi koji su danas u tridesetim godinama te provode projekte kojima je cilj dokumentirati sjećanja starih moravskih Hrvata i sačuvati njihovu kulturu i tradiciju. Uz knjige izdaju i multimedijske sadržaje, primjerice CD s moravskohrvatskim pjesmama. Pomoć u očuvanju identiteta pružaju im i gradišćanski Hrvati iz Austrije. Posljedica tih napora je to što se u češkoj javnosti i medijima sve više zna za moravske Hrvate i njihovu sudbinu koja je inače slabo poznata. Veliki institucionalni pomak u osiguranju prava moravskih Hrvata bilo bi sklapanje bilateralnog sporazuma Hrvatske i Češke o uzajamnoj zaštiti dviju manjina koji se očekuje.«

Bijeli Hrvati

Uz moravske Hrvate u Češkoj i Poljskoj pominju se i bijeli Hrvati. Tko su oni?

»Pod pojmom bijelih Hrvata smatraju se plemena s hrvatskim imenom koja su živjela na području koje se smatra pradomovinom Hrvata, u južnoj Poljskoj, ali i u sjevernoj Češkoj oko rijeke Labe gdje je živjelo pleme Charváti. Do danas su sačuvana tri toponima Charvatce, jedan kod Litomĕřica, drugi kod Mlade Boleslavi, a treći kod Louna. O postojanju hrvatskih plemena u Češkoj govori prvi službeni podatak iz 1086., tzv. Praški dokument koji opisuje granice Praške biskupije. Na njenim sjeveroistočnim granicama spominju se 'Hrvati i drugi Hrvati' (Chrouatietaltera Chrowati). Očito se radi o jednom hrvatskom plemenu na Labi u sjeveroistočnoj Češkoj i o drugom u području gornjeg toka Visle koje je u to vrijeme pripadalo Praškoj biskupiji i gdje se uobičajeno smješta Bijela Hrvatska. Bilo kako bilo, češko pleme Hrvata i bijeli Hrvati u južnoj Poljskoj bili su teritorijalno povezani i etnički bliski. Ako bismo češke Hrvate i nazivali bijelim Hrvatima, činjenica je da su njihovi potomci jačanjem i širenjem češke države pod vodstvom dinastije Přemyslovaca postali sastavni dio češkog naroda i kasnije moderne češke nacije, tako da ih s današnjim Hrvatima u Hrvatskoj povezuje tek ime«, objašnjava Lipovac.

Hrvatski tragovi u Češkoj

Premda su Hrvati danas u Češkoj malobrojni, tragovi hrvatske nazočnosti, kako iz starijeg tako i novijeg doba su brojni.

»Najstariji tragovi hrvatskog identiteta u Češkoj su spomenuti toponimi Charvatce, a tu je i legenda o češkom svecu svetom Ivanu Pustinjaku iz devetog stoljeća koji je navodno bio sin hrvatskog kralja. Najviše tragova hrvatske nazočnosti i identiteta u Češkoj nalazimo u Pragu. U katedrali svetog Vida nalaze se grbovi Hrvatske, Slavonije i Dalmacije iz 17. stoljeća, a tu su i ulice s hrvatskim imenima: Nikole Tesle, Stjepana Radića, Zagrebačka, Dubrovačka, Hrvatska, Ulica jugoslavenskih partizana te Trg Josipa Jurja Strossmayera. Osim Tesle, Radića i Strossmayera, svoja spomen-obilježja u Pragu imaju i Vladimir Prelog, Andrija Mohorovičić i August Šenoa koji su bili praški studenti, kao i Vlaho Bukovac, koji je u Pragu bio profesor Likovne akademije. Najpoznatija hrvatska spomen-ploča je ona u pivnici u Fleku podignuta u spomen na osnutak Hajduka, jer ovdje je skupina Splićana na studiju u Pragu došla na ideju osnovati nogometni klub u svom gradu. Od 1347. u Pragu postoji samostan svetog Jeronima, poznat pod imenom Emaus, u kojem su djelovali hrvatski glagoljaši. I na koncu, najpoznatiji znak hrvatske nazočnosti u Pragu je Kuća koja pleše, najpoznatija suvremena praška zgrada čiji je suautor najpoznatiji živući češki Hrvat Vlado Milunić. Češka i Prag tako na simboličan način postaju i naši, hrvatski«, zaključuje Lipovac.

Jasminka Dulić