Tema

Živopisni mozaik na samoj granici

Nekada su stari novinarski vukovi svoje mlade, zelene kolege po peru poslu učili tako što su ih vodili u kavanu. Rukovodili su se onim: novinari prepisuju život, a gdje pravi život pulsira nego u kavani. Sjediš, slušaš, osluškuješ, pitaš, razgovaraš i eto tema i ideja. Onda su se novinari malo ulijenili pa im je draže postalo taj život prepisivati, u udobnosti redakcije, iz priopćenja, promidžbenih tekstova i mailova. Zato smo mi odlučili biti malo drugačiji i krenuti na teren. Onako bez povoda. Bez povoda smo odabrali i odredište – Vajsku. Činilo nam se dovoljno daleko od redakcije i dovoljno zanimljivo da se tamo provede jedan dan. U nepoznato se ipak ne ide tek tako, nepripremljen, bez »svog čovjeka« na terenu. Za Vajsku nam se baš posrećilo. Te uloge dragovoljno se prihvatila Amalija Šimunović, rođena Đakovčanka, vajštanska snaha koja o Vajskoj i njenim ljudima zna više od mnogih koji se mogu pohvaliti da su im obitelji u istom selu, ulici i kući stoljećima. Imala je Amalija smo jedan uvjet: da naš radni dan na terenu započnemo u njihovoj kući. Iskreno, nismo se mnogo opirali tom ultimatumu, a ni njenoj želji da nas ona i suprug Krunoslav dočekaju domaćinskim doručkom. Znali smo, pokajati se nećemo, jer se Krunoslav na raznim natjecanjima uspješno nosio s majstorima slavonskog kulena. Ono što nismo znali je da je njegov kulen služen i jednom hrvatskom predsjedniku.

Vrijeme se mjeri po tržnici

Uz zalogaj kreće i priča. O vajštanskoj svakodnevici. A najosnovnije pitanje te svakodnevice je kako i od čega žive ljudi u selu. Moglo bi se reći od svega po malo. Od rada u inozemstvu, poljoprivrede, trgovine, socijalne pomoći, sezonskih poslova.

»Oni s maksimumom zemlje odustali su od poljoprivrede. Isplativije im je zemlju dati u arendu po 350 eura za jutro nego ju obrađivati. Nekad je, kad se krene u atar, na stotinu njiva stotinu različitih ljudi radilo. Sad te njive radi par ljudi. Rijetka je kuća u selu koja drži svinje. Ni krava nema više. A naći radnika za sezonske poslove pravo je umijeće. I ako ima onih koji idu u nadnicu, na njih možeš računati tri-četiri dana i onda ih nema dok ne potroše to što su zaradili«, kaže Krunoslav.

Na odlasku dozvolio je Krunoslav da naše radoznale oči zavire u špajz gdje se na promaji suše desetci kilograma kulena. Kaže, pravi ga po slavonski, od posebno odabranog mesa.

»Ovdje se i za kulen i za kobasice pravi isti nadjev, samo su crijeva različita. A u slavonski ide samo meso sa šunke, odrezak bez masnoće i slanina s gornjeg dijela leđa«, pojašnjava Krunoslav razliku i kaže da je i u Đakovu kulen pravio samo s vajštanskom paprikom.

Rasprijedali bismo mi još priče o kulenu i tko zna još o čemu da nas nije čekala tržnica, jer sretno se poklopilo da smo za dan posjeta Vajskoj odabrali baš pijačni dan. Ali nije to kao u gradu, gdje tržnica radi i iza podneva – ovdje se sva trgovina završava do 10 sati. Vajštanska tržnica zapravo je jedna ulica s improviziranim tezgama koje su tu koliko traje i tržnica. Na ponudu se ne mogu požaliti. Tezga voća i povrća, pa ručnici i zavjese, pa onda malo sira, pa iza toga red rublja, nešto posuđa, svježe udimljene slanine i kobasice, sadnice voća i tako redom. S dvije strane ulice.

»Da ne izađem na tržnicu, ne bih znala koji je dan u tjednu«, kaže nam Nevenka Šimunović koju smo s kotaricom ispod ruke sreli među tezgama.

»Ovo je najbolja pijaca«, dobacuje kratko Vladimir Šišak iz Selenče ispred koga je tezga s voćem i povrćem.

Ne žali se na prodaju ni rasadničar iz Srbije sa sadnicama voća. Odmah tvrdi pazar, kaže može izjava, ali da dobije besplatnu reklamu. Ipak smo se nagodili samo za ime – Nebojša Dimitrijević.

»Dolazim u Bač, Vajsku, Odžake. Kupuju se šljive, kruške i trešnje najviše. Sad je sezona.«

S manje optimizma zatičemo prodavača metli. Jada se kako metle više nikome ne trebaju, kao da kuće više nitko ni ne čisti.

»Žali Bože što sam dolazio. Nisam zaradio ni za gorivo. Ne idem ja na puno mjesta, ovdje i u Selenču samo«, kaže Ranko Likov iz Ruskog Krstura, nevoljno odgovarajući i na pitanje kako mu je ime.

Kao i u svakom razgovoru, ubacuju se oni sa strane. Rekli bi nešto, al‘ onako anonimno bez imena. Tako doznajemo i da je po njihovom sudu tržnica u Vajskoj, što se tiče ponude i prometa, bolja od one u Baču; doznajemo da su najbolji kupci Romi, ali i da više nema »onog našeg svita, mladi ošli, a stari sve stariji, ili su poumirali«.

Školske priče

To oko odlaska i umiranja nije vajštanska ekskluziva već realnost svih manjih mjesta po Vojvodini. A vajštansku realnost u brojkama doznajemo u seoskoj školi. Od tajnika Željka Pakledinca. Osim što je tajnik škole, Željko je i dopredsjednik HNV-a, predsjednik DSHV-a za taj dio Podunavlja i zastupnik u Općini Bač.

»Imamo 245 učenika, zajedno s dvadesetak đaka u isturenom odjelu škole u Bođanima. Polovina naših đaka su Romi i posljednje dvije godine đak generacije je Rom. Tako je danas, a do poplave Dunava 1965. godine škola je radila i na imanju Labudnjača i u bođanskom ritu. Do rata je bilo i tisuću đaka. Ja sam ovdje 14 godina i najviše što smo imali je 370-380 učenika«, kaže Pakledinac.

Škola u kojoj nas je primio građena je 80-ih i podsjeća na one u drugim mjestima iz tog doba. Nastava na hrvatskom, odnosno izborni predmet hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture u školu je uveden prije desetak godina i za taj izborni predmet odluči se tridesetak posto đaka.

Svakodnevica

Imamo vremena, pa sa Željkom nastavljamo priču o Vajskoj s nimalo originalnim pitanjem – što vam je najveći problem u selu. Odgovor očekivan – nezaposlenost i odlazak ljudi. I mladih i onih srednjih godina.

»Do pandemije stotinjak Vajštanaca s hrvatskim papirima bilo je na radu u Istri. Iseljavanja u Hrvatsku sada nema. Ljudi koji su mislili otići trajno već su davno otišli. Sada je aktualna Njemačka. Definitivno nas ima manje. Prvi put da smo pali na ispod 3.000 stanovnika. Ali, pazite to je podatak iz popisa od prije 10 godina. Mnogo je onih koji su u toj brojci, ali se u Vajskoj samo vode na papiru«, iznosi Željko kratku demografsku analizu svog sela. Kao i u svakom vojvođanskom selu, i ovdje su kuće »za bagatelu«. Useljiva kuća može se kupiti i za 5.000 eura.

»Zanimljivo, sada se u Vajsku vraćaju oni koji su mirovinu stekli negdje vani, pa obnavljaju obiteljske kuće ili druge kuće u selu. Nekoliko Beograđana kupilo je nekadašnje radničke kuće na dobru Labudnjača i koriste ih kao vikendice. A za mladu obitelj koja bi sada došla nedostaje mnogo toga«, kaže Pakledinac.

A to što nedostaje su prije svega liječnik i banka. Liječnika je nekada bilo pet, uz jednog stomatologa, a sada je ostao samo jedan. Strahuju Vajštanci da će nakon njegovog odlaska u mirovinu bolesni smjeti biti samo određenim danima, kao što ih sada zub smije zaboljeti samo dva dana u tjednu. Banke su odavno zatvorile svoje šaltere, nema ni bankomata, jedino još radi pošta, ali samo prije podne. Sliku o Vajskoj dopunjujemo u prostorijama Mjesne zajednice, gdje nas dočekuje tajnik Momir Svorcan. I njega navodimo da se izjasni o tome što je najveći nedostatak u selu. I on će bez razmišljanja reći odlazak mladih. Prednost vidi u tome što u ovom selu žive Srbi, Hrvati, Mađari, Romi, Bošnjaci, Makedonci, Slovaci... Najbrojniji su Srbi, kojih je oko 1.300, slijede Romi – oko 600; Hrvati, kojih ima nešto manje od 400, Mađari kojih je oko 350. Ovo sve uz ogradu da baratamo podatcima starim desetak godina.

Od klubova, u selu su aktivni ribiči i lovci dok su nogometaši »okačili kopačke o klin« i istupili iz natjecanja. Doznajemo još i da Vajska ima svoj sustav vodoopskrbe, ali, kao i u drugim selima, i ovdje je problem kanalizacija – jednostavno je nema. U Vajskoj je aktivna hrvatska udruga Antun Sorgg, a značajan dio njihovih aktivnosti vezan je za Šokačku kuću, čiji su vlasnici postali prije godinu i pol dana. Uspjelo im je to prije svega zahvaljujući potpori Hrvatskog nacionalnog vijeća i Vukovarsko-srijemske županije. Iako su kuću do sada opremili, posla na uređenju i dalje ima, kao što ima i Vajštanaca koji dio svog obiteljskog, šokačkog naslijeđa daruju ovim predanim čuvarima. Naravno da nismo ni ovoga puta zaobišli Šokačku kuću, ali priču o njoj ostavljamo za neki od narednih brojeva Hrvatske riječi.

Iz klupe u brak

Šetnju po Vajskoj, jer sve pobrojano može se obići pješice, završavamo kod mjesnog župnika Vinka Cvijina, ugodnog domaćina koji nam s još nekoliko informacija iz života župe upotpunjuje ovu vajštansku priču.

»Župa datira od 1788. godine i posvećena je sv. Jurju. Sadašnja crkva građena je od 1840. do 1842. godine. Danas je oko 1.000 vjernika, a nekada ih je bilo četiri puta više. Od današnjih vjernika pola je Roma, a pola Hrvata i nešto Mađara. Ima možda nekoliko slovačkih obitelji. Aktivan broj vjernika je oko 100, to su oni koji sudjeluju nedjeljom na svetoj misi«, kaže župnik Cvijin.

Od njega doznajemo i da mladi iz romske populacije rjeđe upisuju srednje škole. Većina ostaje doma i usmjerava se na rad, brak i stvaranje obitelji. Mentalitetom su drugačiji.

»Djeca koja su uzrasta drugi ili treći razred srednje su već oženjeni i udane i što sad ja njima da pričam na vjeronauku, kad oni brinu brigu o egzistenciji, o pelenama, bebi, hrani«, kaže vajštanski župnik.

Nešto ipak nismo mogli obići pješice. To je jezero Provala, udaljeno nekoliko kilometara od sela. Usprkos tome što nije sezona kupanja, nismo ga mogli zaobići, jer jezero su kao vajštanski adut spominjali skoro svi naši sugovornici. Nastalo je tijekom jedne od dunavskih poplava 20-ih godina prošlog stoljeća. Vole ga i kupači i ribiči. Dubina jezera je od pet do 19 metara što Provalu svrstava u najdublje vojvođansko jezero. U sezoni na njegovim obalama dnevno bude i po 3.000 kupača. Dugo je bilo ničija briga, a onda ga je prije desetak godina Općina Bač uredila i od jezera i njegove obale napravila pristojno mjesto.

I na koncu, ako vas interesira, u kavani nismo bili. Nekako nam se činilo neprimjerenim da ženska novinarska ekipa bane u seoski bircuz. A kažu i tih pravih bircuza je sve manje. Odavno su i u Vajskoj u modu ušli kafići.

No, i bez tog odlaska u kavanu nismo ostale neprimijećene, a naša Amalija nakon našeg odlaska morala je radoznalima objašnjavati tko smo i zašto smo došli. Kako to obično biva u manjim mjestima gdje se ništa ne može sakriti.

Z. V.

 

ANTRFILE1

Vukovar sve dalji

Najbliže veće mejsto Vajskoj je Bačka Palanka, udaljena 35 kilometara. Vajštanci kažu da su do rata više bili okrenuti Vukovaru nego Palanci. Dijeli ih samo 12 kilometara i Dunav. Tamo se obavljao svaki ozbiljniji pazar, a povrtlari koji su nekada živjeli na salašima na vukovarskoj tržnici imali su svoje tezge. Mosta na tom mjestu nema, pa se redoviti promet odvijao skelom. Veza na Dunavu je ponovno uspostavljena 2008. godine, ali je promet trajektom prekinut 2013., kada su zbog ulaska Hrvatske u Europsku uniju zatvoreni malogranični prijelazi. Sada su jedina mogućnost putovanja u Vukovar prijelazi Bogojevo ili Bačka Palanka, što je 70-80 kilometara.

 

ANTRFILE2

Rječica dala ime selu

Pretpostavlja se kako je naselje dobilo ime po rječici Vajš, koja je ucrtana na zemljopisnoj karti Vajske 1768. godine. U popisima 1338.-1342. godine u bačkom dekanatu spominje se mjesto Vajska i to je bilo, vjerojatno, prvobitno pisanje o ovom selu.