Kultura

Rano prisustvo Hrvata u Somboru

U godini kada obilježavamo 300. godišnjicu rođenja jedne krupne figure u povijesti bačkih Hrvata, prvog somborskog gradonačelnika Martina Parčetića (1721. – 1789.), jednog od najzaslužnijih ljudi za elibertaciju (oslobođenje) Sombora od županijske (plemićke) vlasti, odnosno za njegovo uzdizanje u rang slobodnog kraljevskog grada (17. veljače 1749.), vrijedi se prisjetiti i najranije povijesti Sombora i tamošnje zajednice Hrvata.

Rana povijest

Rana povijest Sombora usko je povezana uz Hrvate. Kao i mnogi gradovi u Panonskoj nizini, tako je Sombor razmjerno mlađeg nastanka. Nastao je kao tvrđa ugarske plemićke obitelji Czobor. Otuda se i javlja u izvorima kao Czobor Szentmihály, prema kojemu nazivu je vjerojatno nastao današnji naziv Sombor. Gradnju somborske tvrđe odobrio je i ugarski kralj Matija Korvin (1469. i 1473.), koji je pri donošenju takve odluke svakako imao u vidu obranu Ugarske od sve češćih turskih upada.

Međutim, nisu samo snažni zidovi davali Somboru obrambenu snagu nego i ljudi unutar njih. Čini se da je u svrhu vojnostrateškog snaženja Sombora pozivano stanovništvo iz Hrvatske. Profesor Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu Mario Bara je znanstvenoj javnosti ukazao na glagoljičku ispravu koju je hrvatski plemić Grgur Horvatović donio u okolici Sombora 1517. Međutim, Sombor je kao većina gradova južne Ugarske poslije Mohačke bitke 1526., koja je otvorila Turcima put sve do Beča, izgubio značenje obrambene točke. Konačno, poslije pada Budima 1541. potpao je pod Turke, koji su od njega stvorili sjedište nahije (podokrug).

Jačanje slavenskog sloja

Pad središnjeg teritorija Ugarske pod vlast Osmanlija imao je višestruke posljedice po njegov daljnji povijesni razvoj, napose se odrazio na njegov etnički sastav. Slavensko stanovništvo, koje izvori bilježe već u 15. stoljeću, postaje sve dominantnije na ovom području. Ugarski gradovi dobivaju slavensko obilježje. O tome svjedoče zapadni putopisci. Tako Talijan Marco Antonio Pigafetta, koji je primljen u audijenciju turskog paše u Budimu 1567. piše: »Kada bismo htjeli, mogli bismo i bez tumača na hrvatskom (in crovato) raspravljati«. Turski tefteri 1554., 1570., 1578., 1580.-1581. i 1590. potvrđuju znatno prisustvo nemuslimanskog stanovništva u predgrađu Sombora i široj okolici (Somborskoj nahiji), uglavnom Srba.

Snažniji hrvatski upliv

Tijekom Dugog rata (1591. – 1606.), vođenog između Turske i Austrije, stanovništvo Bačke se prorijedilo uslijed pustošenja Tatara, koji su boravili ondje kao pomoćne turske postrojbe. Turci radi repopulacije ratom opustošenog teritorija dovode Hrvate iz Hrvatskog primorja i Bosne i Hercegovine (uglavnom iz Kliškog sandžaka) kao raju (podređeno pučanstvo) ili pomoćne vojne postrojbe. Njihovo prisustvo sve se jače osjeća. Počinju utjecati na opće prilike u regiji.

Naime, Hrvati i Mađari su se opirali pokušajima obnovljene Pećke patrijaršije da ih potčine svojoj vlasti. Slali su izaslanike na dvor osmanskog sultana. Posljedično, sultan Ahmed I. izdao je 1615. ferman (zapovijed), u kojem uzima Hrvate i Mađare pod svoju zaštitu. Sultan naziva Hrvate Šokcima i napominje da su oni pučanstvo »latinske vjere«, čija je »sljedba od vjere Srba, Grka i Vlaha sasvim različita«. Ovaj ferman je poslan ne samo bosanskom beglerbegu Ali-paši i sudskim nadleštvima Bosanskoga pašaluka, nego i budimskom beglerbegu, koji ga je 1620. proslijedio somborskom kadiji (sucu) Salihu Benu Šemsinu i segedinskom kadiji Derviš Mehmedu. Dakle, razaslan je u sve osmanske provincije u kojima je bilo katolika.

Evlija Čelebi i vatikanski izvori

Turski putopisac Evlija Čelebi, koji je u službi osmanske diplomacije i pratnje visokih osmanskih službenika (kao npr. velikog vezira Ahmeda-paše Ćuprilića) proputovao gotovo cijelo Osmansko carstvo, ostavio je nekoliko bilješki i o Somboru, u kojem se obreo 1665./66. Čelebi bilježi da u Somboru ima 200 radnji, 14 džamija, 2.000 viših i nižih kuća pokrivenih ćeramidom. Osvrnuo se i na etnički sastav: »U cjelini, narod nije mađarski. To su vlaški nevjernici.« (Halkın hepsi Macar değildir. Eflâk keferesidir). Iza sintagme »vlaški nevjernici« kriju se, naravno, Hrvati i Srbi.

Iz ovoga vremena su poznata imena nekih Hrvata iz okolice Sombora. Za tu okolnost treba zahvaliti vatikanskim arhivima, koji čuvaju svjedožbe o prilikama u području pod turskom vladavinom. Pismo katolika iz Baje, Bajmaka i Sombora papi od 10. rujna 1668. potpisali su i Pilip Ačia i Tomaš Garić iz Sombora. Pismo katolika iz Sombora (da Bascha di Sombor) papi od 6. ožujka 1677. potpisali su Đuro Jurić (Giorgio Jurich), Tomo Marković (Tomasso Marcovich), Pajo Mazdević (Paolo Masdevich), Nikola Kolarić (Nicolo Colarich), Martin (Martino), Nikola Antunović (Nicolo Antunovich), Josip Filipović (Gioseppe Filippovich), Pajo Ivanović (Paolo Ivanovich), Marijan Jurić (Mariano Jurich), Đuro Marković (Giorgio Marcovich), Marko Stipanović (Marco Stipanovich) i Ivan Juričić (Giovanni Juricich).

Društveni položaj

Položaj Hrvata u segedinskom sandžaku je bio, jednostavno rečeno, nezavidan. Kao nemuslimansko potlačeno stanovništvo bili su opterećeni pristojbama i ostalim obvezama prema turskim vojnim i civilnim vlastima. Usprkos tome, turske vlasti im nisu mogle jamčiti sigurnost. Položaj im je utoliko bio teži što su pripadali katoličkoj crkvi, u kojoj su Turci vidjeli glavnu prepreku na osvajačkom putu u Europi. Tako se beogradski biskup Matija Benlić tuži papi 1664. kako Tatari gone katolike u Srijemu i Bačkoj, u Somboru i oko Pečuha. S druge pak strane, položaj Srba je bio nešto bolji, jer su uživali veću vjersku slobodu od katolika u Turskom carstvu.

Ipak, u takvim uvjetima Hrvati su se uspjeli gospodarski održati. Neki od njih posjedovali su zemlju, a neki su pak zakupljivali posjede turskih paša i begova. Postojao je viši sloj. Pojedine obitelji, kao primjerice Markovići, kasnije ugarski plemići, služile su pod Turcima kao martolosi. Drugim riječima, obnašali su policijsku službu, tj. bili su zaduženi za održavanje reda i suzbijanje hajdučije (razbojništva). Također su mogli pomagati turskim vlastima u sakupljanju pristojbi. Čini se da su se koncem 17. stoljeća osim Markovića istaknuli i Parčetići, koji će u 18. stoljeću dati prvog somborskog gradonačelnika Martina Parčetića, rodonačelnika plemenite obitelji Parčetić.

Vladimir Nimčević