Intervju

Ne dijelimo se samo mi novinari već i naši čitatelji

Tamara Skrozza rođena je Somborka, ali je Sombor napustila 90-ih i u njega se nikada nije vratila, čak ni zbog nostalgije. U novinarstvu je skoro četvrt stoljeća. Od vremena kada su u redakcije neovisnih medija upadali specijalci, do danas kada se slobode medija guše na neki drugi način. I nije odustala, jer kaže: nema pravo na to. Zbog sebe, zbog ljudi koji su joj sve ove godine bili potpora. U razgovoru za Hrvatsku riječ odgovara na pitanja o novinarstvu i medijima, našoj političkoj realnosti i Somboru.

Razgovor s Vama najbolje je početi pitanjem kakvi su danas mediji i medijska slika Srbije?

Medijska scena nam je onakva kakvo nam je i društvo – jadna, polarizirana, politizirana, urušena i pod snažnim politički, ekonomskim, sigurnosnim i pravnim pritiskom. Zavaravamo se da medijska slika može biti drugačija od društva u kome živimo. Ne može biti drugačija, jer novinari, urednici, medijski vlasnici jesu dio ovog društva. Produkt su ovog društva, žive u ovom društvu, tako da mediji mogu biti samo produkt onoga što se dešava oko nas. Po meni, najveći problem je činjenica da su mediji polarizirani, strogo podijeljeni na »naše« i »njihove« i da provalija koja je nastala u nekom trenutku postaje sve dublja. Jednostavno, imam nekada dojam da ćemo se mi međusobno potući. Drugi problem je ekonomsko iscrpljivanje medija, koje se automatski preslikava na sve moguće aspekte života onih koji rade u tim medijima. Slika nije vesela i ne znam na što će sve ovo ličiti za godinu dana. Za mene je u ovom trenutku veliko iznenađenje to što neki mediji još postoje. Već godinama mediji koji su kritički orijentirani prema vlasti nemaju nikakvih oglasa, oni su tržišno potpuno obespravljeni i žive od nekih prihoda sa strane. Pitanje je, s obzirom na posljedice koje je izazvala pandemija koronavirusa, koliko će te međunarodne organizacije moći pomoći u narednom razdoblju. Ukoliko toga ne bude, mediji koji se kritički bave vlašću jednostavno neće moći preživjeti. Da budem jasna: medijima koji kritički izvještavaju o vlasti uskraćeni su oglasi javnih poduzeća, kojima je neformalno zabranjeno reklamiranje. Nakon toga prestale su se reklamirati i privatne tvrtke, zbog rizika da postanu žrtve raznih inspekcija, prijetnji.

Spomenuli ste problem polariziranja medijske scene. Prosječan konzument medijskih sadržaja kazao bi: nema sredine – jedni su nekritički naklonjeni vlasti, dok u onim drugima nećete čuti, pročitati bilo kakvu kritiku protivnika iste te vlasti. Je li medijska scena do te mjere pojednostavljena?

Kod nas je na razini društva, općenito, sve crno ili bijelo. Mi smo se uvijek dijelili po svemu. Nije zato čudno ni što smo i u medijskom smislu polarizirani. Ono što mene brine je jedna nova pojava koje se ne sjećam ranije, a to je da novinari, ne u svojim tekstovima i prilozima već izravno, u osobnom kontaktu, napadaju jedni druge. Sjetite se konferencija Kriznog stožera: više je bilo napada jedne grupe novinara na drugu nego priče o pandemiji. Čijenica je da su mediji uvijek bili podijeljeni. Bilo je tako i kada sam ja 90-ih ulazila u novinarstvo, ali nikada nije bilo tog međusobnog vrijeđanja, napadanja. Ne znam kako se iz toga možemo izvući, jer ne dijelimo se samo mi novinari već i naši čitatelji, publika.

Činjenica je da je 90-ih godina postojao zavidan broj neovisnih medija, koji su bili značajni za promjene koje su se desile 2000-ih. Činjenica je isto tako da su oni imali potporu, kroz obuke novinara, pa i onu financijsku, iz inozemstva. Zašto se sve danas završava samo na tome da se u nekim izvješćima konstatira da su medijske slobode ugrožene i na tom sve ostane?

Odnos između međunarodnih organizacija i domaćih medija je isti kao što je odnos Europske unije, Washingtona i drugih velikih sila prema aktualnoj vlasti. S jedne strane imate kritike koje su upućene zbog odnosa prema medijima, a s druge imate formalno prijateljske odnose, donedavno i vrlo izravnu potporu. Vodeći europski lideri su neposredno prije izbora davali podršku Aleksandru Vučiću i njegovoj koaliciji. S druge strane, na konferencijama i ručkovima s novinarima s razumijevanjem su klimali glavom na činjenice koje ukazuju da je slobode sve manje i da se sloboda sustavno guši. Rekla bih da je to određena vrsta licemjerja. Ona se sada i vrlo konkretno vidi. Naravno, međunarodne novinske organizacije imaju vlastite probleme i ne mogu mnogo razmišljati o nama. Kao što i europska administracija ima svoje probleme. Ipak, ostaje činjenica da su oni vrlo dobro upoznati sa situacijom u medijima, to konstatiraju u svojim izvješćima. U izvješćima Europske komisije o napretku Srbije u pregovaračkom procesu stalno se ističe problem medija i sloboda govora, ali se režimu ne stavlja dovoljno do znanja da to tako neće moći. Oni dobro razumiju situaciju, ali iz nekih političkih razloga odbijaju pomoći. Ne očekujem od međunarodnih organizacija da riješi naše probleme, ali očekujem da nam ne otežavaju, očekujem da se otvoreno i konkretno pobune protiv narušavanja europskih vrijednosti. Svojom šutnjom na ono što se dešava oni ugrožavaju i nas. Europa se sama, na mnogim točkama, odrekla svojih vrijednosti. Posebno u Mađarskoj. Vidimo što se dešavalo s Fondacijom za otvoreno društvo, slobodom govora, diljem Europe u tijeku je devastacija elementarnih vrijednosti na kojima je EU osnovana. Kako očekivati drugačiji odnos prema nama kada je isti prema vlastitim članicama? Da, jeste europska tendencija odricanje od vlastitih vrijednosti, šutnja na gašenje slobode govora i medija, šutnja na vidljive faulove različitih vlada diljem Europe.

Koliko je danas novinarima teško raditi, ne samo zbog raznih pritisaka koje vrši vlast na sve načine već i zbog toga što su danas ljudi uplašeni javno kazati bilo što, što je čak i neka minimalna kritika aktualne vlasti, od lokala do Republike; što je sve centralizirano, pa se ni neki najobičniji podaci u lokalu ne mogu dobiti bez suglasnosti nekog od ministarstava, centrale poduzeća, stranke...?

Ustav i medijski zakoni govore o zabrani diskriminacije medija, ali mediji koji se na bilo koji način kritički odnose prema vlasti apsolutno su diskriminirani od vladajućih partija, institucija, svih mogućih zvaničnika. To je državna pojava i to je ozbiljan problem. Upravo radim i jedan dokumentarni film o tome. Ja kao novinarka Vremena i FoNeta do nekih ljudi iz SNS-a ne mogu doći iako sam prema Ustavu apsolutno ravnopravna s novinarima Kurira i Informera. Imam svjedočenje jednog od urednika koji je u neformalnom razgovoru pitao ljude iz vlasti za intervju, a odgovor je bio – je l’ se ti šališ? Meni je pun telefon poruka koje šaljem dužnosnicima, a koje ostaju bez ikakvog odgovora. I kada pogledate medije koji su kritički usmjereni ka vlasti, u njima ne postoji ono što se zove druga strana. Zanimljiv je slučaj Kikindskih, gdje su lokalni SNS-ovci javno rekli da neće komunicirati s ovim novinama. Onda Kikindske objave neki tekst o njima, a oni se onda žale Savetu za štampu, kako ih, Bože moj, Kikindske nisu zvale. To je ogroman problem i tu ste potpuno u pravu. Nije tu samo pitanje hoćemo li imati drugu stranu već hoće li građani i građanke na vrijeme i potpuno biti informirani. Ukoliko nemate predstavnika vlasti, institucija… vi ne možete informirati ljude onako kako bi trebalo. To također utječe na ekonomski status medija i novinara, jer ljudi neće čitati te novine i gledati te televizije, jer nemaju potpunu informaciju. To je ozbiljan problem o kome se malo govori. Za mene je zabrinjavajuće što u vrijeme pandemije novinari neovisnih medija ne mogu doći do članova Kriznog stožera. Jedan od članova Kriznog stožera blokirao je moj broj.

Kada se usprkos svim ovim poteškoćama uradi dobra, istraživačka novinarska priča vidimo da su ljudi postali imuni, pa ih ne dotiče, pokreće, izaziva reakciju. Koliko je to demotivirajuće za novinare? Osobno, jeste li razočarani kada vidite da neka novinarska priča koja bi trebala biti razlog za reakciju već sutra biva zaboravljena?

Neke priče uzdrmaju javnost, većina nažalost ne. Moj dojam je da su ljudi prosto »oguglali«, dosta im je afera, pomirili su se s činjenicom da živimo u jednoj neslobodnoj državi u kojoj vladaju korupcija i kriminal i to jednostavno tako prihvaćaju. Posebno mislim da je to obeshrabrujuće za novinare istraživačkih medija koji ulože ogroman trud, a onda i ako ima reakcije javnosti, izostanu reagiranja državnih tijela. To je svakako obeshrabrujuće i troši snagu ljudi koji tamo rade. Na sreću, u tim portalima radi jedna čitava generacija mladih ljudi. Oni još uvijek opstaju. Moj strah, što se tiče budućnosti, je da će bez obzira na veliki broj novinara i novinarki malo njih krenuti raditi u redakcijama. Zašto bi se bavili poslom koji je potplaćen, poslom u kome ste često obespravljeni, poslom u kome pola svog vremena morate trošiti na borbu za slobodu medija i govora umjesto bavljenja novinarstvom? A na koncu kada uradite pošteno neku priču, to nikakvog efekta nema i onda se postavi vječno pitanje – bolje raditi nešto drugo, smislenije.

U novinarstvu ste od 90-ih, pa ste prava osoba i za pitanje može li se ovo danas porediti s 90-ima?

Općenito, ne mogu reći je li bolje ili gore. U svibnju 2000. godine meni je u redakciju Radio Indexa upalo 40 specijalaca i držali su nas kao taoce u Beograđanki do jutra. Nisam znala hoću li živa izaći. U usporedbi s tim ovo je danas igrica. Ali rekla bih: mnogo je toga i drugačije od 90-ih. Ako se sjećate, mi Miloševića u javnosti skoro pa i nismo viđali, a danas imamo hiperprodukciju vijesti koje dolaze iz Pionirskog parka. Stvari su drugačije i nisu za usporedbu. Čini mi se da je tada bilo daleko opasnije za novinare i fizički teže to sve pregurati, a sada je mentalno iscrpljujuće.

Sljedeća godina trebala bi opet biti izborna. Je li alternativa neka nova politička stranka, novi politički likovi? Ljudi su se umorili od ljudi koje gledaju, slušaju, koji im obećavaju 20-30 godina.

Moja predviđanja su vrlo pesimistična. Jednostavno, za sada ne vidim na koji način bi se ovo društvo moglo promijeniti bez nekih ozbiljnijih nemira. Nažalost, moram tako reći. I vladajuće i oporbene stranke se oslanjaju na stare snage. Na političkoj sceni bi se svakako trebalo pojaviti neko novo lice. Ali, moram kazati, na neki način oni su se već pojavili, profilirali. Na oporbenoj strani je čitav niz pokreta. Spomenut ću Lokalni front i Predraga Voštinića, Ne davimo Beograd, niz analitičara, mladih ljudi koji su studirali u inozemstvu, koji se znaju ponašati, govoriti, koji imaju jasne stavove. Kada se povede priča u javnosti o tim novim licima, pred očima imam grupu ljudi koja za mene jesu nova lica koja bi mogla donijeti promjene. Slažem se s građanima da je dosta politike, ali isti ti građani trebaju biti svjesni kako politika formatira njihov život, politika i samo politika određuje koliko će novca imati u novčaniku i jednostavno: politikom se moraju baviti. Vrijeme pandemije pokazalo je koliko politika utječe čak i na naše zdravlje. Nadam se nečem novom. Jer, ukoliko se nastavi ovakva polarizacija društva, ovakva nervoza, ne vidim način da se sve ovo mirno razriješi.

Da se vratimo novinarstvu – Vas osobno što »drži«, pokreće, motivira u novinarskom poslu?

Mene drži činjenica da sam ja u poslu 24 godine i da bi bila bruka zbog same sebe, svog djeteta i ljudi koji su me podržavali sve ove godine sada odustati. To mi je glavna motivacija. Drugo, ne mogu dopustiti da su ti ljudi jači, bolji, pametniji od nas. Ja nemam pravo izaći iz nečeg u što sam uložila svoj život, zdravlje, vrijeme. Odustajanje u ovom trenutku bilo bi odricanje od svega onoga za što sam se vrlo javno i vrlo konkretno, pa evo i u ovom razgovoru, zalagala. Što se tiče mladih ljudi, mislim da imaju vjeru i snagu za, zvučat će patetično, bolje sutra i to ih drži u poslu koji mnogo traži, a malo daje.

Rođena ste Somborka, ali sam pročitala da ste rekli da ste iz rodnog grada pobjegli glavom bez obzira. Zašto ste se Vi i Sombor razišli? I vraćate li se ponekad u Sombor?

Na tu moju konstataciju mnogi su se, moram priznati, uvrijedili. U svom novinarskom izrazu sam prilično osobna pa je i to jedna osobna konstatacija. Moj dojam je da je mene Sombor otjerao. Posljednje dvije-tri godine života u tom gradu bile su pravi pakao. Stradala sam zbog verbalnog delikta, jer sam davne 1990. godine na oglasnoj ploči u svojoj školi napisala pismo koje se mnogima nije dopalo. Zbog toga sam bila žrtva službenog i neslužbenog progona. Sa satova su me odvodili na razgovore s pedagozima i psiholozima. Optuživali me da uznemiravam školski sustav. Mog pokojnog oca su navečer dovodili na razgovor kako bi on objasnio zašto mu se dijete ponaša kako se ponaša. Sve je to rađeno ispod žita, nikada javno, jer sam ja uvijek bila dobar đak. Posljedica tog progona bila je da sam ja svoj bijeg iz Sombora doživjela kao pitanje života ili smrti. Slušajući iskustva drugih ljudi iz manjih gradova vidim da to nije bila samo moja priča, samo priča Sombora, već je opće prihvaćeno da se u manjim sredinama ljudi koji se pobune doslovno razapinju. Beograd je tu drugačiji, jer dopušta veće iskakanje iz kolotečine. Sombor sam nekada mnogo voljela, ali zahvaljujući tome što sam preživjela moram priznati da je ta ljubav nekako oslabila. Nisam bila u Somboru 11 godina i nemam pretjeranu želju ponovo se vratiti, jer kad idem tim ulicama ja ne gledam ljepotu tog prelijepog grada već vidim sve ono što mi se tada dešavalo. To je objašnjenje za formulaciju iz Vašeg pitanja. Iz radoblja prije toga nosim lijepa sjećanja iz Radišićeve ulice, Pariske, gdje sam provela najljepše trenutke sa svojim tatom, na čuveni sat na tržnici u lancima, na neke ljude, neka mjesta. I dalje sam u kontaktu s ljudima iz Sombora. Dakle, neka veza sa Somborom postoji, ali ne i želja vratiti se u njega.

Spomenuli ste Vašeg oca Nedeljka Skrozzu. Bio je poznati somborski fotograf. I on je, kao i Vi, otišao iz Sombora.

Moj tata je na neki način stradao u Somboru. Početkom 90-ih njemu je zbog šale stavljen pištolj na čelo. On se od te traume nikada nije oporavio. Stavljen mu je pištolj zbog šale i nacionalnosti. Na kraju svog života on se povukao, zasadio jedan maslinjak u Dalmaciji. Kada se razbolio, nismo ga mogli vratiti u Sombor radi liječenja i završio je svoj život na Avali. Ovo prvi puta javno govorim.

Intervju vodila: Zlata Vasiljević / Foto: www.presscentar.rs

 

ANTRFILE

Karijera

Tamara Skrozza rođena je 1973. u Somboru. Tamo je doživjela prve novinarske probleme – prvi puta kada je objavila anonimno pismo na oglasnoj ploči u srednjoj školi protiv profesora, a potom jer je pisala protiv jedne diskoteke u selu kraj Sombora. U Beogradu je studirala povijest umjetnosti, ali je ostala apsolventica. Bavila se fotografijom, osvajala nagrade, a njena djela izlagana su u Platou. Želja za novinarskim pozivom kod Skrozze probudila se tek u vrijeme studentskih prosvjeda 1997. Na Radiju Indeks je radila do 2001., a od 2000. do danas radi u tjedniku Vreme. Sarađuje s brojnim časopisima i portalima, a sudjelovala je i u izradi više dokumentarnih filmova. Autorica je Uputa i smjernica Etičkog kodeksa novinara Srbije i zbirke novinarskih kolumni Sve po spisku.

Od 2004. do 2006. bila je dopredsjednica NUNS-a. Dobitnica je nagrade Jug Grizelj, novinarske nagrade Osvajanje slobode i nagrade Ličnost godine 2016., koju dodjeljuje Misija OSCE u Srbiji. Članica je Saveta za štampu.