Tema Tema

Pravo na materinji govor i kulturnu baštinu

U Službenom listu AP Vojvodine, broj 2, od 31. siječnja 2005. godine, objavljen je Pravilnik o nastavnom programu Bunjevačkog jezika s elementima nacionalne kulture, kao izbornog predmeta za prvi, drugi i treći razred osnovne škole. Donošenje ovog pravilnika izazvalo je brojne reakcije, prvenstveno Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini i lingvista. Lingvisti su tvrdili kako je bunjevački jezik nepostojeći, odnosno da je samo jedan od govora novoštokavskog dijalekta koji pripada hrvatskom jeziku te se njegovo uvođenje u nastavu može prihvatiti jedino u sklopu nastave hrvatskog jezika, dok je DSHV tvrdio da je ovaj čin usmjeren ka podjeli hrvatske zajednice u Vojvodini kako bi se olakšala asimilacija, te da se time krši niz domaćih i međunarodnih zakona koje je ova država donijela ili potpisala.

DSHV je stoga inicirao i uputio 25. veljače otvoreno pismo koje su potpisali čelnici hrvatskih institucija kao i ugledni znanstvenici i stručnjaci iz Srbije, Hrvatske, Mađarske. U pismu se osuđuje nastojanje da se ikavski bunjevački govor uvede u škole namjesto hrvatskoga književnoga jezika, osobito podupiranje ovakvih nastojanja od strane pokrajinske administracije.

Potpisnici ovoga pisma zatražili su da »vlasti svih razina Srbije i Crne Gore prestanu poticati podjele hrvatske etničke zajednice u Vojvodini, uključujući tu i potporu podjeli jedinstvenoga književnoga jezika kojim se služi hrvatski narod svagdje u svijetu i da vlasti matične države Hrvatske poduzmu sve mjere kako bi se zaštitio integritet hrvatskoga naroda i hrvatskoga jezika u Vojvodini«, te su najavili da će se obratiti i međunarodnim vladinim i nevladinim organizacijama radi zaštite hrvatske manjine.

U pismu se podsjeća da su se bunjevački Hrvati »sa širega područja Dalmacije i zapadne Hercegovine doseljavali tijekom XVII. stoljeća na teritorij između Dunava i Tise, a osobito na područje Subotice, Sombora, Baje, Segedina i Budima, na kojemu su, kao i Hrvati u drugim krajevima, sebe nazivali Dalmatinima i Ilirima, a da su se u Austro-Ugarskoj Monarhiji u borbi za očuvanje narodnih prava namjesto etničkoga imena Hrvati koristili subetničkim imenom Bunjevci«.

Navodi se kako je »novoštokavski ikavski dijalekt, kojim govore Bunjevci, najrašireniji hrvatski dijalekt i da se njime govori u Dalmaciji, Primorju, Lici, zapadnoj Hercegovini, srednjoj Bosni te u vojvođanskom i mađarskom dijelu Bačke, s čime su se slagali i mnogi ugledni srpski lingvisti, poput Pavla Ivića«.

Naglašava se i da na tom »dijalektu od XVIII. stoljeća na prostoru koji su naseljavali Hrvati nastaje bogata književnost i da je otada upravo štokavska ikavica u temelju općehrvatskoga književnog jezika, sve do ilirskog pokreta«. Također se navodi i da je književnost bačkih Bunjevaca od svojih početaka integralni dio hrvatske književnosti i da je njezin jezik po svemu (grafiji, pravopisu, leksiku, morfološkim i sintaktičkim obilježjima te najfrekventnijim načinima stilizacije) hrvatski«.

U pismu se izražava »nezadovoljstvo što se praksa podjele hrvatskoga naroda na sjeveru Bačke od 2004. godine opetovano provodi na različite načine uz jasnu potporu državnih tijela, za što posljednji primjer najavljeno uvođenje 'bunjevačkog jezika' u škole i priprema 'bunjevačke' gramatike i pravopisa pruža najjasnije dokaze o krajnjim ciljevima takve politike«, a to je asimilacija.

Pravilnik o bunjevačkom jeziku je stavljen van snage 4. ožujka 2005. godine, ali su se istodobno počela pronalaziti druga rješenja.

Uvođenje bunjevačkog u nastavu

Drugo rješenje se pronašlo u objavljivanju Pravilnika o nastavnom program: Bunjevački govor s elementima nacionalne kulture u Službenom listu AP Vojvodine 4. lipnja, što je izazvalo burno reagiranje hrvatskih institucija i organizacija.

Otvoreno pismo najvišim političkim i kulturnim predstavnicima Hrvatske uputila je skupina istaknutih bunjevačkih Hrvata 27. srpnja 2007. U ovom pismu su ponovno izneseni argumenti kojima se dokazuje pravna neutemeljenost i politička motiviranost donošenja nove odluke i nastojalo se utjecati na Pokrajinsko tajništvo za obrazovanje i kulturu da stavi van snage svoju odluku, kao što je to već jednom učinilo.

U pismu se prosvjeduje zbog »aktivnosti vlasti u Republici Srbiji na denacionalizaciji hrvatske nacionalne manjine u Vojvodini uvođenjem nastavnoga predmeta 'bunjevački govor s elementima nacionalne kulture' kojim se od novoštokavskoga ikavskoga dijalekta, kojim govore bunjevački Hrvati iz Bačke, jednako kao i Hrvati u Dalmaciji, Primorju, Lici, zapadnoj Hercegovini, srednjoj Bosni te u mađarskome dijelu Bačke, nastoji stvoriti osnova za poseban jezik«.

U pismu se ukazuje da se »nastavni program 'bunjevačkoga govora' temelji na grubim neistinama i teškome falsificiranju povijesti, a osobito da su se autori književnih djela na ikavici, na koje se poziva ovaj program, nedvojbeno smatrali pripadnicima hrvatskoga naroda (svećenici Aleksa Kokić i Ivan Kujundžić, te kulturni djelatnici Ive Prćić, Balint Vujkov, Matija Poljaković, Ivan Pančić te Josip Buljovčić)«.

Posebno se ističe da se »pripadnost Bunjevaca, koji, osim u Srbiji, žive u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te Mađarskoj, cjelini hrvatskoga naroda danas osporava jedino u Srbiji, a sve radi podjele ovdašnjega hrvatskoga nacionalnoga bića u cilju njegove lakše asimilacije. Posljednji primjer – najavljeno uvođenje 'bunjevačkog govora' u škole i priprema 'bunjevačke' gramatike i pravopisa pruža najjasnije dokaze o krajnjim ciljevima takve politike«.

Podsjećajući na odredbe Sporazuma o zaštiti hrvatske manjine u Republici Srbiji i srpske manjine u Republici Hrvatskoj, potpisnici pisma ističu da su ovakvi postupci vlasti »ne samo suprotni duhu Sporazuma, nego predstavljaju i njegovo otvoreno kršenje, osobito članaka 1. i 2. kojima se Srbija obvezala da će osigurati pripadnicima hrvatske manjine pravo na očuvanje njihova nacionalnog identiteta te zaštitu od svake djelatnosti koja ugrožava ili bi mogla ugroziti njihov opstanak«.

U pismu se najviši politički i kulturni predstavnici Hrvatske, kao matične države, pozivaju da odgovarajućim političkim mjerama zaštite integritet hrvatskoga naroda i hrvatskoga jezika u Vojvodini. Pokrajinski zastupnik Dujo Runje tvrdio je kako je ova odluka isključivo političke prirode bez uporišta u zakonskoj regulativi, ističući da ratificirane povelje, Ustav, zakoni i pravilnici govore o pravu na izučavanje isključivo materinjeg jezika, a ne govora kako se to ovom odlukom propisuje.

Ovaj se pravilnik nije povukao i do danas se u subotičkim školama kao izborni predmet izučava Bunjevački govor s elementima nacionalne kulture.

U godini popisa

Najvišim političkim i kulturnim predstavnicima Srbije i Hrvatske, te AP Vojvodine, politički predstavnici, novinari, umjetnici, javni djelatnici bačkih Hrvata u godini popisa stanovništva uputili su ponovo otvoreno pismo 14. veljače 2011. godine.

Hrvati, koji se smatraju pripadnicima bunjevačke subetničke skupine, su u ovome pismu »ne dovodeći u pitanje civilizacijsko, međunarodno zajamčeno i ustavno pravo na slobodno izjašnjavanje nacionalne pripadnosti svakoga pojedinca u suvremenim društvima« iskazali nezadovoljstvo zbog intenziviranja aktivnosti vlasti i državnih ustanova »usmjerenih na denacionalizaciju dijela hrvatske nacionalne manjine u Vojvodini pružanjem pune stručne i logističke potpore sada već poodmaklomu institucionalnom zaokruživanju samosvojne bunjevačke etničke skupine, stvaranju manjinske identitetske infrastrukture, medijskoj promidžbi, osiguranju prostora za nesmetani rad, toleriranju zlouporaba pri formiranju popisa birača te jezičnoj standardizaciji bunjevačkoga govora, uz istodobno uskraćivanje slične potpore u zaštiti i jačanju manjinskoga identiteta Hrvatima u Vojvodini te sprječavanje ostvarivanja njihovih manjinskih prava, osobito u obrazovanju na hrvatskome jeziku, uskraćivanje prava kakva imaju druge manjinske zajednice u informiranju na pokrajinskome radijskom i televizijskom servisu i medijsku blokadu, što u posljednje vrijeme kulminira čak i javnim nastupima i sudskim procesima u kojima se traži zabrana korištenja bunjevačkoga imena onim pripadnicima bunjevačke subetničke skupine koji se smatraju integralnim dijelom hrvatskoga naroda«.

U pismu se navodi kako se podupiru i afirmiraju Bunjevci nehrvati dok se istodobno učvršćuje »predodžba o Hrvatima kao negativnom činitelju u društvenim odnosima u Srbiji, što uz stalan afirmativni odnos prema Bunjevcima nehrvatima u javnosti i promotivnu potporu dijela srpske političke elite, može imati za posljedicu daljnje jačanje straha u Hrvata te utjecati na njihovo nacionalno izjašnjavanje na predstojećem popisu stanovništva«.

U pismu se upozorava da ovakvi postupci predstavljaju otvoreno kršenje Sporazuma o zaštiti manjina, osobito članaka 1. i 2., kojima se Srbija obvezala da će osigurati pripadnicima hrvatske manjine pravo na očuvanje njihova nacionalnoga identiteta te zaštitu od svake djelatnosti koja ugrožava ili bi mogla ugroziti njihov opstanak.

»Imamo puno civilizacijsko, međunarodno zajamčeno i ustavno pravo koristiti se svojim subetničkim bunjevačkim imenom kao jednim od regionalnih hrvatskih etnonima i nitko nema pravo uskratiti nam da se slobodno nazivamo bunjevačkim Hrvatima i Hrvatima Bunjevcima«, navodi se u pismu te se pozivaju najviši politički i kulturni predstavnici Srbije i Hrvatske da poduzmu sve potrebne mjere za zaštitu integriteta hrvatske zajednice u Vojvodini.

Pismo je potpisalo 39 dužnosnika, političkih i javnih djelatnika, novinara, umjetnika i svećenika iz hrvatske zajednice u Vojvodini.

Priredila: J. D.

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika