Kolumne
Bački pobidio Bečki
Kao potpisnika Deklaracije o zajedničkom jeziku, ne mogu reći da me je iznenadila najava o uvođenju »bunjevačkog jezika« u službenu uporabu na teritoriju Grada Subotice. Svojim liberalnim stavovima glede naziva jezika (crnogorski, bosanski, hrvatski i srpski) potpisnici Deklaracije i inače su podigli dosta prašine na grobu nekadašnjeg srpskohrvatskog, odnosno hrvatskosrpskog, tj. srpskog ili hrvatskog, ovaj hrvatskog ili srpskog jezika, uglavnom njegove istočne i zapadne varijante/inačice i, naravno, obrnuto (zapadne inačice i istočne varijante).
Ipak, čak i kao takvog, sada već mogu otkriti tajnu da me je najava o uvođenju »bunjevačkog jezika« u službenu uporabu na teritoriju Grada Subotice iznenadila utoliko što sam već zaboravio na pitanje zašto se s tom inicijativom toliko čekalo. Zašto je to morao učiniti sadašnji gradonačelnik Stevan Bakić, a ne njegovi prethodnici Bogdan Laban, Jenő Maglai, odnosno Modest Dulić kada su i oni (pojedinačno, po kronološkom redu unazad) mogli to učiniti? Odgovor na to pitanje – ma koliko bio opterećen drvljem i kamenjem, s jedne, i hvalom i ponosom, s druge strane – je jednostavan: nije bilo takve inicijative iz Bunjevačkog nacionalnog savita.
Kada se stvari promatraju na ovaj način, onda je – bar u ovom dijelu – mnogo toga jasnije: gradonačelnik je tu samo da inicijativu pred vijećnike stavi u formi prijedloga, a oni će već izglasati promjenu Statuta i na teritorij Grada uvesti ikavski govor u kategoriju jezika. Uostalom, glavni uvjet za to postoji: Savez bačkih Bunjevaca, još od vladavine demokrata pa do danas, dio je koalicijske vlasti i kao takvom nije problem izaći u susret da se samo nastavi ono što je prije tri desetljeća započeto pod šifrom »028«. Drugim riječima, na teritoriju Grada uskoro ćemo imati što već odavno imamo i na teritoriju Pokrajine: »bunjevački jezik« na Radio-televiziji Vojvodine, u novinama i u školama.
Iako su značajnije reakcije – prije svega jezikoslovaca i političara (može i obratno) – za sada izostale, kritičarima ove inicijative na raspolaganju će biti dva ključna argumenta: zakonitost buduće izmjene Statuta grada i logično pitanje: je li bunjevački govor ili jezik? Kada je riječ o ovom prvom, postavlja se pitanje čine li Bunjevci dovoljan postotak u strukturi stanovništva Grada da se njihov materinski govor uvrsti u službeni »jezik« i otvara li se na taj način mogućnost i drugim nacijama i etničkim grupama da se njihovi predstavnici već sutra pojave kod gradonačelnika s istom inicijativom? Ako se želi biti pošten, treba priznati da je i hrvatski sredinom devedesetih službenim jezikom postao protuzakonito, jer tada Hrvati u Saveznoj Republici Jugoslavije nisu bili priznati niti kao nacionalna manjina, a ni danas ih ni na teritoriju Subotice nema u dovoljnom broju da bi ispunjavali sadašnje zakonske norme po kojima imaju pravo na službenu uporabu jezika. Ali, ako se i dalje želi biti pošten, treba reći i to da su Hrvati to svoje pravo ostvarili ranije i da se jednom stečena prava ne mogu ukidati.
Naravno, zanimljivijim od pravnih čine se logična pitanja koja se tiču svakodnevnog života iz kategorije »opće prakse«. Već sada, naime, ne manjkaju – uglavnom po društvenim mrežama – komentari običnih građana u formi pitanja »a šta će nam to« i »koliko će to koštati«? Što se cijene tiče – ne ulazeći u predračun proračuna – možda je najbolji odgovor na to pitanje onaj siroliverovski: prava sitnica. Uposliti u lokalnu samoupravu osobu koja će sa srpskog jezika prevoditi na bunjevački, iskreno, i nije preveliko opterećenje za proračun, a znajući koliko se i inače poštuje sadašnja trojezičnost na teritoriju Grada značajna povećanja troškova nije realno očekivati. Osobno, mnogo mi je zanimljivije zamisliti kako će to izgledati, mada ni tu ne treba očekivati ništa spektakularno, odnosno što već nije viđeno na RTV-u, odnosno pročitano u Bunjevačkim novinama.
Ikavizacija svega i svačega i oživljavanje u korov zaraslog govora do forme standardnog jezika, čak i za one kojima su gramatika i pravopis zanimljivi koliko i kvantna fizika, potez je, da se opet poslužimo Đoletom, »i za suze i za smeh«. Jer, zaista smijeh tjera suze na oči napor političkih predstavnika Bunjevaca da svoj govor učine jezikom kada ga ni sami uživo, čak niti kada govore u programima na svom »jeziku« ne koriste (pogledati emisije Spektar na RTV-u i pročitati neki broj Bunjevačkih novina). Razlog za to je samo njima znan, a ostali mogu samo nagađati je li to zbog neznanja, srama ili nečega trećeg. U tom smislu, ako i dalje želimo ostati dosljedni u poštenju, ravni su onima koji se upinju govoriti književnim hrvatskim, a nešto im baš i ne ide, pa na koncu ispadnu smiješni. Kao, uostalom, i svi nepismeni s ukusom jedne Feme.
Konačno, buduće uvođenje bunjevačkog u službenu uporabu na teritoriju Grada Subotice otvara i jedno mnogo ozbiljnije pitanje koje do temelja trese dogovor između Vuka Stefanovića Karadžića i Ljudevita Gaja od prije 171 godine: ruši li Bački Bečki književni dogovor? Ako je odgovor potvrdan (a kod nas na primjeru bunjevačkog to jeste), onda se ne bi trebalo čuditi da neka grupa čudaka ubuduće zatraži da se na određenom teritoriju u službenu uporabu uvedu i kosovsko-resavski, zetski, lički jekavski, bukovački ili azbukovački govor, pa sve do šokačkog na teritorijima Skupštine grada Sombora i Skupštine općine Apatin, »sa sve« specifičnostima »jezika« u Monoštoru i Beregu, odnosno Sonti.
Ostvari li se tako nešto (a ostvaruje se), onda će i pitanje što je subjekt a što objekt u rečenici: »dijete je pojelo prase« biti izlišno, jer je u njoj i tako jedina bitna radnja. A ona glasi: »Divani kako oćeš, sve je dopušteno«.
Z. R.
