Tema Tema

Potres od milijun herca

Vijest o smrti Đorđa Balaševića prošlog petka poslijepodne izazvala je emotivni potres od više milijuna herca diljem bivše Juge. Srca su se istoga trena slomila onima koje je najviše volio i kojima se uvijek prvima obraćao – običnim ljudima, a od siline emocija potekle su mure i morave suza koje su napravile korito praznine u dušama njegovih fanova iz trideset i neke, pa na ovamo. »Kao da mi je netko od najrođenijih otišao iz kuće«, sa svih strana dolazio je očnom rosom natopljeni eho kao reakcija na trajni Đoletov odlazak od nas. Za njim su od tuge zaplakali oni koji se nisu bojali svojih slabosti; oni čistog srca i proste duše – oni koji su Njega izabrali da im bude moralni kompas u mračnoj šumi i na uskoj, krivudavoj stazi zvanoj život. Iste večeri plam svijeća još je više caklio oči na trgu ispred Miletića i u Ulici Jovana Cvijića; na Peristilu – poput jednom na Poljudu i nedavno na Rivi – ćakula stihom prodivanila; ispred Skenderije – namjesto plakata, onih iz '98. – transparent s osnovnim podatcima o ispisu iz knjige živih; na stanici u Puli i lokomotiva kroz sirenu proplakala; kod Name na Ilici hijeroglif zvani – Бећарац...! Zapravo, u cijeloj bivšoj Jugi – negdje manje, a negdje više – Balašević je protekloga vikenda održao najveličanstveniji koncert do sada: Njegova publika sama je postala On, nedvosmisleno dajući do znanja koga su i što izgubili, a trgovi, ulice, kafići i sobe postale su dvorane s besplatnim ulazom u kojima je krivudala rapsodija dostojanstva i sjete.

Buketi iz vrta riječi

Mnoštvo je odgovora na pitanje čime je Balašević više od četiri desetljeća hipnotizirao svoje obožavatelje, mameći ih u svoje začarano stvaralaštvo, ali jedan od ključnih svakako je magnet za privlačenje pristojnog svijeta kog je nosio negdje ispod majice. Zauzvrat, taj isti svijet u njemu je prepoznavao Dobro i Ljubav kao dva ognja koja tope led Zla i Mržnje, pošasti koja već više od tri desetljeća drži okovane također na milijune srca i duša na prostorima bivše države i koja zbog toga razumu muti vid i u kristalno bistrim situacijama. Misao jednog anonimnog Đoletovog poštovatelja da su ga mrzili četnici i ustaše, a voljeli Srbi i Hrvati najljepši je i najprecizniji epitaf u aleji njegove umjetnosti, umjetnosti koja je spajala sve Ljude i iz svake kulture izvlačila sedef da ju i drugi vide, upoznaju, poštuju i zavole. I kao što su i Srbi i Hrvati, dokazano, upoznali i zavoljeli Đoletov lokalni vokabular i mikrozavičaj kojim je, još i prije Dositejeve, krenuo u osvajanje ovog dijela svijeta tako su i Bosanci i Makedonci naučili što na mađarskom znači gyöngyvirág; Međimurci i Osječani hvale se da ih je u stihove stavio, Splićane još davne 1979. potopio isušenim morem, Boga izravno zamolio da mu čuva jedini grad u koji se vraćao, a mjesto gdje su nebo i zemlja spojeni šavom mnogi Vojvođani doživljavaju kao himnu. Zbog toga – ma koliko originalna, a još više nadahnuta bila – anonimna »Zahvala srpskog jezika« Balaševiću, koja je u nedjelju navečer, na Svjetski dan materinskog jezika, pročitana u specijalnoj emisiji RTS-a Pesnik panonskog srca djeluje nekako kao gumb na torti, kao umjetno cvijeće na Svisvete, kao nešto što je istodobno i nakinđureno i falično, jer je upravo Balašević bio govornik od političkih jezikoslovaca upokojenog srpskohrvatskog jezika. Moglo bi se dodati i da je »zahvala« stigla s bar tri desetljeća zakašnjenja, jer su i droždina i ajgiri, i firange i šnenokle bili sve vrijeme prekrivani debelim slojem prezrivog ignoriranja upravo iz pušnica u kom se sterilizirao »najčistiji« (književni) jezik.

Jezik je, zapravo, bio alat kojim se Đole služio perfektno kao smješkom. Slušajući njega svaki se čovjek osjeća pomalo nemuštim, jer je spajao nezamislivo: i metafore i hiperbole, i komparacije i gradacije... sastavljajući od njih još neimenovanu, 19., stilsku figuru koja će jednog dana možda baš po njemu dobiti ime. Dok je za većinu problem sklopiti smisaonu slagalicu i od par stotina riječi, kojima u prosjeku svakodnevno barata, Balašević je kroz ogromni leksikon izraza i fraza klizio lakoćom duše iznad tijela, birajući u tom šarenom vrtu najljepše cvjetove od kojih je pravio nezaboravne bukete riječi koje su, baš kao u priči o jednom mornaru bez mora, tjerale i na suze i na smeh. Uostalom, kako je i sam između redova rekao, da mu je na umu bio sekretar mesne zajednice a ne prota i lijepa kći bi se iz elegije preselila u komediju.

Prva pratilja Dobrote i Ljubavi

Osim dobrote i ljubavi, Đoletovi fanovi u njemu su prepoznavali i hrabrost koja se nekako kao prva pratilja nadovezuje na ove dvije njegove karakterne osobine. Javno se bojati rata u vrijeme kada su ga sa svih strana prizivali; opjevati neslogu stanara u Soliteru; od imena jednog čovjeka sročiti ropstvo u koje nas je gurnuo i još ga zbog toga zanavijek krstiti Gedom i gluperodm; poetski se ispričati Vukovaru ili Sarajevu zbog generala kojima je na umu samo jedna zapovijed i još zbog toga preuzeti krivnju na sebe; imati mesec u očima kada noć ne da snu prići... može samo heroj kom jedini strahovi stanuju u savjesti i na obrazu. Riječi u Skenderiji već spomenute '98., kada su ga odavde ispratili s mržnjom i zluradim predskazanjima da će na njega biti izvršen atentat, da bi se – samo kada bi se bojao – skrio upravo u Sarajevo kao u sigurnu kuću izmamile su jecaje u publici i stvorile neraskidivu ljubav sa stanovnicima ne samo toga grada nego i sa svim normalnim ljudima, ma gdje se pojavio. Njegovi koncerti – a to ide upravo s pričom o njegovim, kako se to obično veli, »društveno angažiranim pjesmama« – su priča za sebe. Tko nije bio na njima, eno mu youtube, pa nek sudi. Tko je, pak, bio taj zna koji je to miks najdubljih emocija: od suza smijeha zbog priče o jednom Radomanu i Radovanu i njihovim frizurama i zulufima kod brijača drhtavih ruku u modificiranoj verziji Snaše do duboke ganutosti na humanitarnom koncertu za potrebe Opće bolnice u Puli 2001. Toliko adrenalina za razmjerno kratko vrijeme – četiri sata njegovih koncerata uvijek su proletjeli kao trans – u organizmu ne izaziva ni vožnja motorom na zidu smrti ni galija sile 1 g u luna parku.

I upravo je ta esencija, zbog koje su ga tisuće i tisuće i milijuni i milijuni voljeli, nekako promakla ovdašnjoj javnosti. I mediji i političari u prvi plan su isticali njegov opus po kom je bio poznat i voljen, skrivajući u miksu balada i vrcavih tekstova – čiji je zajednički nazivnik »priče iz (naših) života« – ono što je upravo njima namijenio, što se na njih odnosilo i što će se uvijek odnositi: narodnjaci, kao sinonim za federalni trend primitivizma, gluposti, šovinizma i zla u svim strukturama kojim su trajno zagadili mnoge umove, gurajući ih na stranu moralne bijede, duhovnog siromaštva i iskonskog očaja, a usput pljačkajući sve nas i svakodnevno nam se cereći u lice. Otuda je samo zbunjenom ili njegovom parnjaku iz rečenice-poštapalice mnogo toga moglo djelovati čudno što se izdogađalo za 48 sati od smrti do sprovoda Đorđa Balaševića. Dok su građani, vođeni isključivo srcem i neopterećeni bilo kojim drugim motivom osim tuge, pohrlili javno odati počast Đoletu – kupujući svijeće, cvijeće, po par mandarina i zeku – dotle su se vlast (s izuzetkom, gradske, novosadske) i dobar dio odanih joj medija (a skoro svi su takvi) s njegovom smrću ponašali kao u Tamnom vilajetu: ako ga ožale, kajat će se; ako ne još i više. Otuda i nije čudno što su društvene mreže u prvim trenutcima bile preplavljene kritikama i ostalim riječima zbog kojih se u školi ide u ćošak na račun RTS-a i drugih tzv. nacionalnih televizija, jer je na Hrvatskoj televiziji odmah nakon objavljivanja o smrti išla specijalna emisija o Balaševiću dok se na isto kod nas čekalo do deset navečer. Drugim riječima, da nije bilo ovakve reakcije javnosti i straha od iste, vjerojatno ne bi bilo ni usiljenih, umivenih i na neki način iznuđenih izjava sućuti dijela državnog vrha (ne i onog s vrha dna) o čovjeku koji je – u pjesmi, naravno – rekao da se kod nas promijenilo samo to da smo »smrad s Farme pustili u Parlament«. Konfuziju je dodatno pojačala Televizija Vojvodine, gdje je na ekranima s jasnom porukom »in memoriam« išao program posvećen Đoletu, a mađarski program Radio Novog Sada je – umjesto ustoličenja patrijarha i statistike o koroni i cijepljenju – vijesti počinjao informacijama o najtužnijem događaju za mnoge ljude s ovih prostora. Tako smo do kraja imali situaciju da na jednom komadu zemlje vlast virestuje s građanima, a južno od tog komada dio da, a dio ne.

Na posletku, čak i dok se emocije ne slegnu i dok tuga mnogih još bude pratilja na Đoletovom novom putu i svjedok na njegovoj humci na novosadskom Novom groblju dvije su stvari već sada bistre kao voda na izvoru: umro je najveći suvremeni čarobnjak riječi na ovim prostorima i Čovjek koji je voljen snagom koja se može mjeriti samo s onom prema Titu. Stoga nije upitno hoće li ulice i trgovi, škole i knjižnice u mnogim gradovima ponijeti njegovo ime, niti to da će postati njihov počasni građanin – hoće. Pitanje je samo datuma. A kada taj dan dođe, Đole i njegovo djelo postat će obavezna lektira koja će se u školama odgovarati pjevajući, a njegov opus izučavat će i jezikoslovci i teoretičari književnosti i profesori etike. Jer... od takvog Solomona estetike uče i oni koji druge uče. Kao primjer, evo lijepoga poučka: takav se gost rijetko trajno nastanjuje u srcima milijuna. Otuda i praznina koja slijedi...

Zlatko Romić

Najava događaja

15.10.2021 - HRCKO i KUŽIŠ?!: NATJEČAJ ZA PJESME I PROZU

Dječji i omladinski časopisi »Hrcko« i »Kužiš?!« raspisali su natječaj za literarne radove pod sloganom: »Budi pisac, pjesnik budi / Nek riječi polete iz grudi, u sebi maštu probudi!«.

Radovi (pjesma, proza u obliku kratke priče) mogu biti pisani hrvatskim standardnim jezikom, te mjesnim hrvatskim govorima (bunjevačka i šokačka ikavica).

Pjesme ili priče šalju se na e-mailove: hrcko@hrvatskarijec.rs ili kuzis07@gmail.com.

Prvi rok za slanje radova je kraj školske godine, a drugi do 20. rujna 2021. godine.

Autori najboljih radova bit će nagrađeni na »Danima hrvatske knjige i riječi – danima Balinta Vujkova« u listopadu.

Čeka vas iznenađenje!

Uz svoj rad(ove) potrebno je poslati sljedeće podatke: ime i prezime, razred, naziv škole i mjesta, ime i prezime učitelja, nastavnika ili profesora (mentora).

Organizatori natječaja su: NIU »Hrvatska riječ«, Hrvatsko nacionalno vijeće, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata i Hrvatska čitaonica Subotica.

20.05.2021 - Poziv za »Liru naivu 2021.«

Hrvatska čitaonica i Bunjevačko-šokačka knjižnica Ivan Kujundžić pri Katoličkom društvu Ivan Antunović Subotica upućuju poziv za devetnaesti susret hrvatskih pučkih pjesnika pod nazivom Lira naiva 2021.

Zainteresirani pjesnici trebaju poslati 3-5 svojih (neobjavljenih) pjesama koje mogu biti pisane standardnim hrvatskim jezikom ili ikavicom (bunjevačkom ili šokačkom), a bit će objavljene u zbirci. Pokrajinski susret pjesnika Lira naiva 2021. bit će održan 29. svibnja 2021. godine u Vajskoj.

Pjesme i prijavu (s kraćom biografijom te fotografijom/portret), u wordu, treba poslati do 10. travnja 2021. na adresu: Hrvatska čitaonica, Bele Gabrića 21, 24000 Subotica ili putem elektroničke pošte na adresu: katarina.celikovic@gmail.com

Detaljnije informacije mogu se dobiti putem telefona broj +381/64-6590-752.

31.05.2021 - Natječaj za Festival bunjevački pisama

Temeljna svrha ovoga festivala je promocija i popularizacija nove bunjevačke pisme i poticaj svima, a osobito mladima kako bi sami pridonijeli očuvanju i unapređenju kulturne baštine svoga roda i naroda.

Propozicije:

  1. Tekst i glazba trebaju predstavljati život i običaje bačkih Bunjevaca;
  2. Tekst pjesme mora biti pisan ikavicom ili ijekavicom;
  3. Pjesma može imati 3 ili 4 strofe;
  4. Dužina pjesme je od 3 do5 minuta;
  5. Note (melodija, akordi) i tekst treba dostaviti u 2 primjerka;
  6. Uz tekst i melodiju obvezno dostaviti i demo snimku;
  7. Radovi prethodno ne smiju biti izvođeni (premijerno izvođenje);
  8. Jedan autor može dostaviti najviše 3 skladbe;
  9. Primljeni radovi se ne vraćaju;
  10. Radovi se šalju pod šifrom, a rješenje šifre (ime, prezime i adresa autora i kontakt telefon) mora biti u posebnoj, zatvorenoj kuverti;
  11. Nakon odabira najboljih radova, stručna komisija će autore izvijestiti o rezultatima;
  12. Festival se organizira isključivo na volonterskim principima, te se radovi neće honorirati;
  13. Autor skladbe koja je odabrana za izvedbu na festivalu samim njezinim slanjem daje svoj neopozivi pristanak da se skladba studijski snimi i izda na nosaču zvuka i video zapisu radi popularizacije festivala.

Natječaj je otvoren do 31. svibnja 2021. godine.

Skladbe slati na adresu:

Vojislav Temunović, Skerlićeva 17 24000 Subotica, ili

HGU FBP, Jo Lajoša 4/a 24000 Subotica;

mail: hgu.fbp@gmail.com

s naznakom: ZA XXI. »Festival bunjevački pisama«

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay