Širom Vojvodine Širom Vojvodine

Šarenilo nestalo u sivilu

Ljope ili zepe dio su narodne nošnje, a u mjestima u Vojvodini gdje žive Hrvati, kao i diljem Hrvatske, nazivale su se različito: pletene papuče, čarapci, štrikanice, okolo, počne... Ljope su nekada bile neizostavni detalj i muške i ženske odjeće, u najvećoj mjeri mještana srijemskih sela Gibarca, Kukujevaca, Batrovaca i Vašice, ali i Adaševaca, mada u manjoj mjeri. Šarene zepe ili ljope ručno su pletene od vunice različitih boja sa šarama na kruškice, rebarca, kolebice i kartice i nosile su se nekada umjesto cipela. Podšivale su se, ali su se odnosile i kod šustera (obućara) da se pođone. Postojalo ih je nekoliko vrsta: obične, koje su se svakodnevno obuvale, i svečane, koje su se nosile na mise, na razne svečanosti koje su se organizirale povodom većih blagdana. Danas ih u Srijemu izrađuje samo jedna baka iz Gibarca Zlatica Marošičević. Doduše, danas manje nego li prijašnjih godina, budući da je zdravlje ne služi dobro. Rođena je 1934. godine i jedna je od rijetkih mještanki Gibarca koja još uvijek nosi tradiconalnu gibaračku odjeću, baš kao nekada kako su se oblačile žene u selu. Većinu do sada izrađenih ljopa darovala je djeci, članovima HKD-a Šid, te djeci iz Tovarnika i drugih mjesta u Hrvatskoj.

Nadmetanje u oblačenju

Uređujući se za nedjeljnu misu, Gibarčanke su oblačile oplećak, skute, kecelju, vezenku i neizostavno ljope. Cipela u to vrijeme nije bilo, a ono po čemu su bili prepoznatljivi žitelji navedenih sela šidske općine bile su upravo šarene zepe. Danas se one rijetko nose, možda još poneka starija baka koja je ostala živjeti u tom dijelu Srijema, a oni mlađi čuvaju ih od zaborava kao dio neizostavnog detalja gibaračkog ruha. Baka Zlata ne može izbrojiti koliko je ljopa izradila do sada, ali se još uvijek sjeća kako su se žene nekada oblačile u selu.

»Gibarčanke su se za nedjeljnu misu ‘nadmetale’ koja će se ljepše obući. Nastojale su obući najljepšu vezenku, najljepši oplećak, skute, kecelju, maramu i neizostavne ljope. Nekada nisam bila jedina koja ih je izrađivala. Radile su ih mnoge žene u selu. Nakon obavljenih poslova u polju i kućanstvu, okupljale bi se na ulici, na klupi i družeći se izrađivale bi ručne radove i ljope«, priča baka Zlata.

Pletenje ljopi slično je pletenju čarapa, ali ono što ih izdvaja od drugih zepa jest njihova šarolikost. Boje se mogu kombinirati po želji: crvena, žuta, zelena... što su šarenije, to su ljepše. Uglavnom boje bira i kombinira sama, ali mogu se izrađivati i po želji naručioca.

»Živim sama i slabijeg sam zdravlja, ali me rad čini jačom i ne mogu zamisliti da sjedim besposlena. Udala sam se dosta rano. Imala sam samo 15 godina. U braku sam sazrijevala i većinu stvari sam naučila od svekrve, a pletenju ljopa me je naučila moja sestra. Vremenom sam svladala tu tehniku, a njihova izrada me čini sretnom i ispunjenom. Zadovoljna sam što sam veći dio darivala članovima HKD-a Šid i na taj način dala svoj doprinos opstanku udruge i očuvanju još jednog dijela običaja Hrvata s ovih prostora, tradicije njihovog odijevanja«, kaže ona.

Od tradicijskog načina oblačenja ova baka nikada nije odustala. Svojevremeno joj je sin kupio svečano odijelo od haljina, čarapa i cipela, kako bi otišla u Beograd prisustvovati obrani njegovog maturskog rada, ali nije otišla, nije se mogla prilagoditi toj garderobi.

Sjećanja i zahvalnost

Nažalost, više detalja vezanih za samu izradu ljopa nismo uspjeli saznati. Godine i bolest su učinile svoje, pa baka Zlatu nismo htjeli puno zamarati pojedinostima. Nešto više o njihovoj izradi i vrijednosti koje su imale za Gibarčane saznali smo od njene susjede Marije Šušić.

»Uglavnom su sve starije žene u Gibarcu nekada znale plesti ljope. Svatko tko je htio naučiti da ih tada plete mogao je to, jer su starije žene to svakodnevno radile. Međutim, danas nas nije ostalo mnogo u selu. Samo nas nekoliko starijih, koji čuvamo te lijepe uspomene i sjećanja na ona lijepa vremena«, navodi Marija, prisjećajući se vremena kada su žene sa zadovoljstvom i s puno ljubavi izrađivale ručne radove i gibaračke ljope.

»Kada je bilo ljetno vrijeme, žene su u popodnevnim satima sjedile na šoru i plele čarape i zepe, šlingale su i heklale. Tijekom zime su se organizirala posijela i onda su žene uz pomoć lampe u večernjim satima radile ručne radove. U to vrijeme je jedino naša obitelj imala karbit lampu. Uglavnom su se tada za vrijeme posijela okupljali kod nas. Dok su muškarci jeli, pili, pjevali i pričali, žene su uz pjesmu izrađivale ručne radove. A postupak izrade ljopa je tekao na sljedeći način. Najprije se napravi jedan lančić od vune, nakon čega se napravi širina kolika treba biti, ovisno o veličini noge i članka, a zatim se pristupalo pletenju uz kombinaciju različitih boja. Crne ljope s tufnicama Gibarčani su nosili svakog dana, a šarene su nosili samo za svečane prilike. Nakon izrade, one su se podšivale. Najprije su se stavljale na kalup, a onda se na stopalo stavljala koža. Kožne pete su se stavljale uz pomoć malih čavala. One su se u Gibarcu nosile otkad znam za sebe, pa sve do devedesetih godina do kada je u Gibarcu živjelo većinsko hrvatsko stanovništvo. Danas nas nema puno. Stariji su umrli, a mlađi još samo čuvaju odjevno ruho koje su naslijedili. Učila sam plesti ljope i izrađujem ručne radove, ali sam dosta toga zaboravila od kada sam se 1991. godine razboljela. Ljope koje danas imam izradila je moja mama. One su ostale danas samo kao dio tradicijske nošnje u našoj udruzi i uspomena na nekadašnje vrijeme, kada su one bile sastavni dio odjeće žitelja Gibarca«, navodi Marija.

O specifičnostima Gibarca, svadbenih običaja u tom selu, tradicijskom oblačenju Hrvata, dosta se toga pisalo i govorilo, kako u našem tjedniku tako i u drugom tisku. No, kako bi se glas o specifičnostima njihovog mjesta što dalje čuo, potrudili su se i oni sami. Nakon progonstva, dolaskom u Hrvatsku, Gibarčani 1996. godine osnivaju Zavičajnu udrugu Gibarčana. Ubrzo nakon osnutka udruge organiziraju svoju prvu izložbu iz etnološke baštine Šokaca Srijema i Bačke – Gibarac, Kukujevci i Bođani, gdje je Gibarac bio zastupljen sa 102 predmeta i s fotografijama. Nošnja HKD-a Šid izrađena je upravo po uzoru na gibaračku nošnju. Ljope koje je izradila baka Zlata iz Gibarca i darovala ih šidskoj udruzi postale su njen sastavni dio, baš kao nekad, kada su one bile neizostavni detalj gibaračke odjeće. Na trudu za njihovu izradu članovi Društva su baka Zlati iz Gibarca neizmjerno zahvalni.

S. D.

Najava događaja

15.10.2021 - HRCKO i KUŽIŠ?!: NATJEČAJ ZA PJESME I PROZU

Dječji i omladinski časopisi »Hrcko« i »Kužiš?!« raspisali su natječaj za literarne radove pod sloganom: »Budi pisac, pjesnik budi / Nek riječi polete iz grudi, u sebi maštu probudi!«.

Radovi (pjesma, proza u obliku kratke priče) mogu biti pisani hrvatskim standardnim jezikom, te mjesnim hrvatskim govorima (bunjevačka i šokačka ikavica).

Pjesme ili priče šalju se na e-mailove: hrcko@hrvatskarijec.rs ili kuzis07@gmail.com.

Prvi rok za slanje radova je kraj školske godine, a drugi do 20. rujna 2021. godine.

Autori najboljih radova bit će nagrađeni na »Danima hrvatske knjige i riječi – danima Balinta Vujkova« u listopadu.

Čeka vas iznenađenje!

Uz svoj rad(ove) potrebno je poslati sljedeće podatke: ime i prezime, razred, naziv škole i mjesta, ime i prezime učitelja, nastavnika ili profesora (mentora).

Organizatori natječaja su: NIU »Hrvatska riječ«, Hrvatsko nacionalno vijeće, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata i Hrvatska čitaonica Subotica.

20.05.2021 - Poziv za »Liru naivu 2021.«

Hrvatska čitaonica i Bunjevačko-šokačka knjižnica Ivan Kujundžić pri Katoličkom društvu Ivan Antunović Subotica upućuju poziv za devetnaesti susret hrvatskih pučkih pjesnika pod nazivom Lira naiva 2021.

Zainteresirani pjesnici trebaju poslati 3-5 svojih (neobjavljenih) pjesama koje mogu biti pisane standardnim hrvatskim jezikom ili ikavicom (bunjevačkom ili šokačkom), a bit će objavljene u zbirci. Pokrajinski susret pjesnika Lira naiva 2021. bit će održan 29. svibnja 2021. godine u Vajskoj.

Pjesme i prijavu (s kraćom biografijom te fotografijom/portret), u wordu, treba poslati do 10. travnja 2021. na adresu: Hrvatska čitaonica, Bele Gabrića 21, 24000 Subotica ili putem elektroničke pošte na adresu: katarina.celikovic@gmail.com

Detaljnije informacije mogu se dobiti putem telefona broj +381/64-6590-752.

31.05.2021 - Natječaj za Festival bunjevački pisama

Temeljna svrha ovoga festivala je promocija i popularizacija nove bunjevačke pisme i poticaj svima, a osobito mladima kako bi sami pridonijeli očuvanju i unapređenju kulturne baštine svoga roda i naroda.

Propozicije:

  1. Tekst i glazba trebaju predstavljati život i običaje bačkih Bunjevaca;
  2. Tekst pjesme mora biti pisan ikavicom ili ijekavicom;
  3. Pjesma može imati 3 ili 4 strofe;
  4. Dužina pjesme je od 3 do5 minuta;
  5. Note (melodija, akordi) i tekst treba dostaviti u 2 primjerka;
  6. Uz tekst i melodiju obvezno dostaviti i demo snimku;
  7. Radovi prethodno ne smiju biti izvođeni (premijerno izvođenje);
  8. Jedan autor može dostaviti najviše 3 skladbe;
  9. Primljeni radovi se ne vraćaju;
  10. Radovi se šalju pod šifrom, a rješenje šifre (ime, prezime i adresa autora i kontakt telefon) mora biti u posebnoj, zatvorenoj kuverti;
  11. Nakon odabira najboljih radova, stručna komisija će autore izvijestiti o rezultatima;
  12. Festival se organizira isključivo na volonterskim principima, te se radovi neće honorirati;
  13. Autor skladbe koja je odabrana za izvedbu na festivalu samim njezinim slanjem daje svoj neopozivi pristanak da se skladba studijski snimi i izda na nosaču zvuka i video zapisu radi popularizacije festivala.

Natječaj je otvoren do 31. svibnja 2021. godine.

Skladbe slati na adresu:

Vojislav Temunović, Skerlićeva 17 24000 Subotica, ili

HGU FBP, Jo Lajoša 4/a 24000 Subotica;

mail: hgu.fbp@gmail.com

s naznakom: ZA XXI. »Festival bunjevački pisama«

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay